Kasnije se Valter često puta pitao, što li je izazvalo toliku provalu sjećanja i izljev povjeravanja i nije nalazio odgovora za kojeg bi zasigurno znao da je sasvim istinit. Vrućina? Tihi šum automobilskog motora? Zeleni pejzaži koji su promicali pored njih dvojice, Damira koji je vozio i njega, Valtera, koji je mirno sjedio na suvozačevom sjedištu? Ili sve zajedno?
- Ovdje sam dovodio Elicu - reče Damir iznenada, prekidajući gotovo jednosatnu šutnju u kolima, mahnuvši glavom prema motelu kojemu su se brzo približavali.
Usporen, vrućina je silno pritiskala, sjedeći sasvim opušteno, Valter podigne pogled da vidi na što mu to prijatelj skreće pažnju. Motel, obojen bijelo, drečao je bjelinom iz zelene šume, udaljen svega pedesetak metara od glavne ceste.
- One Elice? - upita Valter. - Tvoje bivše?
- Da, nje.
- One o kojoj nikad ne govoriš?
- Sad govorim - reče Damir podrugljivo se cerekajući: duga mu je kosa ponekad zalepršala milovana toplim prstima vjetra.
- Ako smijem reći - reče Valter uspravljajući se u sjedištu, naslućujući dobru priču - uvijek me iznenađivala tvoja šutnja o Elici.
Damir skrene pogled s ceste i pogleda u Valtera: sasvim je podigao stopalo s papučice gasa i sad su gotovo miljeli pored motela. Kao da mu se ne da proći to nekadašnje mjesto uživanja.
- Ti ni o jednoj ne šutiš? – upita.
Valter ništa ne odgovori. Pogled je prikovao na cestu, na bijelu crtu i nije ga skretao čak ni onda, kad su se poravnali sa motelom.
- Eto, vidiš - reče Damir. - Kao da svatko od nas ima poneku o kojoj ne želi govoriti.
- Šutnja je zlato - reče Valter. - Tako barem kažu.
- Ponekad ni zlato nije najbolji izbor - promrmlja Damir i Valter se zasmijulji prijateljevom razmišljanju.
- Zašto si je vodio ovako daleko? - upita Valter. - Mogli ste i bliže pronaći neko ljubavno gnijezdo.
- Volim ove krajeve - reče Damir. - A bila su i drugačija vremena: love je bilo ko pljeve. Ovdje sam često bio na terenu, radeći na dalekovodima i osjećao sam se prijatno u ovom zelenilu.
- Svi vole zelenilo - reče Valter, pitajući se, što li će sad doći nakon opisa prirode.
- Uživali smo, Elica i ja. - Damir se nečujno nasmije sjećanjima. - U to vrijeme je još sve štimalo, još nije počela kvocati i neprestano nešto tražiti. To njeno traženje mi je kidalo živce.
- Takve su žene - reče Valter. - Prvo pružaju, zatim traže.
- Misliš da poznaješ žene? - upita Damir podrugljivo podižući obrve. - I ja sam to mislio. Ali istina je, da ih ni jedan muškarac ne poznaje.
Valter je u sjećanju ugleda kako odlazi od njega, okreće se i podiže ruku na pozdrav, stojeći na vrhu stepenica niz koje će se spustiti i nestati mu iz vida.
- Tajna umotana u enigmu - promrsi.
- Još i gore - reče Damir smijući se Valterovoj formuli. - Uživao sam s Elicom kao ni sa jednom drugom.
- Fizički?
- Da, fizički - potvrdi Damir. - O tome ti govorim. U tome i jest problem.
- Obično je problem u nedostatku te vrste uživanja - primijeti Valter.
- Ja nisam običan, pa mi ni problemi nisu obični - ironično reče Damir, ali Valter shvati: to je samo njegov način da sakrije gorčinu.
- Ne plači - reče Valter. - Imao si dobar provod, uživao si, a neko je vrijeme i ljubav bila prisutna. Ne treba žaliti.
- Ne žalim, samo ...
- Samo, što?
- Znaš, bilo je to sasvim čudno - reče Damir tiho i mijenjajući brzinu. - Elica bi uvijek tražila od mene neku sitnu uslugu.
- To ti je smetalo?
- Nije u početku - odgovori Damir. - Ali onda, baš u ovom motelu kojeg smo malo prije prošli ...
"Ah, tu smo", pomisli Valter."Konačno smo stigli do cilja!"
- ... kad smo leškarili u ovakvom sličnom poslijepodnevu, dok se znoj cijedio sa naših pregrijanih tijela, Elica me zamolila da je sutradan ujutro odvezem na posao. I upravo kad je to rekla, paleći cigarete za oboje, kao što je uvijek činila, a što sam ja mrzio, ali joj nikad to nisam rekao, odjednom mi je sinulo.
- Sinulo? - upita zbunjeno Valter, pitajući se, nije li nešto propustio.
- Da, sinulo! - potvrdi Damir, a lice mu bilo sasvim obično, mirno, pogled usredotočen na cestu koju su kotači gutali velikom brzinom. - Odjednom mi je sinulo, kako neprestano traži neke sitne usluge od mene.
- Pa što onda? - upita Valter. - Ja volim svojim ženama biti pri ruci. Zar ti ne voliš?
- Ne shvaćaš - reče Damir. - Elica je to uvijek tražila nakon ševe.
- Ah!
- Sad shvaćaš? - upita Damir. - Odjednom mi je puklo pred očima, da Elica nikad ništa nije učinila za mene, a da ja za to nisam na neki način trostruko platio.
Valter se nasmije.
- Nije smiješno! - ljutito reče Damir. - Još se sjećam kako sam se zaprepastio prilikom tog otkrića.
- I onda je strast počela umirati? - reče Valter.
- Ne baš umirati - nasmije se Damir, ljutnja ga je brzo napustila. - Ali jest se razboljela. Sumnja se uvukla u mene i više me nije napuštala.
- I sve je više rasla?
Damir na trenutak odlijepi pogled s sive ceste i pogleda u Valtera.
- Kao da si nešto slično proživio - reče tiho, blago.
- Ah, ne znam - odgovori Valter. - Možda i nije slično.
- Ne moraš govoriti, ako ne želiš.
Osjećajući se čudno, kao da se nalazi na samom pragu otkrića za kojim je tragao niz godina, Valter zatrese glavom, nastojeći razbistriti misli koje su se rojile svjetlosnom brzinom. Onaj san, za kojeg se nadao da ga je zaboravio, odjednom je ponovo ležao tu, ispred njega, okružen drugim sjećanjima.
Valter trči kroz travu prema susjedovoj kući i brzo ulazi u nju, istog trena kad mu susjed, koji kao da nema lica, otvara vrata. Prilazi policama na koje su nabacane hrpe knjiga i nepogrešivim pokretom uzima onu pravu, veliki knjigu smeđih korica sa kojih se čita starost, pravi raritet dvjesta pedeset godina je stara, a koju je poklonio njoj prije samo nekoliko dana. Znajući, kako mu je sumnja potvrđena, ali ne želeći to još uvijek priznati, nadajući se, iako je znao da nade nema, nadajući se mogućem objašnjenu, Valter otvara knjigu nježnim pokretom i da, njegova je posveta tu, na prvoj požutjeloj od vremena krhkoj stranici. I sad zna, više samo ne sumnja: ona koju voli nije samo njegova!
- Prokleta stvar - reče Valter glasno, pitajući se, zbog čega li se samo prisjetio sna, znajući, bolje rečeno osjećajući, kako to prisjećanje nije puka slučajnost. - Čovjek se osjeća iskorišteno!
- Baš tako - složi se Damir. - I ti isto?
- Ne znam baš ... - oklijevajući reče Valter. - Znaš, kad sam čuo da mu se vratila, nakratko sam poludio.
- Kako to poludio?
- Bjesnio sam. Nisam mogao shvatiti zašto mu se vratila, ako je prije toga otišla od njega. Dobro, dobro, znam da su žene prevrtljive, ali ...
Damir se nasmije.
- Pa to je bar jasno - reče. - Nije ona nikad ni otišla sasvim od njega. Držala ga je na uzici.
I odjednom, nakon ovih prijateljevih riječi, Valter shvati i što je još važnije, prihvati njihovo značenje. Znao je to i ranije, sad mu je to jasno, ali odbijao je prihvatiti grubost istine.
- Naravno - reče Valter. - Osjećao sam da nešto nije u redu, a sad znam i što nije bilo u redu.
Sjedeći uspravno, dok je kroz otvoreni prozor zbog brzine kojom su jurili vitlao vrući zrak, Valter shvati kako ga istina ne boli. Ne osjeća ništa. Osim olakšanja. Konačno je progutao gorki zalogaj koji mu je stajao u grlu i gušio ga, sprečavajući ga udisati život punim plućima. I sad može ići dalje.
Kako je to čudno: uz razgovor s prijateljem, vraćajući se s kupanja, riješio je zagonetku koja ga je mučila, proganjala. Nenadano, kad to uopće nije očekivao. I sad je gotovo s mučenjem. Olakšanje je nastupilo. Istog trena.
Osmjehujući se, znao je što će sutra ujutro učiniti. Skloniti će njenu sliku sa police s knjigama spremiti je među ostale slične. Neće to učiniti večeras, kad stigne kući, jer time bi joj još jednom dao preveliko značenje. Njoj koja je postala bez značenja.
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar