Snovi i java

Kao i obično, Marija se probudi prva, pa se laganim pokretima, pazeći da ne uznemiri Zorana ( neka još malo odspava, čeka ga naporan dan na gradilištu ) izvuče iz zajedničkog kreveta, ogrne se lepršavom kućnom haljinom i tiho iskrade iz spavaće sobe. Stojeći u hodniku, kroz odškrinuta vrata pogleda trogodišnjeg Denisa, njenu veliku sreću i ponos. Osmjehne se prema mališanu i bosim nogama lagano zakorači u kupaonicu.
Osvježena tušem, jer noć nije donijela nikakvo olakšanje od vrućine koja već danima pritišće, Marija se, sad već obučena u kratke hlače i bijelu majicu bez rukava, uredno svezane duge kose boje meda koja joj se prosipala po leđima, spusti niz stepenice do kuhinje u prizemlju.
Veoma mlada, tek je napunila dvadesetu, visoka svega metar i šezdeset, blagih sanjalačkih smeđih očiju, činila se krhkom, veoma ranjivom. Kad bi ljudi shvatili da je već tri godine majka i da veoma uspješno igra tu ulogu koju joj je život podario i u kojoj neizmjerno uživa, uvijek bi bili iznenađeni. Jer svojim se mladenačkim likom činila djetinjasta, a Marija je sve prije bila nego li djetinjasta.
Ušavši u kuhinju, Marija se iznenadi: njena je majka sjedila za stolom, na nosu joj naočale, pažljivo čita neke stare novine, polako i bezglasno mičući usnice.
- Zašto si već ustala, mama? - upita je Marija.
- Ne znam - odgovori ona. - Odjednom sam se trgnula iz sna i nisam više mogla zaspati. Ustala sam i pripremila smjesu za kolače.
- Ja sam namjeravala to učiniti - reče Marija prijekorno. - Zašto se mučiš, mama? Ne moraš to raditi.
- Znam da ne moram. Ali želim.
Marija uzdahne: majka se promijenila nakon smrti svog muža, Marijinog oca. Sve se češće ustajala jako rano, u sam osvit dana i u samoći čitala za kuhinjskim stolom. Ponekad su to bile novine, kao jutros, a ponekad bi se ispred nje nalazila debela obiteljska Biblija.
- Pristaviti ću kavu - reče Marija. - I otići probuditi Zorana.
- Sutra je Velika Gospa - više sama za sebe reče majka.
- Znam, mama. Nisam zaboravila. I subota je. To je dobro. Moj će se Zoran moći tako odmoriti dva dana, a ne samo jedan.
- Suviše ga maziš.
- Možda - prizna Marija. - Ali on silno naporno radi. Znaš to.
- Znam - prizna sad majka. - I tvoj je otac naporno radio čitavog svog života. Neće Zoranu biti ništa zbog napornog rada. Hoćete li na Trsat sutra?
- Hoćemo - odgovori Marija i nasmije joj se preko ramena. - Malo je gunđao, znaš, ali je onda popustio.
- Bezbožnik - promrmlja majka bez ljutnje.
Marija se osmjehne, prisjećajući se razgovora sa Zoranom od prije tri dana.

- Uskoro će Velika Gospa - rekla mu je sjedeći pored njega na trosjedu i gledajući u televizor: na ekranu se prelijevala silna muljevita voda i Marija je shvaćala kako je riječ o nekoj katastrofi, ali gledajući je ovako iz daleka, kao da i nije bila stvarna.
- Što? - upitao je Zoran.
- Velika Gospa - ponovila je strpljivo: znala je da nema nikakvo vjersko obrazovanje, da je pravi nevjernik ostao i dalje u duši, usprkos tome, što je radi nje, kako je uvijek naglašavao, odigrao farsu primanja u okrilje Crkve, ali je ona bila jako ponosna, o majci da i ne govori, onog sunčanog dana kad je njen Zoran primio svete sakramente. - To je svetkovina posvećena uznesenju Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo.
- Sjećam se - promrmljao je on.
- Drago mi je što se sjećaš - pecnula ga je Marija. - Znam da nisi preko noći postao vatreni vjernik, ali molim te, bi li sa mnom otišao na misu?
- U koliko je sati misa?
- U osam i trideset.
- Navečer?
- Ujutro!
- Uh, boga ti! - uzviknuo je po običaju kojeg je Marija uzalud pokušala promijeniti. - Opet nema spavanja, iako je neradni dan.
- Hvala ti - rekla je ona blago i poljubila ga u obraz. - Nećeš požaliti.
Osjećala je toplinu za njega. Od prvog dana, kad ga je kao šesnaestogodišnjakinja ugledala, znala je da on i samo on može biti muškarac njenog života. Dvije godine stariji od nje, činio joj se djetinjast, a njegov ružni običaj psovanja u svakom trenutku i na svakom mjestu, naprosto ju je užasavao. Ali je, kad bi bili sami, postajao neizmjerno nježan i silno uviđavan. Nikako nije mogla shvatiti njegovo podvojeno ponašanje. Kao da se stidi nježnosti, ako ga netko gleda. Pokazati javno svoju nježnost. Jedino prema njoj nije bio takav. Kad bi bili sami, postajao bi tih, miran, možda i previše tih. Do one večeri kad mu je rekla da će postati otac.
- Mislio sam ... - zamucao je.
Znala je što je mislio i pognula je glavu, čekajući njegovu odluku.
- Ubiti će me tvoj otac - rekao je naposljetku, tiho, u njenu kosu.
- Neće! - Nasmijala se. - Ne brini zbog njega.
- Ništa nemam - rekao je Zoran. - Ni posao nemam. Baš ništa nemam.
- Znam - rekla mu je nježno. - Ali se to dade ispraviti, zar ne?
Ispravio je to, zahvaljujući njenom ocu koji ga je zaposlio u građevinskoj tvrtci i na čiju je intervenciju bio poslan na kurs za elektrozavarivača kojeg je uspješno položio.
- Izvukli smo se - rekao je Zoran, kad je Marija došla iz rodilišta sa malim Denisom u naručju. - Zahvaljujući tvom starom.
- Zahvaljujući tebi! - ispravila ga je ona. - Ti si taj koji po svakakvom vremenu radi, nije moj otac.
- Znaš vrlo dobro na što sam mislio - rekao je on. - Primio me u kuću, našao posao, dao mi je tebe. Ja sam sretan čova!
- Drago mi je to čuti - smijući se odgovorila je Marija.

Prisjećajući se te nedavne prošlosti, Marija sa osmjehom na licu uđe u spavaću sobu i blago prodrma Zorana.
- Već? - sneno upita on.
- Već - potvrdi ona. - Ustani i umij se. Kava te čeka.
- Uh! - hukne Zoran. - Kad ću se naspavati?
- Naspavati ćeš se - utješi ga Marija. - Spremiti ću ti omiljenu večeru, a za sutra ispeći kolače koje voliš. Provesti ćemo dva dana zajedno ne razdvajajući se i uživajući u svakom trenutku.
- Je li to obećanje? - upitao je mangupski se iscerivši Zoran. - Onaj dio o uživanju?
Nije odgovorila. Umjesto toga samo se blago osmjehnula, ali je on već vrlo dobro znao što znači taj osmjeh i njegove želje za snom odjednom nestane: iskoči iz kreveta i pojuri prema kupaonici, blago je u prolazu pljesnuvši po maloj i čvrstoj stražnjici.

Dan je projurio. Nestao. Marija sa iznenađenjem shvati kako je se već približava osam sati, još malo i sumrak će lagano raskriti krila nad gradom, a njenog Zorana još nema. Nije njegov običaj kasniti.
- Sigurno je morao ostati raditi - reče joj majka, primijetivši njenu nervozu. - Ili se zadržao sa društvom.
- Pa ima mobitel, je li? - odgovori Marija. - Zašto onda ne zove?
Majka joj ništa ne odgovori. Povevši sobom malog Denisa, gotovo nečujno se povuče, izađe iz kuhinje u kojoj su razgovarali, ostavivši Mariju samu. Sa njenim mislima.
Zašto se ne javlja? Pa nije valjda zaglavio negdje sa prijateljima na piću? Zna koji je dan sutra i koliko joj to znači i koliko mu se raduje. Ne bi joj valjda to učinio.
Marija odlučno zatrese kosom, odlučivši kako njen Zoran nikad to ne bi učinio, dohvati mobitel i pozove ga. Ali Zoran ne odgovori na poziv. U Mariji se sve uskomeša, počela je naslućivati katastrofu, želudac joj se zgrčio. Još nikad Zoran nije takvog što učinio. Uvijek bi poslije posla dolazio ravno kući, a ukoliko bi sa društvom svratio na piće, obavezno bi joj to javljao mobitelom. I nikad dugo ne bi izbivao. Nikad. Nešto mu se dogodilo! Nešto što ...
I u tom trenutku, a već je prošlo deset i mali je Denis otišao spavati, a da ga njegov tata nije poljubio za laku noć, Zoran blago se zanoseći u hodu, uđe u dnevnu sobu u kojoj je sa majkom gledala televizijski program, a da ga nije ni vidjela.
- Oh, bože! - uzvikne Marija. - Silno sam se zabrinula. Pa gdje si bio?
- Pio sam - odgovori on.
- To vidim - reče ona: još nije bila ljuta, još uvijek je bila pomalo zabrinuta, mada sad Denis stoji ispred nje, pijan je, ali živ i zdrav, a to je ipak najvažnije. - Ali zašto, Zorane? Zašto?
- Zašto? - uzvrati on i ružno se naceri. - Dobio sam nogu! Eto zašto!
- Što si dobio?
- Otkaz! - zaurla Denis bijesno. - Dobio sam otkaz. Nas petnaestorica. Samo tako! Rekli su nam da smo postali višak. Samo to i ništa više. Jer tko smo mi da nam oni nešto objašnjavaju i …
Sjedeći u kutu, ne učestvujući u razgovoru, Marijina majka samo duboko uzdahne.
- Oh, bože! - reče tiho Marija.
- Neće mi on pomoći - ljutito reče Zoran.
- Ne govori tako - meko reče Marija.
- Zašto ne? - upita on pijano-ratoborno, spreman na prepirku. - Zar će me kazniti? Nije me dovoljno kaznio?
- Govoriš besmislice - reče Marija i ustane. - Hajde, idi spavati. Ujutro ćemo razgovarati.
- Ujutro? - upita on. - A ne! Nećemo ujutro razgovarati. Ja ću ujutro spavati. Hoću spavati za sve ove neispavane dane.
- Ali ...
- Znam što želiš reći - prekine je Zoran i nasloni se rukom na zid: ponovo je blago zateturao, gubeći ravnotežu. - Ne dolazi u obzir. Ne idem sutra na misu. U stvari, ne idem više nikad na misu. Sve su to ionako gluposti.
Ne vjerujući da čuje to što čuje, Marija ga zapanjeno gleda, dok se Zoran okreće i pažljivo, da ne padne, počinje izlaziti iz dnevne sobe.
- Čovjek snuje - promrmlja njena majka iza nje znajući točno što joj kći proživljava ovog trenutka - a Bog odlučuje.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.