Suvremena Odiseja

Počelo je istog trena kad smo isplovili iz luke i izgubili zaštitu lukobrana. Olujno nas je jugo nemilosrdno udarilo u lijevi bok i brod se nagnuo, zastenjao, i nastavio sjeći sive i mutne valove, a da se više nije ni ispravio kako treba. Na palubi su visoko bile naslagane dugačke daske, čvrsto stegnute i visoko podignute. Mora da je bilo nešto krivo u proračunu, moralo je biti se daske nisu ravnomjerno raspodijelile.
- Nije toliko važno - rekao je Prvi. - Prebaciti ćemo nekoliko tona vode iz desnog tanka u lijevi i neće biti problema.
- Sranje - rekao je Romeo, moj kompanjon u kabini, dok smo se namještali na uskim krevetima i pripremali za nemiran san. - Nismo ni isplovili, a već je sve pošlo naopako.
- Prvi je u pravu - utješio sam ga: već sam imao koju godinu iskustva, Romeu je ovo bilo tek drugo putovanje. - Kad prebacimo vodu iz jednog u drugi tank, mrcina će se uspraviti. Zbilja nije problem. Doživio sam to već nekoliko puta.
- Vidio sam te kako se opraštaš sa mačkom - rekao je bojažljivo, ispitujući teren. - Ili je možda žena?
- Nije žena - umirio sam ga. - Zabavljamo se, to je sve. Za sad.
- Znači, može biti i nešto više.
- Ne znam. Ela bi htjela, ali ...
- Ti nećeš?
- Ma nije da neću - odgovorio sam i ugasio svjetlo iznad glave: znak da mi je dosta zapitkivanja. - Još je rano za bacanje sidra. Imam vremena.
- Shvaćam - rekao je kratko, pa i on ugasio svoje svijetlo.
Zurio sam u mrak i mislio na Elu. Visoka, dugih nogu i kratke crne kose, malog nosa, a na njemu sitne pjege, predivnih crnih očiju. Kad sam ih posljednji put vidio, bile su uplakane.
- Šest mjeseci - jecala je Ela. - Šest dugačkih mjeseci.
- Zlato, znala si da sam pomorac - tješio sam je grleći je i šapućući joj u kosu koja joj je mirisala na limun. - Nemoj sad plakati. Proći će.
- Šest mjeseci - ponavljala je ona. - Biti će teško bez tebe.

Nije bilo problema. Dok nismo doplovili do rta Matapan. Pod sivim olujnim teškim nebom, ništa nismo mogli vidjeti osim podivljalih valova koji su zapljuskivali bokove broda. Kod Matapana smo ušli u sam centar oluje i bilo je točno podne, polovica je posade mirno sjedila za stolovima i jela, zadržavajući klizeći pribor na stolu, kad se začuo silan prasak, odmah zatim potmula grmljavina koja se razlikovala od stvarne grmljavine. Istog se trena brod počeo opasno naginjati na desnu stranu.
- Pukao je špring - reče noštromo, vođa palube, stari iskusni lisac. - Sad će biti sranja!
Imao je pravo. Čelična užad, koja su povezivala daske poslagane na palubi visoko u zrak i preko kojih smo morali trčati pazeći da nas ne zahvati koji val, na jednom je dijelu popustio, puknuo, a daske, odjednom slobodne, pojurile u more.
- Idemo! - poviče Prvi. - Svi na daske! Moramo ih osloboditi, vratiti ravnotežu brodu! Inače ...
Nije nam morao tumačiti što pod tim "inače" misli. Izjurili smo iz salona na ledenu palubu koju je šibao još snažan vjetar, podižući nevjerojatno visoke valove. Mahnito smo radili, održavajući ravnotežu teškom mukom, oslobađajući daske koje su istog trena kliznule preko palube u more i nestajale iza nas.
- Pazite! - neprestano je vikao Prvi. - Budite oprezni! Pazite jedan na drugog! Pazite!
Nisam znao što mi više smeta, to njegovo "pazite" koje je nebrojeno puta ponavljao, ili mokra i slana odjeća koja mi se pripijala uz tijelo. Mislim da bih se istog trenutka smrznuo, da sam kojim slučajem prestao luđačkom brzinom odguravati teške promočene daske u more.
I kad sam pomislio, nisam bio jedini, kako je ovo mučenje uzaludan posao, odjednom sam pod nogama osjetio kako se brod uspravlja: izgubljeni balans se vraćao.
- Još malo! – vikao je Prvi. - Momci, uspjeli smo! Još samo malo!

Beirut, najveći grad i najveća luka Libanona. Kozmopolitski grad, Pariz Istoka.
Kad smo bacili sidro ispred luke, svi smo osjetili silno olakšanje. Proklete će se daske ovdje prekrcati na drugi brod i mi ćemo moći mirno nastaviti dalje, kroz Suez, na putu za Khorromsahahr, Iran.
Zatim smo primili poštu i pravo nas je prazničko raspoloženje zahvatilo. Čitali smo poštu, pili pivo, odmarali.
"Jedini moj" čitao sam između ostalog u pismo svoje Elice. "Znala sam da će mi biti teško, ali ni slutila nisam koliko."
Nasmijao sam se glasno, zabacivši glavu. Romeo je izvirio sa donjeg ležaja i radoznalo me pogledao.
- Jesi li pijan? - upita osmjehujući se.
- Nisam - odgovorim mu. - Moja me Elica zasmijava. Slušaj ovo!
Pročitao sam mu odlomak u kojem Ela opisuje svoj težak život i koliko pati, dok se Romeo neprestano kesio.
- Jadnica - reče uzimajući slijedeće pivo sa stola. - Kako može podnijeti tako grozan život?
- Preživjeti će - rekao sam i potegnuo iz svoje boce.
- Što li žene misle? - upita Romeo, a pogled mu je zamišljeno bio usredotočen na grlić pivske boce. - Da smo na ljetovanju? Da je život na moru velika zabava? Neprestano pijančevanje i kurvanje?
- Izmorilo te ovo, je li? - upitam ga.
- Ubilo u pojam - prizna on. - Mislio sam da se nećemo izvući.
- Izvukli smo se - promrmljam. - Uvijek se izvučemo. Ne crkava se tako lako. Naučiti ćeš to.

Zaboravili smo na nevolje, prošavši mirno kroz Suez, uživajući u prizoru koji je uvijek iznova bio zanimljiv, uživajući u dugačkom konvoju ploviti kanalom. Po relativno mirnom moru doplovili do Khorromsahahra, ploveći dugo uzvodno uz muljevitu rijeku. Ljeto se razmahalo i svakog je dana postajalo sve više i više vruće. Ne toplo, nego vruće!
Niti sat nakon što smo bacili sidro u muljevitu, široku i lijenu rijeku Karun, na brod se popne naš agent i donese vijest koja nas je zgrozila.
- Koliko? - upitao je noštromo u nevjerici.
- Četrdeset dana - ponovio je Prvi. - Ne prije.
- Četrdeset dana čekati ovdje i ne moći na kopno? - bjesnio je noštromo.
- Nisam ja to propisao - branio se Prvi pružajući mu paket pisama. - Agent nam je donio pisma: podijeli ih ljudima.
- Što piše Ela? – upitao me Romeo, ugledavši pismo na stolu: upravo sam odradio svoju smjenu u strojarnici i svježe istuširan barem na trenutak uživao.
- Uobičajeno - odgovorio sam paleći cigaretu.
- Kako joj je teško? - podrugljivo je upitao Romeo. - I kakve nezapamćene muke proživljava?
- Sve znaš - kažem mu smijući se.
Četrdeset dana na četrdeset i više stupnjeva. Nakon dvadesetak dana, novo nas je veselje snašlo: hladnjak koji se nalazio u salonu, iznenada je prestao s radom. Pokvario se. Nema više hladnog piva i ledene vode na dohvat ruke u svakom trenutku.
- Staviti ćemo vodu i pivo u veliku hladnjaču - odlučio je Barba. - Tri puta na dan imati će te hladnu vodu i pivo.
- I to je nešto - progunđao je Romeo.
- To je sve zbog tebe - optužio sam ga. - Sve se urotilo da tebi ogadi navigaciju. Kad dođemo kući, više te nitko neće moći natjerati na brod. Čak ni kao putnika!
- Samo da stignemo kući - promrmljao je.

Ponovo na otvorenom moru, brod siječe Crveno more. Vrućina je paklena, ne može se spavati, gubi se apetit.
I onda, jedne noći, bilo je dva sata ujutro i čvrsto sam spavao, jer u četiri sam trebao biti u strojarnici i preuzeti svoju smjenu, silan udarac nas sve probudi. Metalna škripa i lom metala jezovito je odjekivalo kroz crnu i vruću noć. Brodski su motori i dalje radili, nestalo je jezovite škripe, kretali smo se i dalje kroz plavi beskraj.
- Mora da smo prešli preko neke hridine - rekao je Barba nakon kraćeg vijećanja. - Ne vidim drugog objašnjenja.
- Ali ovdje nema nikakvih hridina - reče Prvi i prstom udari po karti. - Sve je čisto, boga mu!
- Znam - reče Barba. - Što ti misliš da se dogodilo?
- Neka me vrag odnese, ako znam.
- To je to - reče Barba i pogleda nas: svi smo se okupili ispod komandnog mosta i čekali u vrućoj noći, dok su nam se cigarete žarile sablasno nam osvjetljavajući lica. - Moramo pregledati dno, koliko možemo. Ustanoviti prodire li more i ako prodire, gdje prodire i kojom brzinom.

Prodiralo je, naravno. Pa smo uključili crpke i danonoćno pumpali, moleći se bogovima da izdržimo. Istovremeno smo, ne bi li smanjili prodor mora, iz "štive", kako smo zvali brodska skladišta 1 i 2 vadili teret i prenosili ga na krmu. Teret se sastojao od koluta bakrenih žica veličine automobilske gume i nije ni malo lako bilo prebacivati ih: svaki je kolut bio težak oko 50 kg. Prvo smo ih morali odvojiti, zatim dodavati jedan drugom dok ih ne bi podigli u vis i poslagali po palubi, i tek nakon toga nositi ih na krmu. Težak i zamoran posao. Koji je urodio plodom, konačno. Pramac se podigao, more je manje ulazilo u potpalublje, ali je i dalje ulazilo. Na krmi više nije bilo mjesta, pa smo s nekim ludim veseljem bacali skupocjeni teret u more. Neka sve ide do vraga!

Dok nam je u Port Saidu ronilac pregledavao dno broda, mi smo se konačno opustili uz glazbu i pivo. Nitko nije mario za nečim jačim, ljeto je bilo u punoj snazi, sunce je peklo, peklo ...
Naravno, donijeli su nam i poštu, pa smo postajali pomalo sjetni, doznavši što se događali sa ljudima koje volimo, znajući da ćemo ih kroz koji dan vidjeti.
- Što kaže Ela? - raspoloženo me upitao Romeo.
- Možeš dva puta pogađati - odgovorim mu.
- Pati jadnica? Teško joj je samoj?
- I više nego li možeš zamisliti - odgovorio sam, ali sam mislima nježno je grlio, silno mi je nedostajala, sad, kad sam osjetio da ću je uskoro vidjeti.
Stajali smo naslonjeni na ogradu broda zajedno sa ostatkom posade koja nije bila u službi i čekali ronioca da izroni i kaže nam na čemu smo. Činilo nam se da se jako dugo zadržao u mutnoj vodi i pitali smo se, može li išta vidjeti. Jer tu je počinjao ulaz u Sueski kanal i voda je uvijek bila mutna i namreškana zbog vjetra.
- Nije strašno! - obavijestio nas je Barba. - Imamo nekoliko metara dugačku razderotinu. Idemo pravo kući: izdržati ćemo.

Konačno Rijeka. Dom.
Podigli su brod i nas na njemu na dok, pa smo jedan po jedan, kako je tko dospio, sa nevjericom silazili niz most i dugo zurili u rupetinu koja se protezala desnim bokom. Dvadeset i sedam metara dugačka. Točno!
- Imali smo vražju sreću - rekao je Prvi, dok smo zajedno napuštali luku, žureći se.
- Jesmo - potvrdio sam: da sam na moru znao kolika rupa zjapi ispod mojih nogu, umro bih od straha.
- Potrebno je imati sreće - reče Prvi i udari me po ramenu. - Hoćemo li na piće? Proslaviti? Što smo živi!
- Hvala, ne! - odbijem. - Idem pravo k Eli, a ne želim zaudarati po cugi.
- Pametno - reče on, klimne i uđe u lokal, a ja sam produžim. - I tako se može proslaviti!

Ali nisam proslavio. Nisam imao što.
- Što se dogodilo? - pitam Elu: stojimo ispred zgrade u kojoj živi, prije nekoliko minuta sam joj pozvonio na vrata i izašla je iz stana, ne pozvavši me ući.
- Ne znam kako objasniti.
- Još prije nekoliko dana, u Port Saidu, čitao sam pismo u kojem mi govoriš kako me čekaš, kako brojiš dane, kako ti je silno teško bez mene.
- Znam ...
- Što se dogodilo? -pitam je i hvatam za bradu: prisiljavam je gledati me u oči.
- Upoznala sam nekog - muca ona, nastojeći izbjeći moj pogled. - Bilo mi je teško samoj. Ne možeš ni zamisliti koliko teško. Nisam više mogla …
Puštam joj bradu i počinjem se smijati: sad mi je žao što nisam prihvatio poziv Prvog i pridružio mu se na piću.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.