Skok

Istog trenutka kad je iskoračio iz sive zgrade na mračnu ulicu, udar ledene i nemilosrdne bure udari mu u lice, pa Leo pogne glavu i uzdahne, sjećajući se one topline u kojoj je sve do prije nekoliko minuta uživao. Činilo mu se, da je otvorio vrata raja. A sad, pa sad ga čeka neugodni razgovor s ocem, kojeg sigurno neće moći izbjeći. Ipak, u njemu je tinjala nada, kako sve i neće biti toliko crno, koliko se pribojava, jer u posljednje vrijeme kao da se njihov odnos, odnos strogog oca i sina sklonog nestašlucima malo popravio. Znao je je kome može zahvaliti zbog toga …

Onog dana, bio je to pravi kišoviti zimski dan, iako je jesen već prošla i zakoračili su u zimu, jesen se nije predavala i neprekidno je pljuštalo iz olovnog neba, kad je Leo osjetio nestrpljivost poželjevši što prije krenuti prema školi. Iznenađen, shvatio je da se sa njim nešto neuobičajeno događa. Jer za Lea se nije moglo reći da voli školu, točnije nastavu u školi, a one koji su mu nastojali predavati razne predmete, još i manje. Bio je uvjeren kako je sve to skupa šarena gomila laži: odrasli te pripremaju i uče pokornosti i ništa drugo. Leo se gnušao pokornosti. Tko su oni da mu govore kako živjeti? Zar nije zadaća svakog ljudskog bića otkriti formulu života sam? Jer, ako je nešto dobro za jednog, ne znači da je nužno dobro i za drugog, zar ne?

Prošle je školske godine još bio pomalo naivan, pa je to i glasno rekao. Naravno, nastavnik ga je ukorio i poslao kod upraviteljice, visoke i mršave žene smeđe kose i sa naočalama na dugom nosu.
- Nije primjereno tako se ponašati - rekla mu je upraviteljica. - Ovdje si da nešto naučiš, a ne da druge podučavaš.
Zaustio je odgovoriti joj, pa odmah čvrsto zatvorio usta. Odjednom je shvatio kako je to bolje: uzalud bi mu bilo svako raspravljanje. Oni su jači. Za sad!
Od tog je dana iz dubine duše zamrzio školu koju je do tada ravnodušno podnosio i jedva je čekao trenutak kad će se riješiti te proklete obaveze.
Otac mu je, naravno, očitao posebnu bukvicu zbog tog Leovog izgreda. Nekoliko ga je puta dobro ošamario pridržavajući ga lijevom rukom za rame i dok mu je lijepio pljuske, cijedio je bijesno kroz zube:
- Shvatio bih zašto se tako ponašaš, da si budala. Ali nisi budala i ne mogu razumjeti zašto si takav. Zar ne shvaćaš da sebi nanosiš zlo?
Leo nije odgovorio, samo ga je mirno i bez emocija na licu gledao pravo u oči, što je starog izluđivalo. Naravno da je Leo to znao, ali nije si mogao pomoći: nešto u njemu uvijek ga je tjeralo na izazove. Koji su često pogubno završavali po njega.
Koračajući sada hladnom i pustom ulicom, Leo se, ruku duboko zavučenih u džepove kratke vindjakne koju mu je otac kupio za posljednji, četrnaesti rođendan, osmjehne tom sjećanju. Mnogo se toga u njegovom životu promijenilo od tog dana. Kad bi njegov stari samo znao ...

Jedan je događaj sve promijenio i sad osjeća želju što prije krenuti prema toj omraženoj zgradurini kojoj se ne može umaći. Znao je i zašto se tako osjeća: prizor duge smeđe kose prosute po nježnim djevojačkim leđima neprestano mu je lebdio pred očima. Vilena, tako joj je bilo ime, rekao mu je to njegov prijatelj Gojko. Primijetio je kako joj se kosa neobično presijava pod umjetnim osvjetljenjem i čudio se tome. Nikad prije ništa sličnog nije primjećivao. Pogled Vileninih smeđih i blagih srnećih očiju činio ga sretnim, ako bi se na njegovom licu zadržao makar i trenutak. A kad bi prošao dan, a da ga Vilena ni ne pogleda, potištenost bi mu zarobila tijelo i čitav bi se nekako uvukao u sebe.

- Ti si se zaljubio - rekao mu je Gojko za vrijeme velikog odmora, dok su u zahodu pušili, dijeleći cigaretu.
- Ah, daj - promucao je Leo, jer ništa suvislog nije mogao izreći.
- Pitaj nju da ti da- odgovorio je Gojko drsko se osmjehujući, izigravajući momka s iskustvom - a ne mene.
Leo ga je tog trenutka poželio udariti i nije mu bilo jasno odakle se taj ružni poriv najednom pojavio u njemu. Zar prijatelja udariti? Gojka, sa kojim je prošao sve što dvojica neobuzdanih momčića mogu proći? Zastidio se svojih misli i duboko je povukao dim iz zajedničke cigarete, nastojeći otjerati nemile misli.
- Zašto joj ne kažeš? - upitao ga je Gojko: bio je godinu stariji od Lea i imao je petnaest, što je često volio isticati.
- Što da joj kažem? - upitao je Leo začuđeno.
- Pa da je voliš!
- Ma što je tebi?
- Ja ću joj reći.
- Bolje da šutiš - rekao je Leo, ali pomalo se i nadao, kako ga prijatelj neće poslušati, pa tako umjesto njega. Lea, riješiti veliki problem.

Ali nije bilo potrebe da Gojko bilo što kaže. Na idućem su se kratkom odmoru ponovo njihovi, Vilenini i Leovi pogledi susreli. Nalazili su se u dugačkom školskom hodniku koji je odzvanjao od glasova školaraca, ali ih Leo nije primjećivao. Vidio je samo Vilenu i njene krupne i blage smeđe oči iza naočala i žurio je prema njoj. Nije znao što će reći, ili hoće li bilo što reći, onog trenutka kad se sretnu, ali i tu ga je poslužila sreća.
Iz Vileninih ruku odjednom je kliznulo nekoliko knjiga i bilježnica i Leo se u skoku našao pored nje i počeo brzo sakupljati razasute knjige. Vilena je čučnula pored njega i miris njene kose zagolicao mu nozdrve. Uzbuđenje ga je zahvatilo: još nikad nije bio ovoliko blizu nje.
- Hvala - dahnula je Vilena i dalje čučeći pored njega.
- Odlaziš? - upitao je on. - Gotova ti je nastava?
- Gotova je.
- Otpratiti ću te kući - rekao je i brzo dodao: - Ako nemaš ništa protiv.
- Nemam - rekla je polako se uspravljajući, a i Leo sa njom. - Ali ti još imaš jedan sat.
- Nije važno. – Odmahnuo je rukom. - Idem s tobom. Samo da skoknem po knjige.
- Malo prečesto izostaješ - rekla je i ta je rečenica Leu bila prava glazba: otkrivala mu je da se Vilena raspitivala o njemu.

Ti događaji, koji su mu se činili silno dalekim, zagrijali su Leovu dušu, pa se osmjehivao u ledenoj noći i podizao glavu visoko, puštajući da mu bura mrsi podužu kosu. Pogled su mu privlačile zvijezde na tamnom, sasvim crnom nebu, blistavo sjajne, a neke mu se činile ogromnima. I to ga podsjeti na njene, Vilenine tople oči i kratki radosni uzvik otme mu se, klizne niz usnice i odleprša u ledenu noć. Sreća je bujala u njemu, sreća za kakvu nikad nije ni sanjao da postoji. Sa lakoćom je grabio dugim koracima pustim ulicama, spuštajući se strmoglavom brzinom niz stepenice, kad bi na svom putu prema kući na njih nailazio. Nije mogao prestati misliti na njene, Vilenine nježne ruke. Ali odmah poslije te predivne sanje, u mašti bi ugledao očeve ruke širokog dlana i sreća koju je osjećao u grudima kao da bi dobila malu sivu mrlju. Ali je i dalje ostajala sreća. Velika. Gotovo neizdrživa.

Od onog je dana škola postala mjesto prema kojemu je žurio. Postao je boljim učenikom, zahvaljujući Vileni. Ona ga je hrabrila, poticala, krotila njegovu divlju prirodu, koju je Leo volio puštati da se razmaše. Iznenadio se, kad je primijetio čuđenje u očima nastavnika, kad bi dobro odgovarao na zadana pitanja. Škola i nastava u njoj prestali su biti baukom. Čak mu se i otac osmjehnuo čuvši za njegove školske rezultate i sad bi češće rukom posezao u džep i davao mu za kino. Jer Leo je bio veliki ljubitelj filmova i često je odlazio u kino, što je stari vrlo dobro znao.
- Vidiš da možeš - svaki put bi mu rekao otac, gurajući mu novčanicu u ruku, kad bi čuo za dobru ocjenu kojih prije nikad nije bilo previše. - Ti si samo mala bitanga, ali nikako glupa bitanga.
Leo bi uzimao novac ne mareći zbog pohvale. Nije se promijenio, ako se promijenio, radi njega, oca. Već radi Vilene. Svoje Vilene. Osjećao je da bi sve za nju bio u stanju učiniti. I često bi maštao kako je spašava iz neke pogibelji, požara, poplave: uvijek je to bila neka prirodna katastrofa i na kraju sanjarije bi mu se Vilena osmjehivala onim svojim čarobnim osmjehom iza naočala, dok bi joj srneće oči bile vlažne.
Svakog bi dana čekao Vilenu i pratio je kući noseći njene knjige. Uvijek bi lagano, s rukom u ruci odšetali do parka, do njihove klupe i tu bi tiho sjedili, još tiše razgovarajući, povremeno se ljubeći. Poljupci, u početku sasvim nevješti i kratki, počinjali su biti sve duži i duži i sve strastveniji. Ruke su im pomamno šetale, istraživale, stiskale, milovale, dok su im tijela drhtala zbog međusobne želje koja je rasla, rasla i kao da nije imala namjere posustati. Svakog su dana dodirima postajali sve smioniji. Želja je bujala i u njoj i u njemu i oboje su se pribojavali svojih osjećaja, istovremeno ih radoznalo osluškivali. Često su i razgovarali o njima, tim osjećajima koji su im donosili neobuzdane snove i zbog kojih su se noću budili osjećajući smetenost. Bilo je to čudno stanje, stanje isprepleteno uživanjem kroz koju se provlačila crna nit boli.
Tresući se zbog ledene bure i želje koja ga je stiskala, Leo je jedne ledene zimske večeri ustao sa klupe i povukao Vilenu za sobom.
- Idemo iza grmlja rekao je stisnutog grla. - Idemo to učiniti! Jer ako ne učinimo, poludjeti ćemo oboje!
- Ne! - uzviknula je Vilena, ali joj je lice ostalo blago. - Molim te nemoj. Strpimo se.
- Do kad? - upitao je. - Ne mogu više čekati da ...
- Moji odlaze u subotu poslijepodne i vraćaju se tek u nedjelju poslijepodne - rekla mu je privijajući se uz njega. - Ne želim prvi put to učiniti u parku, na zemlji, u strahu da netko ne naiđe.
Do subote je preostalo još tri dana i Leu se ta tri dana činila kao prava vječnost. Znao je, opet će imati one snove poslije kojih se budi posramljen i u mraku, ne paleći svjetlo, nastoji očistiti izdajničke mrlje. I već je htio protestirati, kad se Vilena odmakla malo od njega i pogledala ga onim svojim pogledom iza naočala kojemu nije mogao odoljeti.
- Molim te - rekla je sasvim tiho.
- Neka bude - pristao je. - Subota znači.
- Subota - ponovila je značajno.
- Bojiš se?
- Ne - odgovorila je. - A ti?
Nasmijao se samouvjereno, obgrlio joj ramena i udišući miris njene duge kose poveo je prema izlazu iz parka. Ali, pribojavao se malo, priznao je samom sebi, kad ju je ljubio za oproštaj ispred zgrade u kojoj je živjela.

Probudio se naglo i uz trzaj, nije znao shvaćao zbog čega i usplahireno se zagledao u mrak. Gdje je? Što se događa? A onda začuje tiho disanje pored sebe i shvati: zaspali su, Vilena i on. Izmoreni ljubavnom igrom, konačno zadovoljeni, klonuli su i zaspali.
Sretno se osmjehivao u mraku osluškujući Vilenino meko disanje pored sebe. I osjećajući njeno toplo drago tijelo. Bilo je tako lijepo. Prvi put ne, nekako je bilo šeprtljavo i sve je prebrzo završilo. Osjećao se malo posramljenim, ali kasnije, kad mu se snaga u prepone vratila, sve je nestalo, samo je zadovoljstvo plivalo u njima. I osjećaj sreće, dok su zagrljeni maštali o svojoj zajedničkoj budućnosti. Dugo su razgovarali i mora da su usred razgovora zaspali.
Zaspali? Leo upali svjetlo i sa iznenađenjem se zagleda u sat: dva sata i četrdeset minuta. Iza ponoći! Otac će ga ubiti!
Leo iskoči iz kreveta i počne se mahnitom brzinom oblačiti, gurkajući Vilenu, nastojeći je razbuditi.
- Što je? - upita ona sneno.
- Zaspali smo! Otac će me ubiti.
- Oh!
Nije mogao podnijeti Vilenin uplašeni pogled, pa se prestao oblačiti, sjeo pored nje i zagrlio je.
- Biti će sve u redu - umirivao ju je. - Već ću nešto smisliti. Ne brini, Vilena.

Ulice su bile iznenađujuće hladne i vjetrovite i sasvim puste, dok se spuštao niz stepenice prema idućoj vjetrovitoj ulici. Osluškivao je osjećaje u sebi i uživao u onome što je osjećao. Ma što da se dogodi kad stigne kući, neće mu uspjeti pokvariti ovo što je upravo doživio. Bilo je toliko lijepo, da će vječno trajati u njemu.
Kako se sve više približavao zgradi sve je više hrabrio sebe, misleći na Vilenu, na njene sladostrasne uzdahe u njegovom naručju i to mu je davalo hrabrost. Jer bilo je ovo prvi put da se ovako kasno vraća kući. Možda će ocu moći objasniti ...

Nada je bila uzaludna. Otac ga je ošamario istog časa kad se Leo ušuljao u stan i nije ga prestajao tući, ne obazirući se na glasne i bolne sinovljeve molbe. Sa širokim kožnim remenom u ruci, otac je udarao nemilosrdno po Leovim napetim leđima, nastojeći mu ujedno dlanom pritiskati usta, prigušujući Leove uzvike. Leo to jednostavno nije mogao podnijeti: još maloprije plutao je u beskrajnom putenom zadovoljstvu kojemu kao da nije bilo kraja, a sad ovo! Nemilosrdni skok iz raja u pakao.
I dok se očeva ruka podizala da zada još jedan bolan udarac, Leovo se tijelo naglo ukoči i odmah zatim stropošta kao gromom ošinut i zgranuti je otac bespomoćno gledao kako mu se sin grči i uvija na kuhinjskom podu, dok mu na usta izbija pjena, savladan epileptičnim napadajem.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.