Naporan posao

Čvrsto i krajnje ozbiljnih lica, koračamo prema prvom kafiću: nije nas briga kakav je i kako se zove. Ulazimo unutra u polumrak, da se sklonimo sa nemilosrdnog i blještavog sunca, koje pakleno prži.
- Pivicu! - glasno dobaci Fićo mladoj i mršavoj šankerici opasanoj žutom keceljom, probijajući se prema uglu. - I kavu! Gorku!
Smještam se suprotno od njega i zurim u prazno: još mi buči u glavi, još se bojim svoje reakcije. Ne znam kakva će biti. Čekamo mirno i tiho da nas konobarica posluži.
- Dakle? - pita Fićo i podiže orošenu bocu, pažljivo i sa uživanjem nalijevajući čašu. - Što kažeš?
Gledam u njegovo znojno i iscereno lice i odjednom se i sam počinjem ceriti. To volim kod tog divljaka: njegovu sposobnost podizanja raspoloženja. Što sve može prikazati sa komične strane. Smijemo se. Smijemo se i ne možemo prestati se smijati, a smijeh postaje sve jači i jači. Konobarica nas gleda smeteno, zatim odustaje, sliježe ramenima i posvećuje se blistavim čašama. A mi se i dalje smijemo.
- Bog te mazo! - kaže Fićo. - Bio sam siguran da će te kap strefiti, kad smo ušli u stan. Trebao si se vidjeti. Izgledao si kao nikad do sad, vjeruj mi.
- To ti vjerujem - kažem mu, nastojeći obuzdati ludi smijeh koji mi škaklja grlo.


Prije nego li smo ušli u ovaj lokal, bili smo u zgradi preko puta lokala, odvezli se liftom do osmog kata i pozvonili na vrata. Zurili smo u pločicu koje se kočoperila sjajeći zlatno i na kojoj je krasopisom bilo ugravirano srebrnom bojom: "Hrvoje Bilić".
Pogledali smo se, Fićo i ja. Zatim je on slegnuo ramenima i pozvonio i mirno smo čekali u zagušljivom hodniku, dok se sa druge strane nisu začuli koraci i vrata se odjednom otvorila.
Visok, ako se može za njega uopće ta riječ upotrijebiti, svega oko sto i šezdeset, ispred nas se ukazao gojazan gospodin četrdesetih godina, crne i čupave kose, gustih obrva ispod kojih su nas radoznalo promatrale sitne i crne oči.
- Da? - kratko je upitao.
- Mi smo pituri - obavijestio ga je Fićo: uvijek puštam njega govoriti, ne volim razgovore o lovi. - Čuli smo se mobitelom jučer.
- Tako je! - vikne Bilić i pomakne se u stranu. - Uđite samo. Uđite!
Kratkim hodnikom smo prolazili, a u njemu polutama usprkos danu prepunom sunca i odjednom se našli u maloj dnevnoj sobi zagušenoj namještajem. Ni za vazu cvijeća više tu nije bilo mjesta. A na zidovima ...
Primijetivši kako zapanjeno gledam u zidove na kojima su povješane brojne slike, Fićo, stari mangup, kao slučajno izvede manevar tijelom i sakrije lice od pogleda Bilića, pa mi namigne i isplazi jezik, a iz očiju mu blistale munje smijeha.
- Što ste imali na umu, gospodine Biliću? - uljudno je upitao, ali ja, koji ga dobro poznajem, sasvim lijepo čujem i osjećam notu prezira u njegovom glasu, dok izgovara svilene riječi.
- Zid! - uzvikne Bilić i pokaže na zid. - Želim ga srušiti i od dvije male sobe dobiti jednu veliku, pravu. Vidite da je ovdje sve zagušeno.
- Je li to nosivi zid? - upita Fićo i bocka me potajno u rebra, jer dobro vidi kako ne mogu odvojiti pogled od bezbroj slika povješanih po zidovima sobe.
- Ništa se ja u to ne razumijem. Zato sam i pozvao vas, majstore.
- Hajde da vidimo - reče Fićo i izgura gospodina Bilića iz vlastite dnevne sobe.
Ostavili su me samog. Naravno da sam znao kako je to moj pajdaš namjerno učinio, kako bih se povratio od silnog iznenađenja. Jer na zidovima dnevne sobe nalazile se desetina fotografija, a na većini njih kočoperio se Pavelić sa visoko podignutom desnicom. Pavelić drži govor. Pavelić obilazi postrojene vojnike. Bataljun ustaša kreće za Staljingrad. Crkveni ljudi, za koje ni ne znam tko su, daju im blagoslove prije polaska. A između tih požutjelih fotografija, umetnut je na počasno mjesto hrvatski grb, onaj koji počinje sa bijelim poljem. Muzej mračne prošlosti.
Polako se smirujem i skrećem pogled: još jedna umišljena budala, koje kao da naprosto niču u ovoj zemlji. Ne smijem obraćati pažnju na to.
- Znači tako - čujem gospodina Bilića. - Dogovorili smo se. Kad počinjete?
- Je li u ponedjeljak dovoljno brzo? - upitao je Fićo dodajući laž: - Strašno smo zauzeti, znate.
- Odlično, odlično! - rekao je Bilić i trljao nervozno dlanove, pa mi se obratio: - Vidim da vas je zainteresirala moja zbirka.
- Impresivna je.
- Ponosim se njome! - Bilić se isprsi u čitavoj svojoj visini od metar i šezdeset. - Svi su moji bili u ustašama. To su bili pravi Hrvati. A ne ovi danas.
- Potpuno ste u pravu - mirno je rekao Fićo, dok je iza leđa mahnito mlatarao prstima, nastojeći me smiriti. - A sad zbilja moramo ići. Onaj drugi posao ...
- Na ravno, naravno ... Znači u ponedjeljak?


- Ne dolazimo u ponedjeljak, naravno - kažem Fići preko ruba šalice.
- A zašto ne? - pita on smijući se. - Ne budi lud! Rebnuo sam ga lijepom svotom. A gad nije ni trepnuo. Valja se u lovi. Ići ćemo tamo i srušiti mu prokleti zid. Ja ću ga obraditi, a ti ga namaljaj za jedan dan i gotovo.
- Neću moći raditi u tom okruženju. Prasnuti ću. Poslati ga u ... i eto ti pizdarije.
- Nećeš - zadirkuje me Fićo. - Ti si fin čovjek. Da te ne poznam, kladio bih se da si iz Finske.
- Ne zajebavaj. Neću moći raditi sa svim tim slikama oko sebe!
- Hoćeš. Slike će se maknuti, dok budemo razbijali zid.
- Bude li mi veličao ustaše, zabiti ću mu glavu u kantu piture!
- Tako se govori! - reče Fićo. - Šteta što ne piješ. Ovo je divna prilika da se naločemo.


Udaramo maljevima poput luđaka po zidu, prašina se podigla, guši nas, ali mi ne odustajemo. Kao da uživamo u čitavoj toj buci i prašini koju stvaramo.
Došli smo u devet, jer ne možemo probuditi čitavu zgradu rušenjem zida suviše rano. I na naše čuđenje i neizmjernu radost, gospodin nas Bilić ostavlja same u stanu.
- Znate, posao ... - zagonetno je namigivao, obučen u plavo odijelo, oko vrata mu prikladna kravata usprkos vrućini. - Moram otići, ali moja će supruga doći za otprilike sat vremena.
- Ništa ne brinite - umirivao ga Fićo. - Nikad ne zabušavamo: marljivo radimo bez obzira nalazite li se vi pored nas ili ne.
Rušimo zid divljačkom snagom udarajući teškim maljevima, uzimajući kratke predahe u kojima Fićo pijucka pivo, puši i cereka se prema zidovima sa kojih su poskidane slike. I baš dok tako sjedimo na trećem po redu, ili možda četvrtom kratkom odmoru, vrata se stana otvaraju i ugledamo visoku umjetnu plavušu, kestenastih očiju, žarko namazanih usnica.
- Dobar dan! - učtivo nas pozdravi. - Ja sam Izabela, gospođa Bilić.
Gledam je sakrivajući svoje veliko čuđenje: lijepa Izabela mora da je viša barem dvadeset centimetara od svog supruga i isto toliko mlađa. Čita nam misli, siguran sam, jer vidim kako se smješka ironično i kako joj se blago rumenilo razlijeva vratom. Nudi nas pivom, ne obraćajući pažnju na to da Fićo već pije. On prihvaća pivo, a ja dobivam kavu, gorku, bez trunke šećera.
Pijuckamo u kuhinji i smijemo se. Dan je pakleno vruć i mlada se gospođa znoji, košulja joj se zalijepila za čvrste i uspravne dojke. Bradavice joj se lijepo naziru: ne nosi prsluk, a nije joj ni potreban.
- Kad će biti gotovo? - nestrpljivo pita.
- Preksutra - odgovori Fićo. - Danas samo rušimo zid i odvozimo krš. Sutra dolazim ostatak zida dotjerati, a ovaj moj pajdaš će doći preksutra i sve to ispiturati i gotovo je. Brzi smo, je li?
- Bogami jeste! -priznaje nam lijepa Izabela.
- Ali nismo baš u svemu, znaš - ubacuje Fićo. - Ako znaš na što mislim?
- Ah, đavoli ste vi - smijuljeći se govori Izabela i briše znoj sa predivnog lica. - Vidjela sam ja to odmah.
- Je li? - čudi se Fićo. - A kako to?
- Po načinu na koji ste me gledali - odgovori ona. - Kad sam ušla. Znam što ste mislili ...
- Je li? - puta Fićo. - Ja se više ni ne sjećam što sam onda mislio. Nisam ni mogao misliti.
- Eto, vidiš! - uzvikne Izabela i lagano ga dlanom pljesne po ramenu. - I sad znam što misliš.
- Pa reci mi - navali Fićo, a ja ustajem i puštam ih same jer shvaćam gdje to vodi.
- Reći ću ti - čujem je kako govori, dok se udaljavam i vraćam zidu kojeg smo već do polovice srušili.


