nedjelja, 9. kolovoza 2009.

Kriza



Sve je dobro bilo, osjećao sam se prilično dobro i prilično smireno, dok Davorka nije donijela kavu, poslužila je na stolu i sjela pored mene.
- Idemo na vjenčanje - ozarenog mi lica reče. - Udaje mi se prijateljica.
Moja se krhka ravnoteža istog trenutka raspala. Doslovno mi je mrak pao na oči. Sve mi se zacrnilo i makinalno sam posegnuo za šalicom kave, skrivenim mislima zamišljajući kako je to velika čaša žestokog ruma. Otpio sam malo i namrštio se. Ne zbog kave: kava je bila izvrsna!
- Kao da ti se ne ide? - upitno je rekla Davorka: položila mi je ruku na butinu i taj prisni pokret, koji je prije uvijek budio požudu u meni, ovog me puta ostavi ravnodušnog.
- Ne poznajem ih - odgovorio sam, ne želeći joj reći pravu istinu.
- Upoznao si nju, Anđelu - uporno nastavi Davorka, ignorirajući moje znakove upozorenja. - Krasno ćemo se zabaviti.
Došlo mi je da je pljusnem. Zar ne vidi u kakvo me stanje dovela svojim bezbrižnim torokanjem? Zabaviti! Ono što je za nju zabava, za mene je mučenje. Kako to ne može razumjeti? Kaže da me voli. Kaže da želi svoj život dijeliti sa mnom. A opet, tako malo zna o meni, o mojim osjećajima, o onome što sad osjećam. Zabaviti!?

- Previše piješ - rekla mi je prije sedam mjeseci: sjedili smo u kafiću, bilo nas je mnogo, spojili smo tri stola i svi smo pili.
- Zar jedini pijem? - upitao sam je.
- Ne - odgovorila je brzo i tiho. - Ali piješ najviše. I to se primjećuje.
- Na meni? - upitao sam podrugljivo: ponosan sam bio na svoju izdržljivost u piću.
- Priznajem da ne - pošteno je odgovorila i početak ljutnje koja je zasiktala u meni i spremila se na skok, ponovo se sklupčala poput zmije i legla na dno mog želudca. - Dobro podnosiš. Ali primjećujem poglede svojih prijateljica.
- Jebe mi se za tvoje prijateljice!
- Eto, vidiš?
- Što vidim? - zarežao sam. - Prosvijetli me.
- Promijeniš se kad previše piješ - rekla je Davorka i dalje tiho, pomirljivo i njena je pomirljivost zadržavala moju zmiju u mirovanju, sprečavajući je skočiti, ujesti.
- Svi se mijenjamo pijući. Zato i pijemo.
- Ne sviđa mi se ta promjena.
- Ni ne mora ti se sviđati - polako sam rekao, svjesno se obuzdavajući. - Znala si da pijem, je li?
- Znala sam.
- I usprkos tome počela si sa mnom ...
- Jesam. Ali nadala sam se ...
- Čemu? Da ću odjednom postati svetac? Riješiti se svih ružnih navika i živjeti uz tebe sretan i miran?
- Upravo to! - rekla je Davorka, a njene se blage i smeđe oči pomalo ovlažile: nije zaslužila biti povrijeđenom, neprestano joj predbacuju kako je sanjalica, kao da je to nešto ružno, nešto čega se valja riješiti. - Što nedostaje mirnom životu?
- Dosadan je!
- Dosadno ti je uz mene? - upitala je. - Bez čaše u ruci?
- To nisam rekao - odgovorio sam. - Zašto tako govoriš? Oduvijek pijem. I ti to znaš. Nismo više djeca, četrdesete gazimo. Ne misliš li, kako je malo kasno za promjene?
- Nikad nije kasno za promjene.
- Eto - uzdahnuo sam i ustao: mjehur samo što mi nije puknuo. - Ponovo se sanjalica probudila u tebi.
Vraćajući se iz toaleta, nalaktio sam se na šank i naručio dupli rum, vrlo dobro znajući kako me Davorka promatra. Ali nije me bilo briga. Ovo sam ja. Ako me ne želi ovakvog, neka se goni u vražju mater! Svaka žena samo zanovijeta! Prvo te uhvate, a onda te žele promijeniti. Pitam se često, dok lamentiram nad čašom, voli li Davorka mene imalo? Ili samo voli sliku koju je stvorila o meni? Pitanje za razmišljanje, zar ne?

- Ovako više neće ići - rekla je sutradan ujutro: sinoć ni riječi više nije progovorila o našem razgovoru i ovo me iznenadilo, priznajem.
- Kako to misliš? - pitao sam ne bih li dobio na vremenu: vrlo sam dobro znao što misli i što očekuje od mene.
- Morati ćeš birati - rekla je odlučno, ali nije me gledala: nije toliko bila odlučna, koliko je željela izgledati. - Ili ja ili čaša. Oboje ne možeš imati. Ne više!
Pokušao sam zamisliti život bez nje. I nisam ga želio. Volio sam se buditi uz nju, piti sa njom prvu jutarnju kavu, pušiti prvu cigaretu. Volio sam voditi ljubav noću, kad bi dan privodili kraju, baš kao da mu krunu stavljamo na završnici još jednog zajedničkog dana. Volio sam mnogo toga sa njom i uz nju i nisam želio to izgubiti. I priznao sam samom sebi, mislim da je to bilo prvi put u mom životu, kako zbilja pijem poprilično. Pa dobro, da budem iskren, pijem mnogo, pijem previše, pijem svakodnevno, pijem samoubilački i ... možda je ona ta, Davorka, koja mi pruža ruku i pomaže mi umaći iz gorkog kruga, a koji tako slatko počinje? Da prihvatim njenu ruku? Njenu pomoć? Riješim se pića? Mogu li to? Želim li to? Mogu li to? Hoću li izdržati?
Moram pokušati! Moram. Misao je u meni urlala, a ruke su mi se tresle: sve bih dao da sam mogao onako prirodno, kao mnogo puta do sada, ustati, prošetati do male kuhinje, natočiti čašicu, spasonosnu čašicu i ispiti je. Ali sam znao, o kako sam vrlo dobro znao, duboko sam osjećao, kako ću tim koracima prema boci koja je tako blizu, a opet tako daleko, zauvijek odšetati od Davorke. A to nisam želio! Nisam mogao podnijeti pomisao da se više nikad ne privijam uz njeno krasno tijelo, da joj nikad više ne osjetim vrući dah, da nikad više ne uronim u valove naslade kojima me je znalački ljuljala u čamcu uživanja. Želio sam je silno, je li to ljubav? Ako nije, onda je to najbliže ljubavi što ja mogu osjećati.
- Molim - promucao sam suhog i stegnutog grla - pruži mi još jednu šansu. Mogu bez vražje cuge. Bez tebe ne mogu.
Njen mi je osmjeh bio nagrada za moju neizmjernu muku.

Prestao sam piti. Njoj za ljubav. Davorki. Dok je moje pravo ja i dalje željelo piti. Ali nisam pio, izdržavao sam nepijenje koje je iz dana u dan, umjesto da postaje lakše, postajalo teže. I nije bilo toliko teško, to prokleto nepijenje, ali dosada ... ne mogu opisati neizmjernu dosadu koju sam počeo osjećati. Sve me je prestalo veseliti. Izlazak? Što će mi izlazak kad ne mogu ... Večera sa prijateljima? Što će mi, kad ih sa napregnutim smiješkom gledam kako bezbrižno pijuckaju, dok ja ...Gadio sam se samom sebi. I mrzio samog sebe. Svakog trenutka! Nepijenja.
Davorka, dok bi sjedili sa društvom i svi oko mene uživali u piću, pa čak i ona, Davorka, držala čašu u ruci, povremeno bi osjećala moje neraspoloženje, moju napetost. Pa bi mi polagala ruku na bedro, gledala me blagim i ponosnim pogledom iz kojeg sam crpio hrabrost i smješkao se usiljeno, učestvovao u razgovoru u kojem nisam uživao. I to ja, koji sam oduvijek volio igru riječi, ideja, sad bih samo povremeno promrsio po koju, tek toliko da učestvujem, dok u meni ne bi tinjao žar razgovora. Svaki mi je razgovor postajao odmah, istog trena čim bi otpočeo, dosadan. A nekad, dok bih gorljivo branio neku svoju ludu ideju, koju su svi ostali napadali, povremeno bih otpio i kao da je u onoj zlatnoj tekućini bilo nečeg za pronalaženje ideja, moj bi se jezik razvezao, riječi nizale i potokom tekle, a svi oko mene uživali u mojoj blagoglagoljivosti. Ja najviše, priznajem. Ovaj sasvim trijezni i namrgođen i šutljiv tip nisam ja. Jednostavno to nisam ja! Gdje sam nestao? Kad sam nestao? Zašto sam nestao?
O, u početku sam bio jebeno ponosan na svoj uspjeh. Uspjeh? Zar je to bio uspjeh? Ne piti? Počeo sam ozbiljno sumnjati u to. Crv je sumnje uporno rovario …

- Što ti je? - pita me Davorka zabrinuto.
- Ništa. Zašto.
- Mili bože! - uzvikne ona.- Još ti nikad izraz lica nije bio ovakav. O čemu li si razmišljao?
- Zbilja ne znam.
- Ne želiš mi reći.
Poljubio sam je. Znao sam kako je to jedini način kojim je mogu ušutkati. A kad smo se razdvojili, iz mene je naprosto izletjelo, morao sam to izreći:
- Ja ne bih išao na to vjenčanje!
- Ne budi djetinjast - reče mi Davorka mazeći se. - Krasno ćemo se provesti! Plesati čitavu noć. Već dugo nismo plesali čitavu noć. Baš se radujem ...
Prestao sam je slušati. Neka bude što mora biti. Popustio sam. Nikad nisam bio naročito čvrst.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: