Posjeta

Iza širokog zavoja, gore na samom vrhu dugačkog uspona, odjednom pukne pogled prema moru koje se tamnim plavetnilom spajalo sa svijetlim nebom.
- Postoji ostakljeni kafić ovdje, na vrhu - progovori Nenad nakon poduže šutnje koja je bila zavladala u kolima. - Možemo stati na nekoliko minuta i popiti kavu. Što kažeš?
- Kažem da bi sve učinio, a to i činiš, ne bi li što duže odlagao posjetu - odgovori Alma pored njega osmjehujući se široko, a riđa joj se kosa vijori na vjetru kojeg stvaraju krećući se.
- Znači li to da jesi za kavu - upita Nenad pomalo smanjujući brzinu - ili da nisi?
- Jesam, naravno.
Nenad pažljivo pogledavši lijevo i desno siđe na sporedni put, parkira i ugasi motor. Izađe iz kola i uspravi se, razgibavajući ramena.
- Unutra ili vani? - upita kratko.
- Vani - odgovori Alma. - Mrzim klima-uređaje, znaš to.
On se osmjehne i povede je prema stolu do samog ruba stijene na kojoj se kočio ostakljeni lokal gotovo pun gostiju. Nekoliko stolova koji su se nalazili vani, na žarkom poslijepodnevnom suncu, bili su slobodni, pusti, ljudi su bježali u rashlađene prostorije.
- Idem unutra doviknuti da nam donesu kave - reče Nenad. - Želiš li još nešto?
- Ja želim ući unutra - odgovori Alma. - Moram se malo dotjerati. Pogledaj kakva sam. Raščupana kokoš.
- Lijepa raščupana kokoš - reče Nenad. - U redu. Onda ti uđi, a ja ću sjesti ovdje i uživati u pogledu na more.
Gledao je za njom dok je odlazila lijenim i dugim izazovnim korakom, ljuljajući se u kukovima. Obučena u zelenu majicu bez rukava i crne kratke hlačice, činila se mlađom nego što je bila, poput neke nedozrele gimnazijalke, a idući će mjesec napuniti trideset. Prilikom svakog koraka riđa joj je kosa plesala vatreni ples poskakujući na ramenima.
Nenad odjednom silno poželi da je njegov otac može vidjeti, da ih može upoznati i da prilikom upoznavanja čita odobravanje, za kojeg je siguran da bi ga bilo, u očevom pogledu. Ali je to neizvedivo, nemoguće: otac mu je poginuo prije pet godina, a prije pet godina još nije ni poznavao Almu. Sad je vodi na upoznavanje sa majkom. Koja od očeve smrti živi sama i svakog mu tjedna barem dva do tri puta telefonira i žali se na samoću. A samoću je sama izabrala, Nenad to vrlo dobro zna.
Onog dana, kad je otac poginuo, njen je društveni život umro. Bio je to njen izbor i Nenad ništa nije mogao učiniti ne bili to promijenio. A nije imao ni volje djelovati. Njegov odnos sa majkom nije previše odisao povjerenjem. Neka je čudna napetost neprekidno visjela nad njima. Dok bi razgovarali, oboje su se osjećali nelagodno i oboje su bili svjesni toga i oboje su to nastojali prikriti. A ona, majka, to nije željela priznati ni samoj sebi. Nenad je bio siguran u to. Tvrdoglavo je čitavog svog života ignorirala činjenice. Jednostavno ih nije priznavala. A možda za nju nisu ni postojale?

- Dobar dan! - pozdravi ga lijepa i mlada konobarica, vraćajući ga u sadašnjost, u sunčan i vreli dan, spretno ga posluživši kavom.
- Hvala lijepa - reče on pitajući se u sebi, koliko li je trajalo njegovo sjećanje.
- Hvala vama - odgovori djevojka, nasmije se, okrene i počne odlaziti.
Nenad vidje kako se vrata ostakljenog lokala otvaraju i na sunce izađe Alma široko se osmjehujući prema njemu.
- Dobro si je odmjerio - reče mu.
- Daj, molim te - reče on. - Zadržala si se.
- Sigurna sam da ti nisam nedostajala.
- Zašto to kažeš?
- Jedan sam te kratki trenutak promatrala iz lokala - reče Alma. - Imao si izraz lica kojeg jako dobro poznajem. Ponovo si se prisjećao.
- Jesam - prizna on. - Ali gotovo je, sad, kad si ovdje.
- Ne želim da bude gotovo - usprotivi se Alma. - Možda bi bilo bolje da progovoriš o tome? Shvatila sam da nema previše ljubavi između vas, tvoje majke i tebe.
- Ljubavi! - podsmjehne se on.
- Vidiš? - upita ona. - Zašto mi ne ispričaš što se to ispriječilo između vas?
- Previše je toga.
- Ne smeta - reče ona sjedajući nasuprot njega i promatrajući mu ozbiljno lice: primijeti kako su mu sive oči dobile gotovo crnu boju. - Ne žurimo, zar ne?
- Ne previše - osmjehne se Nenad.
- Pa onda počni sa pričom - ponuka ga Alma. - Nije valjda toliko strašno?
- Nije strašno - reče on. - Nije ni malo strašno. Ali je hladno.
- Hladno?
- Hladno. Nismo se previše svađali, natezali. Ja sam taj koji je uvijek napuštao prepirku prije nego li se uspjela razmahati.
- Kako to?
- Jednostavno sam odlazio - odgovori Nenad preko ruba šalice kave. - Kad bih u njenim očima vidio onaj crni plamen, izlazio bi iz kuće i lutao gradom.
- Kako je počelo? - upita Alma. - To mi reci: kako je počelo?

Kako je počelo? Kao što i sve u životu počinje: neprimjetno. A odjednom se stvorilo tu: trenutak prije nije postojalo, a sad ...
Počelo je jedne zimske večeri: rani se sumrak već pretvorio u mrklu noć, iako je još uvijek trajalo poslijepodne. Nenad, kojemu je tek deset godina, brzao je hladnim ulicama prema kući. Nije volio boraviti u kući, ali bilo je hladno i gotovo je trčao, nastojeći se ugrijati. Često se, kasnije u životu, pitao kako bi mu život tekao dalje, da te večeri nije toliko žurio, da nije trčao. Jer da nije trčao, ne bi sreo oca na izlasku iz zgrade u kojoj su stanovali na petom katu. Mimoišli bi se, njegov bi otac skrenuo lijevo niz ulicu, kao što je to uvijek činio, a Nenad bi otišao kući ni ne sluteći da mu je otac malo prije prošao istim putem. Ali nije bilo tako. Nisu se mimoišli, Nenad se sudario sa ocem na samom izlazu iz zgrade.
- Hej! - uzviknuo je njegov otac, hvatajući ga za ramena. - Pripazi, mladiću! Ne hoda se kroz život oborenog pogleda.
- Trčao sam - rekao je Nenad.
- Znam. - Otac se nasmijao. - Jesi li napisao zadaću?
- Jesam. Odmah nakon škole.
- Onda - upitao ga je otac s osmjehom - što kažeš na to, da otiđemo zajedno u kino?
- Oh, tata! - uzviknuo je Nenad. - To bi bilo divno!
Film je bio zabavan, pjevalo se često u njemu i Nenadu je otac objasnio da je to takva vrsta filma i da se zove "mjuzikl". Nenad je uživao. I u društvu oca i u svom prvom mjuziklu u kojem je sve vrvjelo od raskošnih prizora.
- Kako ti se dopao tvoj prvi susret sa mjuziklom? - upitao je otac, dok su izlazili iz kino-dvorane u kojoj je bilo ugodno toplo, na vjetrovitu i hladnu ulicu.
- Jako! - rekao Nenad. - Sve je bilo tako živo!
- Nisi razočaran? - upitao je otac. - Nisam bio siguran da će ti se dopasti. Voliš samo jurnjavu, shvatio sam odavno.
- Oh! - uzviknuo je pomalo nelagodno i želeći se opravdati Nenad. - Volim i ozbiljne filmove.
Otac mu se nasmijao, zagrlio ga, pa su tako jedan uz drugog, dodirujući se, žurili vjetrovitim ulicama. Otac uvijek zna što treba reći i kakav pokret treba učiniti, odavno je shvatio Nenad. Uživao je osjećajući umirujuću težinu očeve ruke, koju mu je otac prebacio preko ramena i zadržao je na njima čitavo vrijeme dok su hodali ulicom, ušli u zgradu, zatim u lift, pa sve do stana. Tek je tada otac spustio ruku, izvukao ključeve iz džepa i otključao vrata, a Nenad je osjetio kako mu nedostaje očeva ruka na ramenima, njene prijatna i umirujuća težina koja kao da mu je tiho govorila: "Uvijek ću biti uz tebe".
Istog trena kad su ušli u stan, otac još nije ni vrata zatvorio, ispred njih se odjednom stvorila majka. Kosa joj je bila neuredna, raščupana, crni joj pramenovi padali preko lica, a crne oči joj bile natečene od plača.
- Došao si! - vrisnula je prema ocu, a Nenad se povukao korak unazad, nekako postiđen zbog prizora kojemu nije želio prisustvovati.
- Što ti je? - mirno i tiho ju je upitao otac: prava suprotnost njenom ispadu.
- Što mi je?! - vrisnula je ona. - Bio si sa njom! Bio si sa Rinom!
Otac je umorna odmahnuo glavom i počeo skidati sivi kaput, dok je majka plakala, neprestano ga optužujući.
- Gdje si bio? - ponavljala je neprestano. - Bio si sa njom!
Ono njeno neprestano uplakano "Gdje si bio?", kidalo je Nenadove živce i odjednom je osjetio kako to više ne može podnijeti.
- Bili smo u kinu, mama - odjednom je progovorio, istupivši ispred iznenađenog oca.
- Što?! - vriskala je majka u hodniku. - Što?!
- Bili smo u kinu - ponovio je Nenad.
- Lažeš! - vrisnula je majka prema njemu. - Lažeš!
Pod udarcima riječi "lažeš", koje je neprestano majka sipala, Nenadova se ramena trgnu. Zaboljelo ga je baš kao da je dobio istinski udarac bičem.
- Ne govori tako - rekao je otac majci i dalje mirnim glasom.
- Lažeš! Lažeš! - vriskala je histerično ona prema Nenadu, a onda odjednom optužujuće pokazala prstom na oca. - On te je nagovorio da lažeš!
Nenadu je umalo pozlilo. Osjetio je neku bol u grudima i pognuvši glavu, ne želeći više gledati majku u nedoličnom prizoru kojeg je onako raščupana, podbuhla lica i uplakanih očiju pružala, brzim je koracima odjurio u svoju sobu.
Ležao je na svom krevetu i slušao prepirku, objašnjavanje koje je potrajalo i bio žalostan, žalostan ...

- I to je to? - upita Alma, iskoristivši trenutak kad je Nenad zastao i otpio malo vode.
- Zar je malo? - upita je.
- Nije - odgovori ona. - Što je dalje bilo?
- Otac mi je kasnije, kad je sve protutnjalo, došao u sobu smiriti me. Rekao mi je da joj ne zamjerim. Objasnio kako ljubomora uvijek ima ružno lice.
- Je li imao ljubavnicu? - nagnuvši se prema Nenadu upita Alma.
Nenad se nasmije i pogladi je po obrazu.
- Znao sam da ćeš me to pitati - reče joj. - Da, imao je. Rekao mi je to te večeri. Isto tako mi je rekao kako je to gotovo i kako se ne trebam bojati da će otići.
- Jesi li se bojao toga?
- Čudno, ali nisam - zamišljeno odgovori Nenad. - Sjećam se samo, kako nisam mogao podnijeti majčinsko manipuliranje mnome. Dolazila je k meni te večeri, prije nego se konačno uspjela smiriti. Plakala je ispred mene i govorila mi kako me tata želi napustiti. Ali joj nisam vjerovao.
- Nisi?
- Nisam. Sjećam se vrlo dobro, kako sam se u sebi pitao kako se može tako nedostojno ponašati, ujedno se diveći smirenosti starog. I zašto ja moram vjerovati njenim riječima, kad ona ne vjeruje mojima. O tome sam razmišljao čitavo vrijeme.
- Pa ti si se odmah svrstao na njegovu stranu! - uzvikne Alma iznenađeno. - Zar muška solidarnost počinje već u tako ranoj dobi? Koliko si imao? Deset godina?
- Deset - odgovori Nenad i odmahne rukom. - Ne znam je li to bila muška solidarnost, ali znam da sam majku strašno osuđivao. Govorili smo joj istinu, a ona ...Dok je plakala ispred mene, u sebi sam se molio da otiđe, da me ostavi samog u sobi. Bilo mi je neugodno, jako neugodno i pitao sam se, kako to ona ne osjeća? Nisam mogao to shvatiti.
- Dobro - reče Alma. – Tako je počelo. A kasnije?
- Što kasnije? -upitao je Nenad. - Uvijek jedna te ista priča se ponavljala. Neprestano me optuživala kako lažem. Stalno mi je to govorila, bez obzira što bih joj uvijek dokazao da govorim istinu. Zbog svega i svačega. A onda sam jednog dana odmahnuo rukom i rekao joj: "Da, stara, naravno da lažem", prvi je put tako nazvavši, okrenuo se i otišao iz stana. Zatim sam sasvim napustio stan. Iako me ona uvijek zvala da se vratim, da živim sa njima, kasnije samo sa njom, kad je stari poginuo.
- Otac te nije zvao da se vratiš?
- Nije. On mi je pomogao kupiti stan u koji si se prošli mjesec uselila. Siguran sam da je shvatio zbog čega sam otišao. Ali ni riječi nije nikad o tome više progovorio.
- Volio si ga mnogo, je li? - nježno upita Alma.
- Jesam - odgovori Nenad i ustane. - Idem platiti, pa da krenemo. Što ranije stignemo k staroj, prije ćemo otići od nje.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.