"Galeb"

Jučer sam posjetio brod "Galeb". Privezan uz današnju šetnicu, riječki lukobran, na mjestu na kojemu se nekada nalazio dok i na kojemu je uvijek počivao neki brod kojemu je trebao popravak, djeluje pomalo nestvarno. Jer nekada, u nekim drugim vremenima, "Galeba" su dočekivali sa glazbom i veseljem i uvijek bi bio privezan na počasnom mjestu u luci, da se svi mogu diviti njegovoj ljepoti.
Sad je oronuo, osjetio sam to pod nogama istog časa kad sam se popeo uz mostić i stupio na palubu. Nije bilo onog poznatog podrhtavanja ispod nogu, a što je bio znak da srce broda, strojarnica, kuca neumorno i daje život brodu. Pogledom sam preletio preko zapuštene palube: boja se ljuštila na sve strane. Žalostan prizor. Pogotovo za nekog tko voli more i brodove i koji je i sam dio života proveo na moru.

Misao mi je odlepršala u daleku prošlost i ponovo sam bio dječak, klinac, koji je u razredu dobivao dječje novine, a koje su se zvale "Male novine". Male novine za malene čitatelje. Jasno se sjećam tog dana, bilo je toplo, jako toplo, ljeto je kucalo na vrata, školska se nastava bližila kraju. Početak bezbrižnog ljeta i skori kraj nastave činili su me sretnim, pa sam, stigavši kući, odložio veliku i nespretnu torbu s školskim knjigama, i sa "Malim novinama" u ruci, izašao pred vrata stana, na zajednički balkon, koji je ujedno bio i prilaz vratima stana i kojeg smo dijelili s susjednim stanom.
Spustio sam se na prohladne stepenice i jasno se sjećam kako mi je prijala njihova siva hladnoća. Sunce ih još nije ugrijalo, tek se bližilo podne. Položio sam "Male novine" ispred sebe, na hladni kamen i zagledao se u njih.
Na naslovnici je bio prikazan brod "Galeb" kako ponosno siječe plave valove dalekog Indijskog oceana. Predsjednik je Tito putovao s "Galebom" u Indoneziju. Naravno, i Titova je fotografija bila tu: prikazivala ga je kako stoji uz ogradu broda i pogledom istražuje plavu i beskrajnu pučinu.
Kakav je ocean? Razlikuje li se mnogo od mora? Hoću li ikada ugledati neki ocean?
Te su mi misli uzburkale dušu i nisam više mogao pažljivo čitati. Silno sam poželio biti na moru, na oceanu, naročito na Indijskom oceanu.

Samo nekoliko godina kasnije, kao sedamnaestogodišnjak, plovio sam Indijskim oceanom, onom istom rutom kojom je i "Galeb" plovio. Sad sam ja stajao naslonjen na ogradu broda i gledao u beskrajnu pučinu. Sjetio sam se Titove slike u "Malim novinama" i sretno se osmjehnuo. Želja mi se ispunila. Tutnjali smo kroz divovske valove i kroz silnu vrućinu. Znojili smo se ludo, ali mi to nije smetalo. Ništa mi nije moglo pomutiti radost što plovim.
Brod je bio prilično star i njegovo srce, strojarnica, znalo se umoriti. Ponekad i zatajiti. Pa bi motori utihnuli, samo bi lagano brujali napajajući brod životom. A mi, posada koja u tom trenutku nije bila na dužnosti, pohrlili bi na palubu s povrazima u rukama i za čas bi se na palubi koprcalo u samrtnom grču malo jato riba. Grizle su ko lude. Nisu mogle odoljeti komadićima mesa koje smo nabadali na udice što smo brže mogli. Sad vrućina nije smetala, nitko je nije proklinjao, svi su bili razdragani i dobacivali šale.
Brod se propinjao pod našim nogama, jer nismo se kretali i valovi su oceana bili naši gospodari, ali nikome to nije smetalo. U žaru lova, nismo to ni primjećivali i uzbuđenim smo pogledima zurili u pjenušavo more iz kojeg su izranjale ribe bjesomučno se trzajući, a koje smo mi otimali iz njega. Silno su jako zatezale povraze, dok bi se još nalazile u plavim dubinama, vrijeđalo nam je to prste, dlanovi su bridjeli, ali žar nas je lovaca vinuo visoko i nitko se ni na što nije žalio. Postali smo otporni na bol. Tog trenutka.
Kad je paluba ispod naših nogu iznenada snažno zadrhtala, znali smo da je ribolovu kraj, da se umorno srce-strojarnica odmorilo i da krećemo dalje. Ali to nije bilo važno: kratkim predahom dogodilo se nešto novo u nizu jednoličnih dana i noći i svi smo bili sretni zbog toga.

Tog sam se događaja prisjetio dok sam gledao u tihu strojarnicu "Galeba". Bešumno je ležala ispod mojih nogu, prazna, napuštena, žalosna. Nekad je tu vladala živost, sve je prštalo od kretanja ljudi koji su podmazivali klipove i zapisivali temperaturu. A sad ... Neugodna je tišina strojarnice pritiskala, a glasovi radoznalih promatrača samo su je još više naglašavali.
Odmahnuo sam glavom i izašao na palubu, zapuštenu, staru i više mi se nije ostajalo na brodu. Jer ispod mojih nogu vladala je tišina, nije bilo vibriranja, srce je prestalo kucati, brod je bio mrtav.
Spustio sam se niz strmi mol i udaljio od "Galeba" u namjeri više ga ne pogledati, ali nisam se mogao othrvati želji da ga još jednom pogledam, da mu dobacim oproštajni pogled. Okrenuo sam se i pomilovao ga pogledom i odjednom ga nisam vidio starog i zapuštenog i umornog i napola zaboravljenog, već ponosnog, čistog, jakog, kako prkosi visokim valovima i jakom vjetru. Takvog ću se "Galeba" sjećati!


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.