četvrtak, 10. rujna 2009.

Nevino ljeto



Već treće jutro mirno doručkuju na balkonu, uživajući u pogledu na more. Jutros malo čudne boje, primijetili su oboje.
- Kao da će jako jugo - primijeti Vladana, polako mažući maslac na tanku krišku prepečenca, unaprijed uživajući u njegovom okusu.
- Oho! - uzvikne Milorad raspoloženo: četrdeset i tri su mu i Vladana jutros prvi put primijeti nekoliko sjedina u njegovoj smeđoj kosi. - Zar raspoznaješ ovdašnje vjetrove?
- Znam ponešto - tiho odgovori Vladana: pažljivo žvače uživajući u dokolici i smiješeći se prema Miloradu. - Bila sam već nekoliko puta na moru i naučila sam što je jugo.
- Nauči i mene.
- Kad je južina, ljudi postaju nervozni, čine budalaštine - reče osmjehujući se Vladana.
- Hoćeš li ti činiti budalaštine? - upita je Milorad.
- Hoću - odgovori ona. - Bez obzira hoće li zapuhati jugo ili neće. Zar nemam pravo na malo budalaštine?
- Pa, ne znam, nisam baš siguran - odgovori Milorad, namršti se, podboči bradu dlanom: prava slika dubokog i napornog razmišljanja. - Sutra ti je rođendan.
- Nemoj me podsjećati, molim te! - uzvikne Vladana.
- Trideset i osmi - reče Milorad ne obrativši ni malo pažnje na njenu upadicu: pretvarao se da je nije ni čuo. - Smije li dama koja će upravo zakoračiti u zrelost, činiti budalaštine?
- Ne smije - odgovori Vladana, sagne se prema Ivanu i lakim mu dodirom pomiluje nadlanicu. - Zato ću svoju budalaštinu uraditi danas.
- Danas?
- Ako nemaš ništa protiv?
- A u čemu će se sastojati ta budalaština?
- Neka to bude moja tajna - reče Vladana i odgurne tanjur: gotova je s doručkom. - Molim te za dva sata samoće. Ništa više.
- Dosadio sam ti? - upita Milorad ustajući. - Dati ću ti i više od dva sata koje tako okrutno zahtijevaš: poklanjam ti čitavo jutro! Što kažeš?
Umjesto odgovora, Vladana ustane, privije se uz njega i ovlaš ga poljubi. Stoje tako zagrljeni na balkonu iznajmljene kuće uživajući u pogledu na more, uživajući u neobičnim mirisima, zvukovima, a najviše u međusobnoj blizini.

Mjesto se izmijenilo, a to je bilo i za očekivati. Ali je Vladana ipak pronalazila mjesta koja su joj ostala urezana u sjećanju. Imala je samo sedamnaest godina te daleke 1988-e godine, kad je sa roditeljima iz rodnog Valjeva doputovala na ljetovanje. Smjestili su se u auto-kampu, ispod visokih i divno mirišljavih borova i svi su bili razdragani, ljeto se pružalo pred njima, dugo i toplo i bezbrižno. Nitko nije ni sanjao o ružnoj ratnoj budućnosti koja se nadvila na zemljom. Bilo je to posljednje ljeto bezbrižne mladosti. Ljeto u kojem je upoznala Ivana.

- Hej, mala! - pozvao ju je visok i tamnokos mladić plavih očiju, dok je oprezno ulazila u more već prvog jutra. - Skoči slobodno. Neće te ujesti!
Nasmijala se nesigurno, ne znajući kako bi trebala reagirati. Što se očekuje od nje? Da mu odgovori? Ili ... Dečko joj se dopada, priznala je samoj sebi i oborila pogled, izbjegavajući njegov.
- Ajde, daj ruku - rekao je on zapovjednički i primio je bez oklijevanja za mokru i slanu ruku. - Idemo zajedno, pomoći ću ti.
Zaplivala je uz njega osmjehujući se. Ljeto će biti nezaboravno, osjećala je to i radovala se tome.
I bilo je. Ivan je bio veseljak, dvije godine stariji od nje, bilo mu svega devetnaest. Zaljubila se u njega. I on u nju.
- Zašto nećeš? - pitao bi je svake večeri, dok bi se do iznemoglosti ljubili ispod šumećih borova, a more šumjelo ispod njihovih isprepletenih nogu.
- Ne pitaj - molila je Vladana.
- Uh, bogamu, curo! - praskao bi Ivan. - Želim te! Vidi!
- Nemoj - molila je ona.
Ali bi joj on čvrsto hvatao ruku i polagao je na svoju muškost. Prisiljavajući je da ga gleda u oči.
- Ničeg lošeg nema u tome, znaš - rekao joj je jedne izuzetno tople večeri, dok je vrući vjetar polegao nad površinom mora.
- Znam - prošaputala je.
- Pa zašto onda nećeš?
- Ne znam.
Uzdahnuo je. Vladani je svaki njegov uzdah žudnje kidao utrobu.
I nikad nije zaboravila taj bolni i rječiti uzdah, koji mu se oteo one iznimno tople ljetne noći. Nije mogla zaboraviti. Nije željela zaboraviti. I sve bi dala da se može vratiti u tu daleku noć. Popraviti je.
- Sutra odlaziš - rekao je Ivan.
- Doći ću iduće godine ponovo - odgovorila je ona.
- Ma čuj, Vladana - rekao joj je on u kosu. - Pa svi se oko nas ševe, zar to ne vidiš? Samo se mi držimo za ručice i blejimo u mjesec.
- Ako to tako doživljavaš ... - rekla je ona istrgnuvši mu se iz zagrljaja i osjećajući se povrijeđeno.
- Nemoj - molio ju je Ivan. - Ne ljuti se na mene. Ne mogu si pomoći. Toliko te silno želim.
- Ima mnogo njih koje će pristati - rekla mu je prisjetivši se pogleda djevojaka koji su se zaustavljali na njenom Ivanu, ali nije se više osjećala povrijeđenom, još manje ljutitom.
- Nije to isto i ti to znaš - rekao je Ivan. - Izluđuješ me! Izluđuješ! A još i ovo jugo ...
- Što to?
- Jugo - ponovi on. - Vjetar. Ovaj vjetar koji puše. Zove se jugo.
- Pa što sa njim?
- Kad je južina, ljudi postaju nervozni - objasnio joj je Ivan, nervozno paleći cigaretu i gledajući je preko plamena. - Čine budalaštine.
- Budalaštine?
- Da - rekao je. - Kao što ih i mi činimo.
- Ja ne činim budalaštine.
- Činiš - rekao je Ivan i odbacio nepopušenu cigaretu u more: borovi su oko njih šumjeli drhtureći pod sve jačom snagom vjetra, valovi zapljuskivali stijene. - Samo to još ne znaš.
- Ne činim - odgovorila je Vladana.
Ali je Ivan nije slušao: ustao je i počeo se svlačiti, dok ga je ona u panici gledala. Primijetivši njen panični pogled, Ivan se nasmijao.
- Ne boj se - rekao joj. - Neću te silovati. Idem u more, rashladiti se.
- Ti si lud! - uzviknula je Vladana. - Pogledaj koliki su valovi.
Nije je slušao, nije joj odgovorio. Gledala je kako oprezno korača bosim nogama nekoliko metara koji su ih dijelili od mora. Vidjela je kako je zastao na stijeni i ponadala se da će se okrenuti, domahnuti joj prije nego li skoči u crninu, jer oblaci su sakrili mjesec i vidljivost je bila veoma slaba. Ali se Ivan nije okrenuo, otisnuo se od stijene i više je naslutila nego što je vidjela kako mu se tijelo vinulo u zrak i čas zatim uronilo u plave valove, koji su zbog noći poprimili zloslutno crnilo.
I više nikad nije izronio. Tek treći je dan more odlučilo vratiti tijelo. Pronašli su ga ribari ...

Slijedeći upute koja je dobila na ulazu u groblje, Vladana laganim korakom došeta do groba kojeg je tražila. Jednostavni crni kamen. Na njemu Ivanovo ime, datum rođenja i smrti. Ništa više. Ništa više se nije ni moglo napisati za jedan tako kratak život.
Vladana se sagne i položi cvijeće na hladni kamen, kojeg je kupila ispred groblja.
- Ivane, da sam samo slutila ... - jedva čujno promrmlja, a vjetar, jugo, odnese njene riječi iznad tihih grobova u nepovrat.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: