U mesnici

Poput većine muškaraca, ne volim odlaziti u kupovinu. Ali kad ujutro ustaneš, otvoriš hladnjak u namjeri izvaditi meso kojeg ćeš tog dana jesti, a mesa nema, samo te bijela praznina podrugljivo gleda, što ti drugo preostaje, nego duboko uzdahnuti i početi se spremati za omraženi pohod po trgovinama. Jer ne nedostaje samo mesa ...

Konačno, sve je iza mene. Još samo moram obaviti kupovinu mesa i neću morati u omraženu kupovinu najmanje petnaest dana. Petnaest dana slobode! Mnogo vremena koje proleti u trenutku.
Ima jedna mesnica u mom kvartu u kojoj već godinama kupujem i prema njoj hodam dok mi najlon-vrećice žuljaju dlanove, a kapi znoja počinju izbijati na čelo. Sunce je užarilo svom snagom, pa se čini kako ljeto ove godine nema namjeru prepustiti svoje mjesto jeseni. U mesnici ću se rashladiti, u toj je bijeloj prostoriji uvijek prijatno hladno.
Ubrzam korak i radujući se svježini koju ću za trenutak osjetiti u veoma rashlađenoj prostoriji, otvaram velika staklena vrata i tek kad uđem, šok! Mora da je barem petnaest žena ispred mene i morati ću čekati, čekati ... ali je barem ovdje svježe, tješim samog sebe brišući znoj s čela.
- Susjede! - pozdravi me susjeda Vjera. - Odložite svoje vrećice ovdje! Odmorite ruke.
Pokazuje mi na omanji pult kojeg je mesar postavio pored zida i na kojem već leži hrpa vrećica prepunih namirnicama. Zahvalno klimnem snalažljivoj susjedi i slažem vrećice na pult.
- A ja ti kažem - viče jedna prosijeda gospođa, blizu joj je pedeset, ocjenjujem onako na brzinu - da je to ona sama tražila! Uvijek same traže!
- Gle, kokoši! - okomi se na nju zgodna plavuša tridesetih godina, znam da joj je ime Irma i da stanuje u zgradi preko puta mesnice. - Kako to misliš: sama je tražila?
- Pazi što govoriš! - prosijeda je gospođa otrovno odmjeri.- Obuzdaj jezičinu!
- Nisi mi odgovorila! - podsjeti je Irma. - Zašto lupaš gluposti? Što je to jadna Danica tražila?
- O čemu se radi? - pitam tiho nagnuvši se prema susjedi Vjeri. - Zašto su toliko svi uzbuđeni?
- Ne znate? - uzvraća ona iznenađeno.
- Ne znam - skrušeno priznajem. - Što se dogodilo.
- Prebio ju je na mrtvo ime!
- Prebio? Tko je koga prebio?
- Baš tako - potvrđuje Vjera. - Polomio joj je pet rebara.
- Šest! - ispravlja je netko iz gomile.
- Pet, šest ... svejedno! - odreže susjeda Vjera. - Mala je polomljena, zar ne?
- Koja mala? -pitam je i opet tiho, a sve u nadi da će i ona stišati svoj glas: uzaludnoj, naravno.
- Znate onu malu vrckavu crnku - govori mi ona brzo, hvatajući izmjenjivanje rečenica ostalih koji su nastavili svoj razgovor - kod koje kupujete kruh?
- Danica? - pitam u nevjerici zamišljajući Daničin lik: sitna crnka ogromnih i sjajnih crnih očiju, kratke crne kose i vječnog osmjeha na srcolikom licu. - Kako je ne bi znao. Pa kako ... tko ...
- Što kako? - sad već viče ona gospođa koja se približava pedesetoj. - Pa zna se kako! Šakama je izbubetao droljicu! A bogme ima krupne šaketine...
- Stara, ne melji! - obrecne se Irma na nju. - Opaliti ću te po njušci!
- Ma što ti ...
- Dame, molim vas, dame moje! - viče mesar molećivo, ali mu u očima vidim sjaj veselja: divno se zabavlja. - Nemojte se svađati! Svi imamo pravo na mišljenje.
- Na mišljenje da - odreže glasno, ali ipak znatno tiše Irma - ali ne i na vrijeđanje nedužne djevojke.
- Nedužna? - upita prosijeda gospođa podrugljivo. - Kako to misliš, nedužna?
- Tako kako sam rekla!
- Nije ona nedužna! I sama je udata, kako čujem. Muž joj radi u Njemačkoj, a ona ovdje ...
- Što ona ovdje? - prekida je i pita prijeteći Irma, pa zakorači prema prosijedoj gospođi.
- Dame moje, moooooooooolim vas! - viče ponovo mesar, hvata moj pogled i krišom mi namiguje. - Nemojte se svađati, molim vas.
- Nije ti palo na pamet da je posrijedi ljubav? - upita Irma i sasvim se približi prosijedoj gospođi. - Jesi li ikad voljela? Tamo negdje prije milijun godina?
Zloban se podsmjeh poput ledenog uzdaha raširi rashlađenom prostorijom. Prosijeda gospođa revoltirano odmahne glavom, skupi usne u tanku crtu i krene prema staklenim vratima.
- Doći ću kasnije - dobaci preko ramena obraćajući se mesaru. - Kad se bude ovdje moglo disati.
- Prokletnica - reži za njom Irma: silno se uzbudila. - Jadna Danica može i umrijeti, a ona ovako ...
- Neće umrijeti - primijeti druga moja susjeda, Slavka, starica od preko sedamdeset godina koja se jedva kreće uz pomoć štapa. - Takve ne umiru.
- Evo, još jedne! - u nevjerici uzvikne Irma.- Ma što je vama, žene božje? Pa sve smo žene, zar ne? Bilo bi normalno očekivati solidarnost. Ili barem žaljenje. A vi kao da se naslađujete Daničinim mukama.
- Nije se trebala spetljati sa onim grubijanom - odreže starica Slavka. - Znala je kakav je on. Svi znaju.
- Zaljubila se! - vrisne iznervirano Irma, a zelene joj oči bljesnu ljutito: bila je veličanstveno lijepa u svom bijesu. - Nije ona kriva što se zaljubila!
- Ljubav tvojoj generaciji sve opravdava - odgovori Slavka i premjesti težinu tijela s jedne na drugu nogu, oslonivši se na štap s obje ruke. – Svaku gadost. Nije to ljubav.
- Nego što je?
- Požuda - odgovori Slavka. - Pokvarenost. Udata je koliko znam. Varala je svog muža. A on ženu.
- I zato je zaslužila onakve batine?
- Sama ih je tražila.
- Stara kučko! - vikne Irma i zamahne i kad smo svi u prostoriji očekivali da pljuska odjeke, Irmina se ruka zaustavi u zraku, zadrhti i nemoćno klone.
- Mir, molim! - poviče mesar, a lice mu i dalje ozareno.
Uz težak uzdah, jer nisam ni bio svjestan da zadržavam zrak i ne dišem, duboko uvučem hladni zrak nabijen emocijama.
- Dobro vam je, susjede? - pita me zabrinuto Vjera.
- Ne mogu više ovo slušati - sasvim joj tiho šapnem. - Hoćete li ...
- Hoću, hoću - klima ona, shvativši što je želim zamoliti. - Samo vi pođite. Ništa ne brinite, imam novaca, ne morate sad. Kad donesem...
Izlazim na užarenu ulicu čija mi vrelina više ne smeta. Sve je bolje nego ona atmosfera u rashlađenoj mesnici prepunoj vrelih strasti.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.