Tjeskoba

Joška i Momo

Probudio se veoma rano, zora se tek naslućivala i zvijezde su još treperile. Već četvrto jutro tako. Za redom. Sad mu je to već počelo izjedati živce. Mislio je da će biti lijepo i ugodno, a ispada da nije tako. Zašto?

- Od sutra sam na godišnjem - rekla mu je Joška one večeri, dok su lagano koračali kući, prema njegovoj sobi, koja je postala njihova soba.
- Ozbiljno? - odvratio je i znatiželjno je pogledao: ulice su bile puste, ponoć se približavala i njihovi su koraci jasno odjekivali u noći.
- Najozbiljnije - rekla je ona i nasmijala se: često se smijala i on je zavolio tu njenu naviku. - Znaš li, kako bih ga voljela provesti?
- Kako?
- Uz tebe. Sa tobom. U našoj sobi. Samo ti i ja, bez društva.
Pogledao ju je onako kako je on znao, spustivši malo glavu i dobacivši joj pogled pun podozrenja. Što li se to kuha u njenoj lijepoj glavici?
- Oh, ne boj se! - uzviknula je Joška. - Naravno, ne bi uvijek bili sami. Izlazili bi, družili se, ali većinu bi vremena ipak bili sami, samo ti i ja. Zar to ne bi bilo lijepo?
- Ne znam - izbjegao je odgovor. - A tvoji starci?
- Što je s njima? Zar bi ...
- Ah, to! - prekinula ga je. - Ne brini za njih. Njima ću reći da idem kod prijateljice.
- Tako - primijetio je. - Sve si isplanirala.
Joška je zastala i upitno se zagledala u njegovo lice. Nastojala mu je pročitati misli i osjećaje, ali joj je Momo mirno odvraćao pogled ništa ne odajući. Joška se zbunila, uvijek bi se zbunila kad bi osjetila Momino odbijanje ili negodovanje, ili kad ne bi uopće znala što on misli, kao što se upravo događalo.
- Naravno - brzo je rekla i ponovo počela hodati - samo ako se ti slažeš. Slažeš li se?
- Ne slažem - odgovorio je.
Joška je ponovo zastala, po drugi put u kratkom vremenu i osjećajući suhoću u ustima bolnim se pogledom zagledala u njega.
- Želim to - rekao je Momo grleći je. - Naravno da želim. Samo te malo zavitlavam. Tako si nesigurna, da naprosto ne mogu odoljeti.
Ljubili su se točno ispod ulične svjetiljke koja ih je obasjavala. Zatim su, držeći se za ruke, pohrlili kući, u njegovu sobu, koja je postala njihova soba.

I evo ga, već četvrto jutro budi se prije zore i u toploj tami sobe osluškuje jedva čujno ujednačeno disanje Joške. Prvo je jutro, kad se neočekivano tako rano probudio, tiho ustao i dugo stajao pored kauča promatrajući usnulu Jošku. Sasvim gola, kose prosute joj po leđima, spavala je potrbuške, sa lijevim dlanom ispod lica. Samo joj je stražnjica bila pokrivena bijelom plahtom po kojoj je plesala prva danja svjetlost. Duge su joj noge bile opuštene u obliku naopakog slova V. Momo se osmjehnuo prizoru i sam sebi se zakleo, kako nikad neće zaboraviti ovo jutro, ovaj predivni prizor i ove osjećaje koje je prizor usnule djevojke pobudio u njemu. Zaljubljuje li se on to? Misao je bljesnula i nestala.
Jutros, četvrtog jutra, gotovo istovjetnog kao i prethodna tri, više nije mislio tako. Misli su mu bile nedostojne trenutka, osjećao je to, ali ih nije mogao potisnuti.
Joška je svakog trenutka ovih proteklih dana bila uz njega i bilo je više nego očito kako uživa u tome. Uvijek je bila nasmijana, pokreti joj bili iskričavi, oči joj plamtjele. A u Moma se uvukla tjeskoba. Podmukla mu je tjeskoba trovala događaj koji bi trebao biti lijep. Počelo mu je nedostajati sve ono, što bi inače činio kad ne bi bio s Joškom. Kasno ustajanje i odlazak na kavu i rum u obližnji kafić, dokono listanje novina, susret s Borom i ostalima koje je volio sretati. Sad toga nije bilo. Kavu bi pio sa Joškom. Gledao ju je kako uživa u kavi i nestrpljivo pušio ispijajući već drugu kavu i silno želeći izaći iz stana, iz sobe, njihove sobe. Osjećao je, da se mora kretati. Stidio se što su se takvi osjećaji probudili u njemu, ali nije ih mogao suzbiti. Nije si mogao pomoći.

Nešto prije sedam sati, znajući da je još uvijek suviše rano za ono što je naumio učiniti, dok je Joška i dalje mirno spavala ništa ne sluteći, Momo se iskrade iz sobe, tiho zatvori vrata i priđe telefonu koji se nalazio na ormariću u malom hodniku. Odlučno je okretao brojeve koje znao napamet, a kad mu se javi dobro poznati i pospani glas, bez ikakvog uvoda počne govoriti tihim i odrješitim glasom, zamišljajući Borino pospano lice.
- Dođi što prije i izvuci me van.
- Jesi li ti lud? Buditi me ovako rano ...
- Jesi li čuo što sam rekao?
- Čuo sam - promrmljao je pospano Boro, pa podrugljivo upitao: - Pukla ljubav?
Momo ne odgovori, spusti slušalicu i vrati se u sobu, legne uz Jošku polako i pažljivo i počne nestrpljivo očekivati prijateljev dolazak. Srećom, Boro stanuje sasvim blizu …


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.