Idilično jutro

Osjetio sam da se Marija probudila, disanje joj se promijenilo, pa čvršće zatvaram oči: ne želim da ona zna kako sam već budan. Ima nezgodnu naviku na koju se nisam uspio navići u trideset i pet godina braka: istog trena čim otvori oči, ukoliko opazi da sam i ja budan, počinje sa monologom o tome što nas očekuje ovog dana. Kao da živimo svaki dan drugačije, a ne tiho, pomalo monotono, mogu slobodno reći, svakog dana sasvim nalik na onog prethodnog. A i budući će biti isti ...
Marija ustaje i znam kako baca poglede prema meni, u nadi da ću otvoriti oči i ona će zbog moje budnosti moći raspaliti dugačak rafal nepotrebnih riječi, ali se uspješno pretvaram kako sam u dubokom snu. Postajem majstor glume. Osluškujem kako se oblači proizvodeći sasvim poznate šumove. Milijun sam je puta molio da ceremoniju oblačenja obavlja u kupaonici. Da me ne uznemiruje ranim jutrom. Uzalud, naravno. Ono što je navikla raditi, Marija radi neprekidno. Nema ustupaka. I to me zna ljutiti. Ponekad i jako ljutiti.
Konačno izlazi iz sobe i mogu se prestati pretvarati. Otvaram oči i zurim kroz prozor prema sivom nebu. Kišovito je. Sivo. Nije me briga. Nigdje ne moram izlaziti. Znam da Mariju neće omesti kiša u njenom jutarnjem ritualnom izlasku. Svakog jutra, već trideset godina, prisustvuje misi u obližnjoj crkvi. Zatim obavlja kupovinu i oko jedanaest se sati vraća kući. Ponekad se zadrži, pa dolazi tek nakon što je otkucalo podne.

- Ne bi ti škodilo - govori mi Marija jednom mjesečno, valjda osjeća dužnost izvesti me na pravi put - kad bi mi jednom pravio društvo i pošao sa mnom na misu.
- Znaš da nisam vjernik - strpljivo bi odgovarao. - Nikad nisam bio. A nisi bila ni ti kad smo se vjenčali. Promijenila si mišljene, ja nisam. Ne nagovaraj me.
- Činilo bi ti dobro - nastavljala bi ona dalje.
- Ne bi!
- Meni čini dobro.
- Nisam to primijetio.
- Što ti sad to znači?
- Baš ništa.
Bilo je blizu podne tog dana prije četiri godine, nedjelja jesenja, kad se odvijao ovaj razgovor i Marija se upravo vratila sa mise.
- Nešto mora značiti - nastavila je pažljivo me gledajući. - Što ti je na umu?
- Kupiti ću kompjuter - bubnuo sam, a Marija me zapanjeno pogledala crnim očima širom otvorenih.
- Kompjuter? - ponovila je u nevjerici. - Što će ti kompjuter?
- Želim ga imati.
- Ali ne znaš se služiti s njime.
- Naučiti ću - odgovorio sam tvrdoglavo. - Mali Ivan će me naučiti.
- Ivan? - upitala je. - Mirjanin sin?
- Baš on - odgovorio sam: "mali" Ivan visok je metar i devedeset i ima dvadeset i dvije godine i pravi je majstor na toj čarobnoj kutiji i sin je naših prijatelja.
- Nije to za nas - rekla je Marija. - Prestari smo da učimo raditi na kompjuteru.
- Govori samo u svoje ime - rekao sam mirno. - Ne osjećam se prestarim. I želim naučiti nešto novo. Pa neću valjda po čitave dane mlatiti praznu slamu razgovarajući u parku o teškom životu? Plakati nad zlom sudbinom. Kao što čini većina mojih vršnjaka.

- Novotarije - prezrivo je Marija promrmljala. - Uvijek si volio novotarije.
- Nisam - odbio sam. - Ali nikad nisam, kao neki, volio da me vrijeme gazi! I još se glupo ponosio time!
Uvrijeđeno su joj se ukočila ramena i to je bio kraj rasprave. Bio sam grub, priznajem, ali ponekad ne uspijevam odoljeti porivu povrijediti je.

Sjećam se toga dalekog dana i dalje ležeći sam u krevetu kojeg je Marija napustila i osluškujem njeno hodanje po stanu. Uskoro će izaći ... još samo malo strpljenja. A kad izađe, ustati ču i otpočeti dan mirnim, idiličnim jutrom. Nestrpljiv sam. Želim ustati, uključiti kompjuter, pozdraviti se sa net-prijateljima, kako ih zovem.
Ah, čini mi se da izlazi! Čujem je kako korača hodnikom i nešto raspravlja sama sa sobom. Zatim se vrata stana otvaraju i zatvaraju, ključ se okreće i izvlači ...

Iskačem orno iz kreveta. Svaka je sekunda samoće dragocjena i ne smije se uludo potratiti. Istežem se u svoj svojoj visini, razgibavam vrat, zatim se bacam na pod i odrađujem dvadeset sklekova.
Voda za kavu je pristavljena i kuha se dok se tuširam u kupaonici. Ne trebam mnogo vremena, brz sam i uživam u tome. Konačno, sa velikom šalicom kave u ruci, sjedam ispred monitora i uključujem kompjuter. Uživanje može početi!
Tiha glazba odjekuje, dok izmjenjujem pozdrave sa virtualnim prijateljima. Pročitavam novine i smijuljim se komentarima čitatelja. S vremena na vrijeme otpijem gutljaj kave, uživajući u miru, u savršenoj opuštenosti. Vanjski svijet kao da nestaje, a opet, čitam o njemu na bliještećem monitoru. Svaka je novost zabilježena i može se doći do nje. Očarava me to.
Devet i trideset je sati. Imam vremena za još jednu kavu, prije nego li se Marija vrati. Popiti ću je u miru, kao i onu prije nje, bez da mi Marija govori o štetnosti omiljenog mi napitka.
Vrijeme kao da silnom brzinom juri. Približava se vrijeme Marijinog povratka. Naravno, i dalje ću ostati sjediti ispred monitora, ali zadovoljstvo više neće biti isto. Marijina prisutnost u stanu, kao da umanjuje moje uživanje, osjećaj mirnoće. Sasvim udubljen u jedan zanimljivi članak o CERN-u, nisam ni čuo da se Marija vratila.
- Evo ga opet! - trgne me njen glas, pa iznenađeno podižem pogled. - Svaki dan na internetu! Kako ti ne dosadi?
- I to mi govoriš ti - vičem odjednom izgubivši duboki mir i postavši krajnje uzbuđen - koja svakodnevno pročitavaš jednu te istu knjigu već trideset godina!
- Nije to isto - uvrijeđeno govori ona odlažući namirnice: vrlo dobro zna kako mislim na Bibliju.
- Naravno da nije! - bijesno odrežem ustajući. - Sve što ti činiš, prepuno je vrlina! A što ja činim ... ma idi u vražju mater, glupačo jedna!
Sa žalošću i ljutinom shvaćam kako je sa idiličnim jutro gotovo, nestalo je u nepovrat. Bijesnim pokretima navlačim cipele i izlazim iz stana.
- Gdje ćeš, luđače? - viče Marija iza mene. - Kiša pada!
Nije me briga. Ni za što me nije briga! Silan bijes plamti u meni dok izlazim na mokru ulicu. Samo što dalje od nje, od Marije, od njene tuposti za koju je uvjerena da je vrlina.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.