Goli majmuni

Renata i Eugen zajedno sa još nekoliko desetina ljudi ustanu uz škripu stolica u klimatiziranom kinu i Renata, sjetivši se nesnosne žege koja vlada na ulici, upravo htjede predložiti Eugenu da se odvezu do mora, kad primijeti njegov vučji cerek na licu. Iznenađena, jer film kojeg su upravo odgledali nije bio ni malo smiješan, već naprotiv, vrlo tragičan, ona ga lagano lepršavim prstima udari po goloj mišici.
- Što je smiješno? - upita ga. - Reci i meni, pa da se zajedno smijemo.
- Ljudska priroda - odgovori Eugen malo se nagnuvši prema njoj i umalo joj ne dotaknuvši crnu kosu usnama. – Ona mi je smiješna.
- Tragična je - ispravi ga ona. - Nije smiješna. Barem u ovom filmu.
- I u filmu i u životu, smiješna je - reče on. - Samo volimo misliti kako je tragična.
- Oh? Od kud sad to?
- Pa neprestano žalimo sami sebe, zar ne? - upita Eugen, dok su polako napuštali veliku kino-dvoranu: sad će morati prijeći nekoliko stotina metara do parkiranog automobila, a bilo je vruće, noć se još nije spustila i znoj je već počeo teći s njegovog čela. - I ovaj je klinac žalio sebe. Nije druge. Samo sebe.
- Daj, molim te!
- Misliš da nisam u pravu? - upita Eugen: uspravio se u svoj svojoj visini od metar i devedeset i pogledao je nadmoćno sa te, za nju, nedostižne visine. - Pa da raščlanimo onda stvar.
- Eh, baš me zanima - posprdno i pomalo uvrijeđeno reče Renata.
- Imamo profesora kozmologije koji radi na novom modelu kozmosa, zar nije tako?
- Tako je - potvrdi Renata: ništa joj drugo nije preostalo.
- Zatim imam briljantnog mladog kineskog studenta - nastavi uvjerljivim glasom Eugen - koji svojim modelom kozmosa, točnije tamne tvari, tajanstvene tamne tvari u kozmosu, pobija profesorov rad, zar ne? Ne sasvim, ali ruši ga prilično. Svojim modelom, mladić mnogo bolje objašnjava kozmos. Istiskuje profesora. Svog profesora. Pratiš me?
- Naravno - odgovori Renata. - Gledala sam film zajedno sa tobom, sjećaš li se, profesore?
Eugen se razdragano nasmije, obgrli joj ramena, sagne se, prstima uhvati njenu bradu, podigne joj lice prema svome i ovlaš je poljubi.
- Profesor nagrađuje poljupcem studenta zbog izvanredne pažnje istog - reče joj uz smiješak. - Dakle, imamo još jednog kineskog studenta, koje profesor favorizira. A favorizira ga zbog toga, jer taj student svojim radovima potvrđuje profesorov model univerzuma.
- Trebao si postati profesor - promrmlja Renata.
- Ne prekidaj me! Dakle, profesoru je jedan mladić prijetnja i on ga onemogućuje u radu. Ne dozvoljava mu diplomirati, dok onaj drugi kineski student, nazovimo ga "Ulizica", jer on to i jest, uz čitavu svoju neospornu inteligenciju, ubire slavu i priznanje.
- Baš kao i u životu - reče Renata.
- I što čini naš briljantni student kojeg zbog nedostojne profesorove ljubomore onemogućuju napredovanje? Oduzimaju mu slavu? Možda čak i Nobelovu nagradu?
- Puca, jadnik - reče tiho Renata. - Puca mu um, puca mu volja, prestaje biti briljantan.
- I puca u svog profesora i "Ulizicu", istinski puca, a to je najvažnije. Ubija ih, Renata. Ubija.
- Tužno - reče ona. - Tragično.
Razgovarajući stigli su do automobila i ušli u njega. Posjevši za upravljač, jer Eugen nije želio voziti, nije čak ni imao vozačku dozvolu, Renata se upitno zagleda u njega.
- Jesi li za piće prije odlaska kući? - upita je Eugen.
- Ne, hvala - odbije ona: odjednom joj se više nigdje nije išlo. - Idemo pravo k meni. Imam mnogo voćne salate u hladnjaku, a i bocu vina koju si prošli put donio.
- Lijepo - složi se on. - Vozi! A u vezi našeg razgovora, slažem se sa tobom da je sve to tužno i tragično.
- Eto, vidiš!
- Ali je isto tako i smiješno!
- Smiješno? - Renata ka iskosa pogleda. - Kako to uopće možeš reći?
- Mogu, jer je istina! - odgovori Eugen. - Zar nije smiješno kako sa nama upravljaju životinjski instinkti? Bez obzira na um, kulturu, obrazovanje, bez obzira na sve, uvijek i prvenstveno smo gole životinje. Koje ubijaju kad su ugrožene.
- Pretjeruješ.
- Misliš? - upita je on. - A junaci koje smo upravo gledali?
- Što je s njima?
- Pa čuj, mala moja - posprdnim tonom koji je već dobro upoznala posljednjih mjeseci, Eugen reče: - Imamo briljantne umove. Koji ni više ni manje otkrivaju tajne univerzuma. A kako se ponašaju? Krajnje sebično! Zar nije tako?
- Nažalost - prizna Renata.
- Čovjek bi očekivao - nastavi zamišljeno Eugen - da će se takvi umovi, koji samo što nisu uspjeli dokučiti tajnu nad tajnama, radovati svakom novom otkriću, svakim daljnjim napretkom. Ali neeeeee ... životinje, svi smo mi životinje. Samo životinje.
- Ja nisam! – gotovo vikne Renata.
- Goli majmuni!
- Eugene!
- Goli majmuni! - ponovi on uvjereno. - Svi! Nema izuzetka!
- Izuzetaka uvijek ima - ljutito reče Renata. - Ne govori da nema. Ljudski rod možda se najbolje ne snalazi u ulozi koju mu je kozmos dodijelio, ali se barem u tome trudi.
- Sa pištoljem u ruci! - reče Eugen. - To mu je najjači argument!
- Oh, bože! - uzdahne Renata. - Pokvario si mi doživljaj filma. Ni malo mi se ne dopada tvoje viđenje života i ljudskog roda u njemu.
- Eh, ne nerviraj se zbog te sitnice - reče Eugen primijetivši da se voze ulicom u kojoj stanuje Renata. - Sad ću ti popraviti doživljaj.
- Kako ćeš to izvesti?
- Vruće je, zar ne? - Eugen, a Renata klimne. – Kod tebe ćemo prvo odbaciti odjeću, a zatim popiti onu bocu vina koja nas čeka.
- Postati goli majmuni? - upita ga ona, podrugljivo ali Eugen to ne primijeti.
- Upravo to! - razveseljen reče Eugen. - Shvatila si. Konačno!
- Shvatila sam - reče Renata izlazeći iz kola i zaključavajući ih - da ostatak večeri želim provesti sama. Hvala na druženju.
Ne vjerujući da se ovo istinski događa, Eugen je gleda kako odlazi, gleda u njenu malu stražnjicu kako se udaljava, bježi mu, gleda u očekivanju da će se Renata odjednom okrenuti, nasmijati mu se i pozvati ga. Ali ona ulazi u zgradu i zgrada je proguta, a da se ni osvrnula nije.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.