Pogrešan broj

U trenutku kad je već zakoračio izvan stana i htio zaključati vrata, iz dnevne se sobe oglasi telefon. Vlatko je trenutak oklijevao, osjećajući kako bi bilo najbolje zatvoriti vrata i otići, zanemarivši upornu zvonjavu. A onda ipak popusti i uz duboki uzdah vrati se u stan i podigne slušalicu.
- Halo? - reče.
- Ja sam - progovori poznati ženski glas, kao da razgovaraju na video-fonu i on može vidjeti tko je to "ja", pa se osmjehne, prepoznavši glas sestre.
- Kako to da zoveš? - upita on. - Što se dogodilo?
- Zar se mora dogoditi nešto - uzvrati sestra - da bih ti mogla telefonirati?
- Obično je tako - odreže Vlatko.
- Pa dobro -popusti ona. - I sad se dogodilo nešto.
- Što?
- Nije lijepa vijest.
- Samo ti reci - ponuka je on nestrpljiv da što prije izađe iz stana u večernji smiraj, dio dana kojeg je najviše volio.
- Dobro - reče njegova sestra tiho. - Umro nam je ujak.
- Koji? - upita Vlatko. - Imamo ih četiri, zar ne?
- Tvoj imenjak, Vlatko - odgovori ona.
- Ooooo ... - otegne Vlatko osjećajući se krajnje neobično.
- I to je sve što ćeš reći?
- Što očekuješ da kažem?
- Pa ne znam, ne znam. Ali ovo svakako ne.
- Zašto ne? - upita Vlatko razdražljivo. - Pa neću valjda naricati?
- To ne - odgovori ona. - Ali znam da si ga volio. I on je tebe volio. Bili ste slični.
- Slični? - upita Vlatko.
- Da, slični - reče ona. - Bili ste buntovnici.
- Svašta - reče Vlatko. - Sad smo odjednom buntovnici. A zbog čega smo buntovnici?
- Pa drugačiji ste od nas ostalih.
- Kojih to ostalih?
- Pa od čitave obitelji. Kao da nam ne pripadate. Nemate gotovo ništa zajedničkog sa ostatkom obitelji.
- Seko - reče polako i razgovijetno i uživajući u svakoj riječi Vlatko - ubio bih se kad bih imao nešto zajedničkog sa vama.
- Eto, opet ti ...
Ali Vlatko spusti slušalicu, meko, sa pažnjom, pa lagano išeta iz stana. Imao je pravo: bilo bi bolje da se nije javio. Prokleti telefon mu je pokvario večernji izlazak. Koji silno obećava. Aneta je lijepa, poželjna i čini mu se, ako nije sasvim krivo protumačio njene signale, da je voljna večeras popustiti i konačno završiti u krevetu sa njim. Već nekoliko večeri "radi" na tome i upravo sad kad je pred ciljem, mora čuti takvu vijest. Koja mu pomalo kvari zadovoljstvo. Ne previše.

- Nešto ti se dogodilo - reče mu Aneta: sjede i piju kavu na obali, uživajući u zalasku sunca. - Nisi onaj stari.
- Zar sam star? - pita je on.
- Pa, imaš koju godinicu, ali dobro se držiš - odgovori Aneta i nasmiješi, a sitne bore oko plavo-zelenih očiju se prodube: trideset i devet joj je godina, visoka, kratko podšišane smeđe kose.
- Hvala ti - reče on i pomiluje joj ruku. - Ali ne moraš me tješiti: ne opterećuju me moje godine.
- Naravno - reče ona.
- Zašto naravno? - upita on.
- Znaš to vrlo dobro - odgovori Aneta i položi mu prst na usne.- Pssssst! Na meni je da ispitujem. Što se dogodilo?
- Sestra mi je javila da mi je umro ujak.
- Oh! Žao mi je.
- Ne mora ti biti - reče Vlatko blago se smiješeći. - Taj je proživio svoje.
- Volio si ga, zar ne?
- Jesam - kratko reče on.
- Ali?
- Što ali? Mora li biti ali?
- Osjećam da postoji - reče Aneta i pomiluje ga po obrazu. - Pričaj mi.
- Čudno je, ali ne osjećam ništa - reče Vlatko zamišljeno. - Baš ništa. Kao da ni ne znam da je umro.
- Mora postojati razlog za to - reče Aneta nakon što je polako otpila iz šalice. - Obično nam je žao kad nam netko blizak umre.
- Nije mi bio blizak - izleti iz Vlatka. - Mislio sam da jesmo bliski, ali ...
- Ali? - ponovi Aneta po drugi put u kratkom vremenu.
- Ali sam se prevario - odgovori Vlatko. – Neka svi idu u vražju mater! Čitava obitelj! Ne zavrjeđuju ni misliti o njima.
- Povrijeđen si - reče Aneta meko, pa ustane, pogura stolicu na kojoj je sjedila tik uz Vlatkovu i primi ga pod ruku, nagnuvši se prema njemu. - Jako si povrijeđen. Pričaj.
- Priča je vrlo kratka - reče Vlatko. - Volio sam ga. Bio je drugačiji od ostalih, baš kao i ja. Ni njega njegova porodica nije shvaćala, baš kao ni mene. I on je, baš kao i ja, rano sa njima prekinuo gotovo sve odnose. Sestra mi je danas rekla da smo buntovnici.
- Jesi li buntovnik? - upita meko Aneta.
- Ne volim zapovijedi -promrsi Vlatko. - Ne trpim ih. Ne podnosim. Ni zapovijedi ni one koji ih izdaju!
- Rekao si da si ga volio - podsjeti ga na nit razgovora Aneta. – Iz toga zaključujem da si ga prestao voljeti. Nastavi. Zašto si ga prestao voljeti?
- Sve ove godine, redovito bi mu se telefonski javljao svakog mjeseca - reče tiho i zamišljeno Vlatko: Aneta shvati, kako on to u stvari govori samom sebi. - Poneki put i češće. Sve ove godine. Dvadeset i pet godina. Ne dvadeset i pet dana. Godina!
- Nije uzvraćao poziv? - upita Aneta.
- Nikad! - odreže Vlatko. - Ni jedan jedini put. Nikad!
- Oh! - Aneta uzdahne i on osjeti njene grudi kako mu uzbudljivo pritišću mišicu. - Baš nikad?
- Nikad - odgovori on. - Kad ti kažem! Onda, jedne večeri, bio je Božić, telefon zazvoni. Bio je to on.
- Oh! - uzvikne Aneta. - Ipak te je nazvao!
- Nije - odgovori Vlatko i posprdno se nasmije sjećajući se te hladne ...

... večeri koju je provodio u samoći, kao i uvijek što bi bio sam u tih dana. Obradovao se zvonjavi telefona: možda ga netko zove da izađu na piće? Netko tko nema obitelj, netko tko nije vjernik i ne osjeća potrebu otvarati darove i svima se oko sebe osmjehivati.
- Halo? - rekao je.
- Dario, ti si? - upitao je promukli muški glas, a Vlatko je istog časa prepoznao glas svog ujaka Vlatka. - Mislio sam da si na brodu.
- Nisam Dario - ledeno je rekao Vlatko. - Vlatko sam.
- Ah ... pa ... kako ...
Dok je slušao zbunjeno mucanje svog ujaka, Vlatku odjednom pukne istina pred očima: jer Dario je muž njegove sestre. To znači da je njegov dragi ujak Vlatko sa njima redovito komunicirao telefonom. Svih proteklih godina koje su se pretvarale u decenije. Pa ni sad nije njega, Vlatka, nazvao, već je jednostavno pogriješio broj.

- Oh! - uzdahne blago Aneta. - To je bilo gadno.
- Jest, bilo je gadno - prizna joj Vlatko. - I boljelo je. I divljao sam zbog toga jedno vrijeme. A onda se ohladio, potisnuo, zaboravio ... i uspio u zaboravu.
- Kako to misliš?
- Ništa ne osjećam - odgovori Vlatko. - Ravnodušan sam prema ujakovoj smrti. Jesam li monstrum?
- Ne govori gluposti - oštro reče Aneta. - Hajde, idemo odavde. Sunce je zašlo, noć se spušta. Idemo k tebi. Zadovoljan?
- Više nego zadovoljan - odgovori Vlatko ustajući i osmjehujući se prema njoj, osjećajući zahvalnost prema kotaču Života: nesretan mu događaj daruje malo sreće.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.