- Ti si sutra slobodan - govori mi Fićo: polako koračamo nakon napornog dana, približavajući se našem omiljenom kafiću. - Ja ću zid izgladiti, dotjerati do savršenstva, a ti ga samo namaljaj dobro. Ne štedi boju.
- Neću - odgovorim i upitam: - Jesi li se dogovorio sa Izabelom?
- Ma što je tebi? - upita me on. - Samo sam se zezao. Mala seljančica kojoj je onaj klipan postao prilika da umakne sa sela.
- Ako ti tako kažeš...
- Ne vjeruješ mi?
Nisam odgovorio.


Mota se neprekidno oko mene. Od trenutka kad sam u devet sati ušao u stan, lijepa Izabela je gotovo uvijek pored mene. Gospodin je Bilić izjurio iz stana čim sam ušao, po običaju se pravdajući neodložnim poslovima. Odgovara mi njegova odsutnost i mirno nanosim boju na zidove koji se brzo suše: vruće je kao u paklu.
- Majstore, ajde na pivicu - zove me Izabela: stalno zaboravlja da ne pijem alkohol.
- Može li kava umjesto piva? - pitam je.
- Ima i kavica - odgovori ona.
Nakon trećeg poziva na pivicu-kavicu, kad sam već gotovo pri kraju sa poslom, sjedimo u maloj kuhinji, ona čista, mirisna, obučena u traperice kojima su odsječene nogavice i u usku bijelu majicu bez rukava, a ja u sličnim trapericama bez nogavica, ali prljavim i prljavoj majici odsječenih rukava, koje je nekad bila bijela.
- Čudiš se, majstore – počne odjednom Izabela. – Gledaš me i misliš zašto se udala za onog klipana …
- Ne mislim ja ništa …
- Zbog bijega, eto zbog čega. Morala sam pobjeći iz one bijede …
"I upasti u ovu,"mislim ja, ali je ne prekidam više i mirno slušam priču njenog života, koja mi je i bez da je čujem već poznata: velika obitelj siromašna i koja jedva preživljava, kad se iznenada pojavljuje on, povratnik iz Njemačke, razbacuje se novcem …
I onda se dogodilo: Izabela bez ikakvog povoda sa moje strane ustaje, prekida priču isto onako naglo, kako ju je i počela i ne mareći za prljavštinu na mom tijelu, smješta se na moja koljena i njene čvrste i slobodne grudi postaju sve što mogu vidjeti. Umor odjednom nestaje, a uzbuđenje mi zatreperi tijelom.
- Dođi - kaže Izabela ustajući i držeći me za ruku i vodeći kroz hodnik. - Idemo u sobu.
Za čas smo oboje goli i bacamo se na raspremljen krevet. U sobu kroz napola spuštene rolete prodire sunce i moj se pogled odjednom zalijepi na bezbroj slika koje poput vojnika stoje poredane na velikom stolu u kutu. Aveti prošlosti.
- I meni smetaju - kaže Izabela i onako gola, predivna, ustaje i gura slike na bezobličnu hrpu, okrećući ih prednjom stranom prema stolu. - Ali on je lud za tom starudijom, glupan jedan. Je li sad bolje?
- Mnogo bolje - odgovaram joj gledajući je i želeći je.


- Evo - reče Fićo te iste večeri u našem omiljenom kafiću, pružajući mi snopić novčanica. - Kad si toliko zaradio za dva dana posla?
- Nikad - odgovaram smijući. - Zbilja si pretjerao sa cijenom. Čovječe, pa to je barem tri puta više nego ...
- Nije! - prekida me Fićo. - Ništa nije previše za takvu gospodu.
- Možda si u pravu.
- Sigurno sam u pravu - reče on smijući se. - Reci, je li lijepa Izabela i za tebe okretala slike na stol, da ih ne moraš gledati?
- Ah, gade jedan!
- Pa već je bio i red da budemo plaćeni i za takve stvari, zar ne? - upita Fićo smijući se. - Ipak je to bio naporan posao.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.