Pecaroši

Sunce se sasvim primaklo horizontu, kad su Dugi i Crni stigli na obalu i pronašli mjesto koje im se dopalo. Bolje reći, Dugom se dopalo, jer Crnome su sva mjesta izgledala potpuno ista.
- Evo, ovdje ćemo - odluči Dugi ogledajući se oko sebe. - Nema još nikog, a kad počnu stizati, neće ih biti u našoj blizini.
- A kojih to? - upita Crni.
Dugi ga iznenađeno pogleda. Zatim se sjeti, kako je ovo za njegovog prijatelja Crnog prvo ribičko iskustvo. Konačno je popustio molbama Crnog i poveo ga sa sobom. Crni ga je molio i moljakao nekoliko dana za redom, pa je sinoć, dok su pijuckali u omiljenom kafiću, Dugi položio oružje, predao se. Povesti će ga. Valjda će sve dobro ispasti.
- Drugih pecaroša - reče polako, pažljivo spuštajući torbu s priborom i rasklapajući platnenu sjedalicu, dugogodišnje pomoćno sredstvo. - Ne volim kad je gužva.
- Ah, tako - reče Crni oponašajući prijateljeve pokrete i pripremajući se za svoje prvo pecanje. - Nisam shvatio.
- Shvatiti ćeš - reče Dugi. Već je sjeo na nisku stoličicu i izvadio staklenku s ješkom. - Upravo zbog toga i volim pecati. Sam si sa svojim mislima i nitko te ne uznemiruje.
- Zvuči dobro.
- I jest dobro. Da nije dobro, ne bih čitav niz godina dolazio ovdje i lovio ribu.
- Mislio sam da je voliš jesti.
- Volim je i jesti, naravno - reče osmjehujući se Dugi, promatrajući kako Crni šeprtljavo pokušava nataknuti mamac na udicu.
- Prija li - upita Crni smijući se - riba koju uloviš više od one koju kupiš?
- Neusporedivo više - odgovori Dugi gubeći pomalo svoj mir zbog šeprtljavog neuspjelog pokušaja Crnog da na udicu natakne mamac.
- I mislio sam ... - reče Crni.
- Daj ovamo! - zapovijedi Dugi ne mogavši više gledati prijateljevu šeprtljavost, pa uzme udicu iz ruku Crnog i na nju lako i vješto nabode mamac. - Jesi li shvatio?
- Jesam.
- A sad šuti i pecaj - reče Dugi. - Ili pecaj i šuti, ako ti se više dopada.

Šutjeli su i pecali. Pecali i šutjeli. Povrazi su im mirovali u rukama, dok su oni pogledom bludjeli po umirujućem plavetnilu. Sunce se sve više primicalo kraju svog puta i uskoro će otpočeti njegov zalazak. Neće više biti vruće i ...
Mobitel u prsnom džepu plave košulje Crnog prodorno se javi razbijajući prijatnu večernju tišinu u kojoj su upravo počeli uživati.
- Halo, draga - javi se on osmjehujući se.
Dugi se namršteno zagleda u daljinu, prema suncu koje je visjelo iznad brda iza kojeg će se uskoro sakriti. Zlatne su zrake stvarale magičnu sliku, sve je djelovalo nestvarno, crna je boja postajala plava, a krici galebova koji su neumorno kružili nebom, poprimili su umirujući ton, postali manje kreštavi, čudno umirujući.
- Naravno, draga - reče Crni nakon gotovo dvije minute, a koje su se Dugom činile poput vječnost. - Neću zaboraviti.
Dugi osjeti kako je nešto zagrizlo i naglo trgne rukom, kratkim i vičnim trzajem, pa laganim i dugim zamasima počne izvlačiti oku gotovo nevidljiv najlonski povraz na čijem se kraju koprcao krasan arbun. Izvuče ribu van, na zrak i spretno zgrabi arbuna dugačkog poput njegovog dlana i iščupa mu udicu iz usta koja su se otvarala i zatvarala u bezglasnom grču boli i protesta.
- Dobar komad - reče Crni.
- Mislio sam, da si mobitel ostavio kući.
- Htio sam, ali ...
- Zaboravi - reče Dugi. - Nije važno.

Nekoliko minuta kasnije povraz se Crnog naglo zategne i Crni uzbuđeno uzvikne i u panici se zagleda u Dugog.
- Samo polako - reče Dugi mirnim glasom. - Neće pobjeći, dobro zagrizu. Izvlači lagano i ujednačenim pokretima. Neće pobjeći.
Uzbuđenog izraza lica, Crni je laganim pokretima izvlačio ribu, koju su već mogli vidjeti ispod same površine mora, kako se mahnito i uzaludno uvija.
- Još jedan arbun - stručnim okom ocjeni Dugi. - Čini de da će ovo biti večer arbuna.
- Otima se jako - iznenađeno primijeti Crni.
- Neće pobjeći, ne brini - reče Dugi i dok je to izgovarao, mobitel se u džepu košulje Crnog ponovo oglasi.
Crni se sad sasvim uspaniči. Bacao je poglede prema arbunu kojeg je privukao već sasvim blizu obale, ali koji je još uvijek bio u svom ambijentu, moru, i mogao je pobjeći, i mobitelu u lijevom prsnom džepu koji se nestrpljivo meškoljio, tražeći da se preuzme poziv.
- Prvo izvuci arbuna - reče razdražljivo Dugi. - Pa se onda javi.

- Zar nije krasan? - po treći put u posljednjih dvadeset minuta upita Crni.
- Jest, dobar je to arbun - odgovori Dugi.
- Dobar ulov - nije mogao, a da ne doda Crni.
- Dobar - potvrdi Dugi. - A bio bi još i bolji, da te ne zivkaju svakog časa, pa da možemo obojica uživati u ovoj večeri, u zalazu sunca, u pecanju, u tišini ...
- Pa nije ništa lošeg mislila - povrijeđeno reče Crni. - Samo mi je zaboravila reći ...
Mobitel se u džepu njegove plave košulje ponovo oglasi. Dugi se sa nevjericom zagleda u Crnog, pa lagano ustane i počne sakupljati svoje stvari.
- Ma što ti je? - upita u nevjerici Crni, vadeći mobitel iz džepa.
- Odlazim! - odreže Dugi. - Ima još i drugih mjesta na kojima mogu pecati i uživati u miru i tišini. Jebi se ti i tvoj mobitel!
- Da, draga - u aparat reče Crni, uznemireno prateći pogledom Dugog koji se odlučnim koracima svojih dugih nogu udaljavao.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora