nedjelja, 15. svibnja 2011.

Prepad



Bio je to najčudniji angažman kojeg je ikad dobio, ali Fero nije mario. Nije mario ni što se divljački znoji pod kamuflažnom odjećom, što mu znoj štipa oči, pa žmirka i žmirka, a dugačka i siva sasvim bez prometa cesta, titra pred njegovim sivim očima. Silna se jara podigla već izjutra, a ne kao i obično oko podneva. Sunce je nemilosrdno pržilo iznad njih desetorice, dok su ležali na vrelom pijesku, stišćući oružje u rukama, a dlanovi se znojili i znojili, pa bi ispuštali oružje na jedan kratak trenutak i brzim pokretima brisali dlanove. Jer kad počne akcija, a trebala bi početi svakog časa, svaka se, pa i najmanja sitnica može pokazati odlučujućom.
- Zašto li su odlučili ići ovim putem, kojeg je i bog zaboravio - promrmlja pored Fera njegov prijatelj Grano: ležao je na lijevom boku i trljao nadlanicom oznojeno i crveno lice. - Mora da godinama ni jedno vozilo nije prošlo njime.
Fero nije mario. Baš ga boli dupe za podatak o tome kad je posljednje vozilo projurilo ovim krajem. Što se njega tiče, mogli su i ne izgraditi cestu. Ionako su sve iste: dugačke i vijugave, puste, umalo pa sasvim bez prometa. I prokleto prašnjave. Kad ponekad projuri koje vozilo, prašina se visoko podigne u zrak, pa visi gore i treperi na vjetru, da bi se kasnije ponovo spustila na užareno tlo.
Svake je godine sve toplije. I svakog dana. Fero je bio uvjeren u to. Svakog dana vrućina neumorno raste, cijedi iz njih i posljednju kap znoja, pa ljudi, kojima još nije trideset, a upravo je toliko Feri, izgledaju poput pedesetogodišnjaka. Koža napukla i izborana, bez sjaja, suha, pa čovjek mrzi svoj odraz u ogledalu. Zbog toga se Fero rijetko brijao: nije mogao mirno gledati svoje umorno lice i ugasle oči, koje su već previše toga vidjele.
Za razliku od Grana. Grano, Ferov prijatelj, bio je mlađi tri godine od Fera, ali je i njemu koža već djelovala staro. Lice mu je uvijek bilo svježe izbrijano, Grano je bio uvjeren, kako je tako bolje, nego pustiti crvenkastu strnjiku, kakva mu je rasla umjesto muževne brade.
- Trebali su već proći - promrmlja Grano. - Čovjek je rekao u jedanaest. Sad je jedanaest i deset.
- Žuri ti se negdje? - podrugljivo upita Fero.
- Nigdje.
- Onda?
- Pa radije bih sjedio u hladovini, nego ovdje.
- Kad završimo - reče Fero tiho, jer nije želio da i ostali čuju razgovor, njih nije poznavao i prvi ih je put vidio u svom životu - moći ćeš se godinama izležavati.
- Da, zbilja - jedva čujno reče Grano. - Koju li jebenu stvar prevoze, kad nas tako dobro plaćaju?
- Postao si radoznao?
Grano se nakesi. Fero mu namigne. Ovo će biti otprilike dvadeseta njihova zajednička akcija i Fero je znao, da Grano voli govoriti prije akcije: razbija napetost. Ali istina je, da se i sam zapitao: što li se to prevozi u ovom konvoju kojeg čekaju i zašto ih Šef plaća tako dobro. Poslodavci su Ferovi, svi do jednog do sada, nastojali da ljude koji su stavljali na kocku vlastite živote da se domognu onoga što su poslodavci željeli, plaćati minimalno. I onda je iznenada dobio ponudu o kojoj je mogao samo sanjati. Kad pothvat uspješno završi, u što Fero nije sumnjao, biti će bogat i proći će dugo vremena prije nego li će ponovo biti primoran uzeti oružje u ruke i ponovo unajmiti svoju vještinu ratovanja. Fero nikad nije ni pomislio, kako bi se moglo dogoditi, pa da i on sam zaradi metak. Bio je nekoliko puta ranjen, ali ga to nije uplašilo. Bojao se jedino starosti, kad za koju godinu bude posustao, kad ne bude mogao iznajmljivati svoje tijelo. Zbog toga je objeručke prihvatio ovu ponudu i sa sobom doveo svog prijatelja Grana. Da se obojica obogate. A poslije, tko zna, možda i pokrenu sami svoj posao, možda ...
- Čini se da stižu - reče Grano i prekinu uskovitlane Ferove misli. - Bio je i red.
Fero se zagleda u daljinu, zrak je treperio od vrućine koja je pritiskala, gledao je napeto, ali ništa nije vidio. Nema traga konvoju kamiona.
- Prevario si se - reče tiho. - Ne brini, stići će. I sve će se odigrati za nekoliko sekundi.
- Ne brine me to - reče Grano. - Igrokaz kao igrokaz.
Fero se osmjehne. Volio je Granovu neobuzdanost. U surovom svijetu, Granova je nemarnost prema vlastitom životu bila neprocjenjiva. Bez imalo kolebanja, u pretprošlom je pothvatu izložio svoj život opasnosti, ne bi li neprijateljsku vatru, kojom je Fero bio zasipan, skrenuo na sebe. Fero to nije zaboravio.
Žeđ je dosegla svoj vrhunac. Mučila ga je već prilično dugo, ali joj se uspijevao otrgnuti, potisnuti želju. Nije mu se pilo ono što su nazivali "vodom". Ta je voda bila mutno-žute boje zbog tablete pročišćavanja koju su morali ubaciti u tekućinu. I ovako je bila odvratnog okusa, a bez te svemoćne tablete bila bi možda i smrtonosna. Talog Posljednjeg Velikog Rata još se uvijek slijegao na zemljišta i vode trujući sve bez iznimke. Fero se sa čežnjom prisjećao svog posljednjeg bezbrižnog tuširanja, one večeri tik prije nego li je Posljednji Veliki Rat prasnuo svojim gromoglasnim urlikom i doslovno preko noći sve izmijenio. Ništa više nije bilo isto. I nikada više ni neće biti kao što je bilo prije. Možda za ... Fero nije ni želio pomišljati za koliko godina. Previše za njega. Previše za svakoga.
Preživjeli su nastaviti živjeti u uslovima koji su svakog dana postajali sve teži. I opet se nekolicina snašla, kako se pričalo uz bezbrojne čaše alkoholnih pića. Te je priče čuo i Fero. O onima, kojima je voda dostupna i koji uživaju u njoj. Ne u onolikoj količini, kao što se uživalo prije Posljednjeg Velikog Rata, ali ipak u velikoj količini. Ostali, što je značilo većina, pili su smrdljivu tekućinu pročišćavanu tabletama za koje nitko nije znao što su i kako djeluju na ljudski organizam i tko ih proizvodi. Pa su umjesto vode, pili alkohol, ulazeći u trgovine koje su zjapile prazne i tužne bez kupaca. Jer bilo je malo preživjelih, mnogo ih je više nestalo u velikom i zasljepljujućem prasku.
- Jebi ga, moram! - prosikće Fero ljutito.
- Što moraš? - upita Grano.
- Piti ovu pišalinu - odgovori Fero otvarajući metalnu bočicu, koju je skinuo s boka.
- Čekaj - reče Grano, pa mu pruži svoju metalnu bočicu.
Fero ga podozrivo pogleda. Pruži ruku, uzme bočicu iz prijateljeve ruke, otvori je i pažljivo je pomiriše, postavivši je tik ispod dugog nosa.
- Zaudara? - upita Grano.
- Ne.
- Miriše?
- Nema mirisa - reče Fero, a tračak sumnje i nade javi se u njemu, pa polako, pažljivo, otpije sasvim malo.
- Prija? - upita Grano smijuljeći se.
- Gade jedan! - reče Fero. - Pa to je voda. Prava pravcata voda. Kao prije ... ma odakle ti?
- Ne pitaj, nego otpij još.
Fero otpije. Dragocjena tekućina mu je neizmjerno prijala dok je meko klizila niz njegovo užareno i sasvim suho grlo.
- Ahhhhhhh - reče s žaljenjem vraćajući bočicu.
- Sad si spreman za ratovanje - reče Grano uzimajući bočicu i pažljivo je zatvarajući. - Evo ih, dolaze.
Fero pogleda u pravcu Granove ruke. Grano se ovog puta nije prevario. Ogroman oblak prašine podigao se na horizontu. Konvoj mora da je vrlo blizu.

Sve je bilo gotovo za samo nekoliko minuta. Pod užarenim su suncem ljudi urlali poneseni žarom bitke, krupnim koracima trčeći prema kamionima, bilo je pet vozila, pucajući iz oružja i osvajajući teren. Odjednom je sve stalo. Nestvarna tišina je plesala mrtvački ples oko preživjelih.
- Gotovo je Grano - reče Fero gledajući Šefa koji je zadovoljno trljao ruke i već pregledavao letimično oteti plijen. - Sad možemo na uživanje.
Ali mu Grano ne odgovori i Fero, predosjećajući nesreću, brzo se okrene. Ugleda svog prijatelja samo nekoliko metara iza sebe. Mora da je pao na samom kraju bitke. Grano je ležao potrbuške, raširenih nogu, u rukama i dalje čvrsto držeći automatsku pušku.
Duboko uzdahnuvši, više ne osjećajući zadovoljstvo zbog pobjede, Fero mu priđe, sagne se i prevrne prijatelja na leđa. Grano je bio mrtav: ružna rupa točno na sredini njegovog čela nije ostavljala nikakvog mjesta za sumnju.
Fero osjeti bijes i tugu i žalost, a zatim se naglo smiri, jer znao je, ničemu ne vodi gubitak kontrole emocija. Mirno se sagne i otkopča bočicu s dragocjenom tekućinom s Granovog pojasa. Svaki će dan popiti samo po jedan gutljaj. Sjećajući se prijatelja. Da mu je barem otkrio izvor svoje nabave ...

- Idemo! - zaviče Šef kojemu nitko nije znao ime. - Upadajte u kamione i brišimo odavde. Zadatak ste odlično izvršili. Odvezimo kamione na odredište i slijedi isplata.
Fero, zakači bočicu za svoj pojas i pridruži se razdraganim ljudima, ostavljajući Granu i još dvojicu na pijesku pored samog asfalta, koračajući čvrsto i ne osvrćući se.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: