Dok je ljeto umiralo

1

Sve sam se više ljutio na oca: ljeto je umiralo, a u meni je sve više bujao osjećaj kako je ovo ljeto bilo prazno, bez sadržaja. A toliko sam mnogo očekivao od ljetovanja s ocem. Krivio sam njegovu narav zbog toga. Nije zaboravljao na posao čak ni ovdje, na moru, i dok su se svi drugi opušteno sunčali i kupali, kako sam naivno mislio, on je odgovarao na mnogobrojne pozive. Mobitel mu je neprestano bio pri ruci. Ponekad sam samog sebe znao uloviti u zluradoj pomisli: da otmem mu mobitel, sakrijem ga negdje gdje ga neće moći pronaći, i zlurado uživam u njegovoj potrazi. Nisam nikad svoju maštariju pretvorio u zbilju. Možda sam trebao, ali nisam. Bilo je i ovako sasvim lijepo: ležati u hladovini i maštati ...

- Glava ti je uvijek u oblacima - rekao mi je otac jučer, dok je on nešto govorio, a ja sanjalački lutao pogledom promatrajući zvijezde koje su se tek počeče nazirati na još svjetlom nebu. - Da nisi zaljubljen?

- Daj, molim te ... - dobacio sam, ne dovršivši misao.

- Uskoro će ti biti dvadeset - rekao je moj stari. - Kad sam ja imao ...

- Molim te - rekao sam nervozno i grubo - poštedi me svojih uspomena.

- Još si ljut što sam otišao? - upitao me otac gledajući me ispitivačkim pogledom svojim plavim očima oko kojih se pleo splet finih bora.

- Nisam nikad ni bio ljut - rekao sam i to je bila istina: dogodilo se to prije sedam godina, imao sam trinaest i sasvim sam dobro shvatio što je to mog oca privuklo Rini, visokoj i lijepoj crnokosoj ženi plamtećih očiju i petnaest godina mlađoj od moje stare.

- Nisi? - Otac se nesigurno nasmiješio. - Tim bolje. Mislio sam da me kriviš zbog odlaska.

- Nema krivice - rekao sam citirajući junaka iz knjige koju sam upravo čitao. - Nitko nije kriv. Takve se stvari događaju.

Otac me pogledao pogledom kakvim još nikad nije pogledao. Po prvi put me pogledao kao drugog muškarca, ravnopravnog s njime. Nisam više bio samo njegov sin. Potomak. Sad sam i muškarac.

- E, pa - rekao je ustajući s klupe pored mora na kojoj smo sjedili - ovo je prijatno čuti i zahtijeva proslavu.

- Kakvu proslavu? - upitao sam. - Nije mi do proslave.

- Ne brini se - odgovorio je otac i umirujuće mi stisnuo rame. - Samo ćemo popiti po jedno piće i razići se. Imam jedan sastanak.

- Naravno - rekao sam.

- Poslovni.

- Naravno.

- Krupna je lova u pitanju - nastavio je ne osjećajući sarkazam u mojim kratkim i brzim odgovorima. - Ukoliko sve prođe dobro ...

Nije nastavio rečenicu, ali nije ni morao. Čuo sam je već. Mnogo puta.

- Sad znam zbog čega si me dovukao u ovu zabit - rekao sam.

- Nemoj tako - protestirao je otac. - Mjesto ima i svojih draži.

- Kojih?

- Nezagađeno je - rekao je kratko, tvrdo i po tome sam shvatio da sam ga povrijedio. - Pogledaj oko sebe. Ne razmišljaj samo o propuštenom ljetu.

Žacnuo sam se: ni sanjao nisam da mi je čitavo vrijeme bio u glavi i čitao mi misli. A bio je i u pravu: malo je mjesto bilo dovoljno lijepo da ga turisti posjećuju i učine ga živim, a opet dovoljno malo da sačuva čisto more i čisti zrak. Odjednom sam shvatio, po prvi puta, kako su upravo to te neprocjenjive vrijednosti o kojima ljudi govore. I počeo sam gradić gledati drugačijim pogledom.

- Ovdje - rekao je otac vodeći me prema lokalu. - Tu ćemo popiti piće i upoznati ćeš mog partnera.

Ni na što nisam mislio dok sam sjedio na suvozačevom sjedištu. Otac je vozio brzo, maslinici i vinogradi su protjecali pored nas i nisi mogao uživati u pogledu. Žurili smo se. On se žurio. Posao ...

Kad sam se ujutro, bilo je već blizu deset sati, probudio, otac me već nestrpljivo čekao. Sjedio je na balkonu sa kojeg se pružao plavi pogled na more i uživao u kavi i cigaretama.

- Ah, probudio si se - rekao je. - Bilo je krajnje vrijeme.

- Na odmoru smo - rekao sam.

- Kojeg danas prekidam - dodao je on.

- Što?

- Ne brini - rekao je otac smijući se mom zapanjenom licu. - Ti ostaješ i dalje na moru.

- A ti?

- Idem obaviti sve što je potrebno oko onog posla. Potrebno je brzo djelovati. A ti ćeš ostati u kući mog prijatelja.

"Ah", pomislio sam bijesno misleći na Tomislava Majlova visokog i vitkog, uvijek svježe izbrijana lica, a kojeg sam sinoć upoznao. "Sad je već prijatelj, nije više samo poslovni suradnik".

- Ne gledaj me tako bijesno - pomirljivo je rekao otac. - Smjestiti ćeš se kod Majlova. U njegovoj kući.

- Ako mi se ne dopadne?

- Nemoj biti dijete - nestrpljivo je rekao. - Ima predivnu kuću u blizini mora. I dvoje djece, sina i kćer, tvojih godina, otprilike.

- Poznaješ ih?

- Nisam ih upoznao. Poznajem samo Majlova i njegovu ženu Lidiju.

To je bilo ujutro ...

- Evo, stigli smo! - reče otac glasno.

Kuća je bila velika i raskošna i projurili smo kroz otvorenu željeznu kapiju prema njoj, dok je šljunak škripao pršteći ispod kotača. Istog trena, kad je otac isključio motor, pojavi se Tomislav Majlov.

- Konačno! - povikne uz srdačan pokret dobrodošlice.

Polako sam izlazio iz kola, noge su mi bile malo ukočene zbog podužeg sjedenja i kad sam se konačno iskobeljao sa sjedišta i uspravio, pored Tomislava Majlova ugledam i njih dvoje.

- Ovo je moja miljenica Paola - reče nam Majlov obgrlivši crnokosu vitku djevojku, pa glavom zamahne u desno. - A ovo je Paulo.

Zurio sam u Paolu i nisam mogao skinuti pogled s njenog prelijepog lica uokvirenog dugom crnom kosom. Osjećaj, da ljeto, iako je pri kraju, za mene upravo počinje, odagnalo je neraspoloženje koje me pritiskalo. Gledajući u duboke i crne oči Paole, činilo mi se da čujem njihov tihi zov.

Postavši svjestan kako nepristojno buljim u djevojku, skrenem pogled na njenog brata. I u nevjerici se zagledam u njega. Nije bilo razlike između njih, isto su izgledali, Paola i Paulo. Duge crne kose padaju im niz ramena, a u crnim očima smiješak tinja. I onda, konačno, primijetim i razliku: grudi su Paole napele njenu bijelu majicu.

- Blizanci - reče Majlov smijući se i grleći Paolu i Paula.

2

Dogodilo se već istog dana. Znao sam da će se to dogoditi. Drugačije nije moglo biti. I nisam se iznenadio, kad sam začuo kucanje. Istog trena u meni je buknula nada da to bude ona ...

... koju sam čim smo stigli, otac i ja, počeo gutao pogledom. Uzvraćala mi je poglede i smješkala se s razumijevanjem. Bila je lijepa, znala je to i navikla je na muškaračke poglede kojima su je obasipali.

Lidija, druga žena Majlova i pomajka Paoli i njenom bratu, visoka plavuša impozantnih grudi i dugih nogu povela me na kat i pokazala mi sobu.

- Nadam se da ćeš biti zadovoljan - rekla je.

Tko ne bi bio? Soba je bila velika, oskudno namještena sa velikim ravnim ekranom televizora u kutu. Bio je tu i balkon sa kojeg je pucao vidik na more.

- Tko ne bi bio? - uzvratio sam.

Lidija se nasmiješila i mahnula mi pozivajući rukom.

- Dođi. Sad te vodim do hladnjaka kojeg moraš smatrati svojim.

Spustili smo se niz stepenice u čijem nas je podnožju čekala Paola. Njen je brat, vidio sam to krajičkom oka, pomagao noseći putne torbe prema kolima, velikom i crnom "Grand Cherokee"-u koji se kočoperio ispred kuće na bijelom šljunku, koji mi je zapeo za oko onog časa kad smo stigli.

- Pridruži nam se - zapovijedi mekano Lidija Paoli. - Biti ćeš domaćica ovom momku i možeš već početi igrati ulogu.

Paola je klimnula, a duga i crna joj se kosa zatresla. Primijetio sam podrugljivost u njenim krupnim i crnim očima: nije bila oduševljena maćehom.

Odvele su me u prostranu kuhinju sa čijih su zidova visjele sve moguće zdjele i pribor, a u čijoj se sredini nalazio dugački stol. Lidija je prišla ogromnom crnom hladnjaku, koji je čudno odudarao od bjeline svježe oličenih zidova.

- Ovdje imate sve što vam je potrebno - reče nam, a zatim samo meni: - I nemoj se ustručavati. Uzmi ono što želiš i kada želiš.

Umalo da nisam rekao: "Želim Paolu", toliko sam intenzivno mislio na nju, samo sam na nju mislio, a raskošnu unutrašnjost ogromnog hladnjaka samo sam okrznuo pogledom. Da ne ispadnem nepristojan. Moja je glad bila druge vrste i svakog je trena sve više rasla.

Paola kao da je to osjećala, pa se nepotrebno, činilo mi se, izvijala i naginjala tumačeći mi gdje što stoji i tako mi se pokazivala naglašavajući svoje draži. Igrala se sa mnom, shvatio sam. A shvatila je i Lidija, jer duboko je uzdahnula i bilo je očito kako je željela nešto otrovno reći, ali nije. Nastavila je igrati ulogu prijazne domaćice i siguran sam da je odahnula, kad se začuo povik Majlova.

- Lidijaaaa! Idemo! Spremni smo!

Nas smo troje, Paola, Paulo i ja stajali ispred kuće i gledali kako "Grand Cherokee" juri od nas. Mahali su, ja nisam. Promatrao sam ih kako zagrljeni stoje i mašu i bilo je očito da su veoma bliski.

- Idemo na kupanje - rekao je Paulo istog trena kad su velika i crna kola nestala s vida.

- Vi idite - rekla je Paola. - Ja ne mogu.

Nije objasnila zašto ne može, a Paulo je samo slegnuo ramenima i pozvao me pokretom ruke da ga pratim.

Nije previše govorio i zbog toga mi se dopao. Bio je lijep, suviše lijep za muškarca, mislio sam, dok sam ga gledao kako samo u crvenim kratkim hlačicama skače u more, a duga mu i crna kosa pljeska po leđima. Kao da gledam Paolu, njegovu sestru. Mora da su bili sasvim isti dok su bili klinci, dok se bokovi Paole nisu blago zaoblili, a grudi procvjetale. Osjećao sam da mi Paola nedostaje i pitao se što li se to događa sa mnom. Gledao sam u Paula i kao da sam gledao nju. Zbunjivalo me to. Ali sam ga nastavljao gledati, jer ona nije bila tu, a ovako, dok bi gledao u Paola, kao da se on pretvara u nju. Misli su mi mahnito divljali, mislim da sam imao groznicu. Slike, svakojake slike, smjenjivale su se u mojoj mašti i kad sam ih postao svjestan, počeo sam se stidjeti vlastitih misli. Mora da mi je sunce udarilo u glavu!

Silom sam skretao pogled s ljepotana Paola i usmjeravao ga u neku od djevojaka koja su ponosno pokazivale lijepa i čvrsta tijela. Ne bi to skretanje pogledom dugo potrajalo. Kao da je Paulo postao magnet za moje oči, moj pogled bi mu se uvijek vjerno vraćao. Jedva sam čekao vrijeme povratka, kad ćemo krenuti nazad, u susret Paoli.

Sunce je žarilo i činilo mi se da mi kuha u glavi, dok sam ležao u hladovini i gledao Paola kako se zabavlja s djevojkama u moru. Zvali su me, naravno, da im se pridružim. U početku sam pristojno prihvaćao, a kasnije sve češće odbijao. Nije me bilo briga što će pomisliti o mom ponašanju.

Paolo mi je u jednom momentu prišao i zabrinutog izraza na lijepom licu, položio mi dlan na čelo duboko pogledom uronivši u moj. Ukipio sam se. Zadržao sam dah. I samo gledao u njegove crne oči osjećajući kako tonem u njih. Njegov me je dlan pritiskao na način koji nikad još nisam osjetio. I koji mi se dopadao! Onda je Paulo odmaknuo ruku i trenutak ludila je prošao.

- Čovječe, pa ti goriš - rekao je zabrinuto. - Da idemo kući? Da malo prilegneš?

Istuširao sam se u svojoj privatnoj kupaonici koja se nalazila u sklopu sobe i legao na krevet. Mirisao je na ruže. Udisao sam miris nepoznatog kreveta i pokušavao se sasvim smiriti, obuzdati poludjelu maštu. Večer se polako spuštala, ali vrućina nije jenjavala. Ni moja grozničava razmišljanja.

Kucanje na vratima me trgnulo i brzo sam sjeo: zbog nečeg nisam želio da me vide kako ležim. Vrata su se sasvim malo otvorila i crnokosa glava Paole proviri u moju sobu. Osmjehivala se zabrinuto.

- Nadam se da ti je bolje - reče meko i tiho.

- Bolje mi je.

- Spremila sam večeru ... ako želiš ...

- Ne, hvala - odbio sam. - Nije mi do jela. Oprosti.

- Sve je O.K. - reče ona, glava joj nestane i vrata se zatvore.

Sad kad je nestala, kad je više nije bilo, osjećao sam kako mi silno nedostaje. Ležao sam na krevetu i žalio što nisam prihvatio poziv. Nakon pola sata odlučio sam da je tako bolje. Jer ipak, dole bi bio i njen brat sa kojeg čitavo poslijepodne nisam skidao pogled popraćen poludjelim mislima.

I onda se kucanje na vratima moje sobe ponovilo. Istog trena sam se uspravio u krevetu, znajući da je to ona.

Ušla je u sobu bez poziva, noseći poslužavnik u rukama. Obučena u kratku i bijelu haljinicu, poput duha se približavala.

- Ako ogladniš noću - rekla je, odložila poslužavnik i prišla krevetu.

Ustao sam i zagrlio je, a valovi silnog olakšanja zapljuskivali su mi uskipjeli um. Sve je dobro, Paola je tu. Sve je dobro. Ono je bio samo trenutak ludila. Sve je dobro!

Dok smo se rušili na krevet, osjećao sam silnu glad, kakvu još nikad nisam osjetio i za kakvu ni slutio nisam da postoji.

3

Plutao sam u oblaku neprekidnog uživanja. Sve je postalo uživanje. Čin, kojemu prije nisam pridavao ni malo važnosti, odjednom mi se činio predivnim. Zajedničko pranje zuba. Ranojutarnje smijuljenje u krevetu, dok se sunce još ni probudilo nije. Buđenje je dobilo posebnu draž, jer znao sam što mi dan donosi i radovao se tome.

Nakon prve zajedničke noći, dok sam ujutro sjedio za velikim kuhinjskim stolom i uživao u kavi koju je Paola skuhala, u kuhinju je ušetao Paulo obučen samo u crvene kratke hlače u kojima sam ga gledao kako pliva u moru.

- Je li bila dobra noć? - upita me prolazeći pored mene, iza mojih leđa.

Bio sam zatečen pitanjem i dok sam smišljao odgovor, osjetio sam njegove prste kako mi prolaze kroz kosu i znao sam da Paolo ne očekuje nikakav odgovor. Prišao je sestri i gledao sam ih kako se osmjehuju jedno drugom, zatim im se glave, obje dugokose, približe i usnice okrznu kratkim pozdravom.

Osjetio sam žalac ljubomore: samo ja imam pravo na te usnice! Kao da je osjetio moje misli, Paulo se okrene prema meni i nasmije se. Kao da mi se Paola nasmijala, bio je to sasvim isti izraz lica i odjednom se led u meni otopi. Uzvratio sam osmjeh.

- Kupanje? - predložio je Paulo.

- Kupanje! - raspoloženo je rekla njegova sestra.

Na plaži je Paola ležala između nas dvojice dopuštajući suncu da joj vrućim dahom suši kapi mora na prekrasnom tijelu. Potajno, ne želeći da me Paulo uhvati u radnji, lagano bi joj pomilovao napetu stražnjicu, a sjećanje na njeno migoljenje proteklo noći vraćalo je snagu i želju u moja bedra. Zbog toga sam većinom ležao na trbuhu, osjećajući sunce na leđima. Svaki čas bi ispružio ruku i pomilovao njena leđa.

Pri jednom takvom potajnom milovanju, dok mi je dlan kružio na ugrijanim njenim leđima, dogodilo se. Osjećajući toplinu njene kože, odjednom sam osjetio i strani dodir prstiju i istog sam časa shvatio: Paulo je također milovao sestrina leđa i istraživački su nam se prsti sreli.

Ukočio sam se. Pokret mi se zaustavio i ležeći na trbuhu i piljeći u bijele kamenčiće, grozničavo sam razmišljao: što sad? Krišom sam ispod lakta dobacio pogled prema Paoli. I ona je ležala na trbuhu, licem okrenutim prema meni, ali ništa mi to nije pomoglo. Oči su joj bile zatvorene i nije ih otvarala. Uzalud sam od nje očekivao pomoć.

I onda se prsti Paula pomjere, lagano zatrepere i osjetio sam, nisam mogao vidjeti, kako mu se dlan podiže u vis, a prsti šire. Ne razmišljajući, ne oklijevajući, učinio sam identičan pokret i trenutak kasnije Paulovi prsti pomiješali se sa mojima. Čvrsto mi je stiskao šaku, a ja mu uzvraćao stisak. U glavi mi je tutnjalo, osjećao sam se kako se nikad do tog trenutka nisam osjećao: bio sam ushićen i nesretan u isto vrijeme.

Paola je otvorila oči i pogledi nam se sreli. Gledao sam u crnu dubinu njenih očiju i stiskao kratkim stiscima šaku njenog brata. Svojevrsno morzeovi znaci, nama savršeno razumljivi, iako ih nikad prije nismo izmjenjivali. Paola mi je smješila, a njen je smješak govorio da je sretna, sretna i odjednom je približala glavu i poljubila me, dok su prsti Paulovi treperili u mojoj šaci. Stisak je popustio i sasvim prestao.

Paulo se prevrnuo na leđa, isto je učinila i Paola, naravno i ja. Svo troje smo odjednom sjeli međusobno se gledali, a između nas je plesala nevidljiva crvena kugla želje. Sve je oko nas nestalo, samo sam čuo šum mora iz velike, ogromne daljine. Valovi su šumjeli obećavajuće ...

U tom je trenutku prodorno zazvrčao moj mobite: otac mi se javljao. Osjećajući olakšanje, ali i dozu nerazumljivog žaljenja za prošlim trenutkom, javio sam se.

- Je li sve u redu? - upitao me je odmah, onako kako je samo on to znao, bez nepotrebnog učtivog uvoda.

- Jest.

- Slažete li se dobro? Vas troje?

Osjetio sam poriv reći mu, kako se slažemo i više nego dobro, ali progutao sam riječi i rekao one za koje sam znao da ih otac očekuje od mene.

- Slažemo. Ne brini. Sve je u redu. Kako posao?

- Potrajati će nekoliko dana - odgovori on, a glas mu je živnuo i ja sam ga zamišljao kako se uspravio, a lice mu poprimilo odlučan izraz. - Malo duže nego što smo planirali. Ali isplatiti će se.

Paulo je pružio dlan, onaj isti koji se spojio sa mojim i laganim lepršavim pokretom prešao preko unutrašnje strane Paolina bedra. Gledao sam je ravno u oči, a ona mi uzvraćala pogled. Miran, tih. Ruka se Paulova odmakla sa njenog bedra, pomilovala joj koljeno. Lagano, kao u usporenom filmu, Paola mu je primila ruku vrhovima dugih prstiju i odmakla je.

Duboko sam udahnuo, tek tad postavši svjestan kako zadržavam dah. Koliko dugo? Ne znam. Gledao sam u unutrašnju stranu Paolinih bedara i ujedno slušao oca. Napola ga razumijevajući, niti se trudeći poticati razgovor.

- Nije ti do priče - konačno je rekao. - U redu, uživaj u kupanju, ljeto se bliži kraju. Sutra ću te ponovo zvati.

Poziv se prekinuo i dok sam stavljao mobitel u unutrašnjost tenisice pokrivene mojom majicom, pitao sam se: što bi se dogodilo, da me otac nije pozvao upravo u tom trenutku koji je donosio ... donosio što? Još uvijek nisam bio sasvim siguran. Ili možda jesam?

4

Bližila se ponoć, kad sam konačno stigao u svoju sobu, istuširao se, oprao zube i sasvim gol legao na krevet. Kroz širom otvoreni prozor pogled mi je lutao ka zvijezdama, daljine kao da su me zvale. Osjećao sam silnu želju za kretanjem. Otići. Bilo gdje. Nisam shvaćao zašto. Pa ovdje mi je dobro, sjajno se provodim sa Paolom koja će, nadam se, uskoro mi se pridružiti. Čemu onda ta želja za bjekstvom? Je li zbog onog čudnog dodira sa Paulom na plaži? Isprepletenih prstiju, kao u ljubavnom grču? Muči li me to?

Nije važno! Odlučio sam da nije važno i ustao, prišao prozoru i poželio popiti nešto žestoko. Nekoliko je boca stajalo na niskom ormariću i mogao sam samo ispružiti ruku i poslužiti se. Ali nisam. Dovoljno sam pio. A i nisam želio zaudarati alkoholom kad mi se Paola pridruži. Zube sam pod tušem prao dugo i temeljito, nastojeći uništiti zadah alkohola. Zašto je još nema? Zar ne osjeća potrebu za mnom, za krevetom, za snom?

Dan je bio dugačak, uzbudljiv. Nije više bilo potajnih dodira sa Paulom, ali poglede nisam mogao izbjeći. Paulo kao da me nije ni trena ispuštao iz vida. Kad kod bih ga letimično okrznuo pogledom, a to sam nastojao svim silama izbjeći, ali ponekad sam bio prinuđen pogledati ga, on mi je uzvraćao miran pogled pun razumijevanja. To me je ljutilo. Zašto me ne pusti na miru? Zašto malo ne prošeće plažom, ostavi nas, Paolu i mene nasamo?

- Šutljiv si - primijetila je Paola brišući mi znoj iznad usne. - Uzdrmao te razgovor s starim?

- Neeeee - otegao sam.

- Nešto je drugo u pitanju?

Vidio sam, iako nisam direktno gledao u njega, kao me Paulo pažljivo gleda, pa sam samo odmahnuo glavom.

- Sve je O.K. - rekao sam.

- Siguran si?

- Siguran sam.

- Onda dobro - rekla je i ustala. - Idemo se okupati.

Primio sam njenu pruženu ruku i sa rukom u ruci pošli smo prema moru. Okrenula se u hodu i dobacila preko ramena bratu:

- Ti ne ideš?

- Ne ovog puta - dopre iza mene odgovor Paulov .

- Zašto si ga pozvala? - upitao sam Paolu kad smo već do koljena bili u toplom moru. - Zar ne želiš biti malo samo sa mnom?

- Znaš da želim - mazno je rekla. - Ali Paulo se ne računa. Kao da ga nema. On je uvijek prisutan. Kao zrak.

Nisam znao što odgovoriti na to, pa sam se bacio u plavi zagrljaj. Kad već nisam mogao u njezin. More mi je donijelo kratkotrajno olakšanje. Krv kao da je malo sporije kolala mojim žilama.

Na povratku kući svratili smo u nekoliko lokala i pili. Paulo je predložio da svratimo na piće.

- Čitav dan na suncu - rekao je - osjećam se suh ko barut.

- Pivica? - upitala me je Paola, a ja sam samo klimnuo.

Ledeno nam je pivo prijalo, ali je već nakon drugog, Paulo predložio:

- Presijecimo pivicu s nečim žestokim - rekao je sa vječnim osmjehom na lijepom licu.

- Da ne moramo stalno trčati činiti pi-pi - dobacila je Paola kikoćući se.

Vrijeme kao da je stalo. Dok smo hodali od lokala do lokala i pili, osjećao sam želju u preponama koja me nije napuštala. Alkohol ju je samo još više budio, nije joj dozvoljavao uspavati se. Jedva sam čekao ...

Odjednom sam postao svjestan kako mora da stojim već barem pola sata pored prozora i zurim u žmirkajuće zvijezde. Neće doći, sinulo mi je. Ove sam noći osuđen spavati sam. Možda je tako i bolje. Možda ...

Odmahnuo sam snažno glavom zabranjujući sebi misliti. Razbijanje glave ničemu ne vodi. Odjednom se osjećajući silno umornim, odvukao sam se do kreveta i zaspao istog časa kad sam se srušio na njegovu bijelu površinu koja kao da me pozivala.

Probudio me nježan dodir dlana koji mi je milovao trbuh. Kroz otvoreni je prozor dopirao šum vjetra koji se upravo počeo podizati. Šum se vjetra ispreplitao s šumom morskih valova. I disanjem. Disala je pored samog mog uha i činilo mi se kako nikad prije nisam osluškivao takvo disanje. Požudom je vriskalo.

Poljubio sam je u potiljak. Ležala je uz mene, potrbuške polegnuta i morao sam pomaknuti joj dugačku kosu, da bih je poljubio iza uha. Zadrhtala je, kao što sam znao da će zadrhtati. Čitavo joj se tijelo zateglo i to me je istog časa probudilo: bio sam spreman i željan.

Butinama sam stisnuo njenu šaku koja se uvukla među moja bedra i osjećao sreću kad se počela prevrtati na leđa. Duga joj je i crnja od noći kosa prekrivala grudi i nježnim sam pokretom dlana uklonio je sa željom poljubiti joj grudi.

I zastao. Ukočen i ne dišući gledao sam u ravni grudni koš, a crni pogled Paula me nije puštao: kao da je ušao u moje oči.

- Dođi - šapnuo je. - Ja sam noćas tvoja žena.

Jedan treptaj trenutka želio sam nešto reći, ne znam točno što, ali me tada njegova nježna šaka obuhvatila i osjetio sam kako širi noge ispod mene.

"Sve je isto", sjećam se da sam pomislio tonući u uživanje i otpuštajući posljednji slabašni dašak otpora, predajući se sasvim, dok sam osvajao Paula.

5

Onog dana, kad su nam se roditelji trebali vratiti, od ranog se jutra osjećao pritisak. U zraku je visjela prijetnja kiše, ali i neka druga se prijetnja nadvila nad nama: prijetnja rastanka. Kao da smo sasvim zaboravili da ovo što se odvija među nama, ne može bezgranično dugo potrajati. A kad je osvanuo i taj dan, dan povratka naših roditelja, a što je ujedno i značilo neminovnost rastanka, zahvatila nas je potištenost i u velikoj kući se nije čula glazba ni naš smijeh, kao što se uobičajilo čuti posljednjih dana. Poput duhova smo se tiho kretali i škrto razgovarali.

- Znali smo da će doći do ovog - rekla je Paola, bližilo se već podne i svakog smo časa očekivali da nam roditelji banu na vrata - i zato nemojmo pokazivati tugu. Primijetiti će je.

Bila je najjača među nama, shvatio sam, dok sam je gledao onako lijepu, sklupčanu na stolici, kako grli svoje duge i potamnjele od sunca noge.

- Paola je pravu - dodao je Paulo. - Kao i uvijek.

Klimnuo sam. Nije bilo potrebno ništa reći. Tog sam trenutka shvatio, tek tog trenutka, kako im ovo nije prvi put da se nešto ovakvog događa. Događalo se to i ranije, sad sam bio siguran. Tko zna koji li sam im ja trofej po redu? Jer često sam im hvatao pobjedničke poglede koje bi razmjenjivali potajno, kad su mislili da ih ja ne vidim. Zaboravljali su na uglačano i sjajno posuđe koje je visjelo oko nas i koje je odražavalo slike gotovo sasvim jasno.

Dijelili su me. Bio sam njihova igračka. Odjednom je ta misao čitavog me obuzela i neki su nepoznati trnci prošetali mojom utrobom.

- Koliko puta ste već ovakvog što učinili? – upitao sam prilazeći ogromnom hladnjaku i vadeći iz leda bocu votke.

Muk iza mojih leđa gotovo se čuo. U jednoj sam velikoj tavi, koja je visjela točno ispred mene, vidio sestru i brata i ulovio njihov međusobni upitni pogled.

- Nije važno - rekao sam, nalijevajući votku u čašu i gledajući Paolu: bila je predivna tog trenutka, dok joj se neodlučnost čitala na licu.

- Nemoj sad sve pokvariti - zamolila je tiho.

- Nije mi ni na kraj pameti - rekao sam ispivši čašu: ledena mi je votka silno prijala, pa sam odmah nalio još jednu.

- Malo smo ti i pomogli - ubacio je Paulo.

Zastao sam s rukom u zraku i držao čašu s votkom ispred sebe, upitno ga gledajući.

- Zar ti nismo pomogli pronaći samog sebe? - upitao je Paulo i ustao.

Bio je u pravu. Morao sam to priznati. Prije ovog ljeta koje je umiralo, nisam poznavao samog sebe. Sad je to konačno iza mene. I više se nikada neću zbuniti zbog toga što mi se dopada lijepo lice nekog mladića ili muškarca. Kao što sam se prije mnogo puta zbunio i tjerao uznemirujuće misli od sebe. Što je, tu je, promijeniti se ne mogu. A shvatio sam i to, da se ne želim promijeniti.

- Jeste - priznao sam pružajući bocu Paolu. - Ništa niste učinili što ja nisam želio da učinite.

Paulo je uzeo bocu iz moje ruke i ovlaš me poljubio u obraz. Danju, kao da smo se dogovorili, nismo previše izmjenjivali međusobne nježnosti. Kao da to nismo željeli činiti pod sunčevim svjetlom. Samo mjesečina nam je bila prijatelj pod kojim smo odbacivali lance sramežljivosti, sputanosti i požudno smo utajivali glad.

Poslije one prve noći provedene s Paulom, očekivao sam, da će nam se pridružiti i njegova sestra. Ali nije. Ona je došla iduću noć, sama i pomalo oklijevajući.

- Želiš li me? - prošaptala je u tami, stojeći pored otvorenih vrata.

- Kakvo je to pitanje?

- Mislila sam ...

- Krivo si mislila - rekao sam i ustao, prišao joj i zagrlio je.

Bila je strastvena. Kao da se takmiči sa svojim bratom, sjećam se kako sam pomislio u trenutku kad sam je doveo do vrhunca uživanja, gledajući kako joj se lijepo lice grči, izobličuje u golu masku strasti.

Nisam to želio, ali nisam mogao a da ih ne uspoređujem i slike sjećanja na proteklu noć sa njenim bratom su defilirale između Paole i mene, a da ih ona nije bila svjesna. Čudno su djelovale na mene, pretvorivši me u neumorni stroj koji je Paoli pružao beskrajno uživanje. Tek je pred zoru sasvim iscrpljena zaspala naslonivši crnokosu glavu na moj trbuh. Milovao sam joj kosu osluškujući kako se u meni već budi iščekivanje na iduću noć, na noć kad će mi doći Paulo.

Kao da smo ne dogovarajući se, povukli crtu koju ne smijemo prijeći. Ponekad, dok bi očekivao Paolu ili Paula, čiji je red posjete već bio, pomišljao sam na naša zajednička oznojena tijela isprepletena u ljubavnom uživanju. I znao sam, da ću jednog dana i to probati. Nezadrživa se radoznalost za koju sam znao da je neću moći nikada ukrotiti, počinjala propinjati u meni.

- Odlutao si - rekla je Paola.

- Prisjećao sam se proteklih noći - rekao sam.

- Sa kime? - upitao je Paulo.

Pogledali smo se i zatim svi troje prasnuli u razdragani smijeh koji se vinuo prema visokom stropu, ispunjavajući čitavu praznu kuću. Smijali smo kao ludi i nismo mogli prestati. Kad bi netko od nas prestao se smijati, bio je dovoljan jedan pogled nekog smijača, pa da smijeh se vrati još jači nego ranije.

Nismo čuli kola koja su prilazila pošljunčanom stazom i smijali smo se i dalje stojeći oko stola, kad su roditelju ušetali u kuhinju.

- O, pa ovdje je silno veselo! - uzviknula je Lidija značajno pogledavši orošenu bocu votke na stolu.

- Mora da ste se krasno proveli - primijetio je Tomislav Majlov. - Bez nas, dosadnih staraca.

- Kako si? - upitao me moj otac nesigurno.

- Sasvim dobro - odgovorio sam i prišao mu, da se uvjeri u moju trezvenost i bilo mi je drago kad sam mu u očima pročitao olakšanje.

Objedovali smo sa domaćinima. Lagan objed, jer otac i ja ćemo morati sjediti u kolima nekoliko sati. Sir, pršut, masline, bez vina. Ali prijalo je.

Dok smo jeli, izmjenjivali smo informacije: oni o svom poslovnom pothvatu, a mi o našem druženju. Bez sočnih detalja, naravno.

Poljubio sam Paolu na rastanku, u obraz, sasvim čedno. Rukovao se s Paulom, pa se pristojno oprostio s njihovim ocem i Lidijom.

Ušao sam u očeva kola i čekajući, znajući da je ljeto umrlo. I sa njim moja naivnost-nevinost. Mislio sam, da me više nikada ništa neće moći iznenaditi. Varao sam se.

Otac je vozio brzo i šutke, dok sam u mislima bludio po prošlim noćima. Nebo se spustilo, naoblačilo i činilo se da će kišiti. Gledao sam u oblake koji su rasli i postajali sve tamniji, ali nisam mogao prestati razmišljati o onima koji su označili kraj ljeta, čas o Paoli, a čas o Paulu.

- Primijetio sam vaše poglede - odjednom progovori otac.

Trgnuo sam se, slike sjećanja nestanu, a sva čula mi se napnu.

- Kakve poglede?

- Koje si izmjenjivao s ono dvoje.

- O čemu govoriš?

- Niste me uspjeli zavarati - reče otac polako i nakratko me pogledavši.

- Nismo ni imali zašto.

- Hoćeš reći, kako nije bilo ludog seksa, dok smo mi bili odsutni?

Šutio sam i skrenuo pogled ne želeći ga gledati.

- Nemaš se zašto stidjeti - reče on i nasmije se. - Svi to činimo, znaš. Je li bilo dobro?

- Jest.

- Sa kime je bilo bolje? Sa njom ili sa njime?

Zanijemio sam. Ukočeno zureći u cestu koju su kotači nemilosrdno gutali, osjećao sam se razgolićeno, nezaštićen, ranjiv, ogoljen do srži.

- Ne stidi se - ponovi otac. - Nemaš razloga.

- Kako si uspio shvatiti? - tiho sam upitao i dalje izbjegavajući njegov pogled.

- Pogledi su vas odali - odgovori on. - I oni značajni osmjesi. Oni su mi sve rekli.

- Uh!

- Ne brini - umiri me otac. - Njihovi roditelji ništa ne sumnjaju. Za njih su blizanci i dalje mala i nevina stvorenja. Ali mi znamo da nisu.

- Ali kako ...

- Kako sam shvatio?

- Da, to.

- Pa, vrijeme je da saznaš - odgovori otac gledajući na cestu: u susret nam je jurio dugački šleper. - Nisam otišao od tvoje majke zbog Rine, kao što su ti rekli. Rina je bila paravan, dan danas mi je dobra prijateljica koju mnogo volim.

- Znači ... - počeo sam značajno ga pogledavši i više ne skrećući pogled, ne izbjegavajući očeve oči.

- Da - reče on i osmjehne se sjetno. - Upravo to znači. Otišao sam zbog muškarca. Sad znaš. Ako se pitaš ...

Ogromni je šleper protutnjao pored nas uskovitlavši vrući zrak, dok je prva kap kiše udarila rasprsnuvši se po prašnjavom vjetrobranu. A onda, kao da se nebo otvorilo: krupne su kapi kiše bubnjale po kolima prigušujuću udaranje mog srca.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.