Panika

Joška i Momo


Ljeto je trajalo, vrući se dani redali jedan za drugim, a oni, Joška i Momo, sve više uživali jedno u drugom. Požuda je upravljala njima, strast nikako da se potroši. Ili barem smanji, svede na neku manju mjeru. Momo se opustio, tim više što bi vrlo često netko od njegovih prijatelja ili poznanika dolazio s broda, ili odlazio na brod, pa nije osjećao da ga Joška sputava. Vidio bi prijatelje, pio sa njima, izmjenjivao novosti, činio ono isto što je i prije Joške činio. Samo u mnogo manjoj mjeru, ali nije u tome ničeg spornog nalazio. Joški se činilo kako pola svog vremena ukradenog od ljubavi, provode na autobusnoj ili željezničkoj stanici. Ljutilo ju je to. Željela ga je samo za sebe, jer jednog dana ... Tjerala je tu misao od sebe, nije željela ni misliti o tome.
Ispraćaji ili dočekivanja bila su mokra. I to ju je smetalo. Uvijek su ranije stizali na autobusnu stanicu ili željeznički kolodvor i svaki put, kad bi se to dogodilo, muškarci bi se značajno pogledali i ništa ne govoreći glasno, po prešutnom dogovoru krenuli prema šanku. Jošku je to ljutilo i sumnjala je, kako namjerno dolaze ranije. Samo zbog toga da bi nesmetano mogli uliti u sebe nekoliko pića dok čekaju. A kad bi onaj kojeg su dočekivali stigao, popili bi još po nekoliko pića, naravno.
- Zašto ne ideš bez mene? - upitala je Momu, kad joj je još jednom rekao kako moraju na autobusnu stanicu, jer još se jedan njegov prijatelj vraća s broda nakon nekoliko mjeseci plovidbe.
- Jesi li sigurna da to želiš? - upitao ju je.
Istog časa, kad je Momo to izgovorio, shvatila je kako je pogriješila. Pusti li ga samog, neće popiti "uobičajenu" količinu otrova kojeg je on silno volio, a ona još žešće mrzila, već će se s prijateljima napiti do besvijesti.
- Nisam - odgovorila je. - Naravno da idem s tobom. Želim s tobom provesti svaku minutu koju mogu.
- Moje zanovijetalo - rekao je i zagrlio je. - To si ti. Znam zbog čega želiš biti uz mene.
Smijali su se, ali Joški nije bilo do smijeha. Momino pohlepno pijenje u takvim prilikama, nju je užasavalo. Kad su bili sami njih dvoje, nije pio gotovo ništa i to ju je radovalo. Ritual ispijanja čaša prilikom susreta s Mominim prijateljima, sve odreda pomorcima, nije se mogao propustiti, izbjeći, ma koliko Joška to silno željela.
- Ljubomorna sam na tvoje društvo - rekla mu je u polutami sobe. - Čini mi se, kao da te onda imam manje za sebe.
Raznježila ga je ta njena primjedba. Da bi prikrio nadiruće osjećaje, prišao je ormaru i pretvarao se da bira košulju koju će obući za ovu prigodu. Joška je stajala ispred zamračenog prozora, dok je u njena leđa udarala vanjska vrućina i točno je osjetila što on to čini. Vrijeđalo ju je njegovo nepovjerenje.
I onda, uopće ne znajući da to izreći, Joška bubne:
- Imam brata u Njemačkoj. Radi tamo dugi niz godina. Dosta je stariji od mene. Kad već voliš lutanje, mogli bi ...
Momo joj je dobacio pogled i njena bujica riječi se prekine. Polako, sasvim polako, zatvorio je krilna vrata ormara i sa izabranom košuljom u ruci, gol do pojasa, okrenuo se prema Joški.
- To je crnčenje na prokletom kopnu - rekao je tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjekivale u njoj. - Robovanje. Rad na brodovima nije robovanje. To je užitak. Molim te, upamti ovo jednom za uvijek.
- Ali ... - zamucala je.
- Ne želim čuti nikakvo "ali"! - grubo ju je prekinuo.
Oborila je glavu, smeđa joj je duga kosa sakrila žalosno lijepo lice. Poželio joj je prići i zagrliti je i poljubiti. Prstima joj proći kroz kosu i šapnuti joj da je silno voli i da je sretan sa njom. I da je zamoli da pusti sreću trajati, neka je ne forsira, neka ne pokušava upravljati njome, neka joj se prepusti bez opterećenja sutrašnjicom, neka uživa u trenutku.
Ali nije ništa od toga izrekao. Nije ni znao kako. Jer i on je drhtao. Strah je i njega obuzeo. Oblačio je košulju i tvrdim je pogledom gledao, jer znao je, popusti li sad, svakog će puta popustiti. I dok se okrene, eto njega kako ustaje u pet sati izjutra, trči na prokleti posao kojeg mrzi, a sve zato da bi bili zajedno, da bi ona bila sretna, a on nesretan. Koliko bi izdržao tako živjeti?
A opet, ne reče li ništa i ona se pokupi, nestane iz njegovog života, što onda? Jer, priznao je samom sebi, uspjela je zaobliti oštre bridove bola koje mu je ona od prije dvije godine ostavila za uspomenu u duši. I zbog koje se zaklinjao svim bogovima da se nikad više sasvim neće prepustiti ni jednoj ženi. Ma koliko uživao u tome. Jer prije ili kasnije, oblak sreće koji ih sad omotava, puknuti će. Kao što se rasplinuo i onaj prijašnji oblak sreća, a za kojega je naivno vjerovao kako je vječan. Takav je život. I što onda?
Zbog toga ništa ne reče, ugura košulju u traperice, zapali cigaretu i naglašeno polako priđe stolu na kojemu se nalazila boca ruma, cigarete, pepeljara, Joškina torbica, nekoliko knjiga. Znajući da ga Joška ispod dugačkih i gustih trepavica pažljivo motri, sasvim polako u veliku čašu natoči oko tri prsta ruma i nadušak je ispije.
- Jesi li spremna? - upita je paleći cigaretu i strepeći od njenog odgovora. - Možemo li krenuti?
- Možemo - reče Joška.
Momo požudno udahne dim, jer rum mu je gorio u grlu, a osjećaj olakšanja ga preplavi. Pobijedio je, Joška ostaje sa njim, ne odlazi, ne napušta ga. A ljeto i dalje traje ...

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka