Pjesma

Vrlo se dobro osjećao onog dana, bilo je ljeto, razmahala se vrućina i uživao je u njoj znojeći se i ljenčareći u hladovini. Knjiga je ležala pored njega, na dohvat ruke, ali nije pružao ruku prema njoj. Nije mu nedostajala pisana riječ. Ništa mu nije nedostajalo. Osim nje. Ali znao je da će mu se ona uskoro, za koji dan, pridružiti i nije bio tužan zbog njene odsutnosti. Kad bolje razmisli, nije ni sad odsutna.
U njegovim je mislima neprestano lebdjela, skakutala poput lepršavog oblaka na plavom nebu sjećanja. Neprestano je mislio na nju, samo na nju. Kako se smije. Kako se budi. Kako pruža ruku prema kosi. Kako mu sklanja pramen s znojnog čela. Svaki trenutak s njom, u njenom društvu, plamtio je dahom sreće. I bio nekako poseban. I on se lovio u pomisli, kako mora zapamtiti ovaj trenutak, i ovaj, i ovaj i …
More mu je oplakivalo stopala, šum ga neumornih valova podsjećao na njeno ime: sve ga podsjećalo na nju. Sunce je drhtavo visjelo na plavom nebu i žarilo, žarilo kao i njegove uspomene, kad se oglasio mobitel. U prvi tren nije ni shvatio koji ga to novi i u ovom okruženju neprirodni zvuk uznemirava, ali je onda već vičnom kretnjom, jer ona je zvala i po desetak puta na dan, posegnuo za malom napravom koja toliko mu radosti pruža i javio se.
- Gdje si? - upitala ga je.
Rekao joj je. I dodao, naravno, kako bi želio da je ovog trenutka pored njega. Jer onda bi more bilo još i ljepše.
- Napisala sam pjesmu - rekla je, kad je zastao grabeći dah.
Jedan je vrući trenutak šutio i zurio u plave valove koji su se pretvarali u plavetnilo njenih očiju i naslućujući što slijedi, osluškivao navalu plime u svojoj dubokoj nutrini. Plima zadovoljstva. Topla i nježna, baš kao i vrući sokovi njihove ljubavi.
- O! - uzviknuo je, ali potiho, nije želio dijeliti svoju sreću s drugima, mnogobrojnim kupačima koji su se izležavali u njegovoj blizini. - O čemu?
- Pogrešno pitanje.
- O kome?
- O tebi!
- O!
- I ništa više? - upitala je: silno je voljela komplimente i na vrlo zabavan, pomalo djetinjasti način, znala ih je izvlačiti iz njega. - Samo jedno "O"?
- Nije to jedno obično "O" - odgovorio je sjedajući i brišući znoj s lica: nije mu smetao znoj, ali je nastojao pokretom sakriti osmjeh sreće za kojeg je znao da mu titra na licu i za kojeg se bojao da mu pridaje glupav izgled. - To je jedno veliko i začuđujuće, a opet i sasvim pripadajuće "O".
- Pripadajuće?
- Pa - rekao je tiho, gotovo šapućući - znao sam da si posebna. Sad znam i zbog čega si posebna.
- Još nisi ni čuo pjesmu ...
- Ali sam siguran da je dobra - ubacio se u njenu rečenicu. - O meni je, zar ne?
- Naduvenko! - rekla je, a on je osmjehujući se zamišljao osmjeh na njenom lijepom i voljenom licu i tog se trenutka prvi put u svom životu zapitao: čime li ću platiti ovoliku veliku sreću?
- Pročitaj mi je - zamolio je i zatvorio oči, uživajući u trenutku i želeći ga pohraniti u zlatnu riznicu sjećanja: još nikad nitko nije za njega napisao bilo što, pogotovo ne pjesmu i pogotovo to nije učinila prekrasna djevojka u čijem je naručju beskrajno uživao.
- Neću - rekla je i on je zamišljao kako joj oči vragolasto se stišću, crne obrve mršte, nastojeći suzdržati smiješak koji se približavao uljepšati već ionako lijepo lice.
- Nećeš?
- Izrecitirati ću ti je - odgovorila je smijući se, a njen ga smijeh pogodi silnom snagom želje. - Znam je napamet.
- Naravno. Pa ti si je i napisala.
- Za tebe - dodala je.
- Za mene - prihvatio je. - A sad je, molim te, pročitaj.
- Evo - začuje njen topli glas i duboki uzdah: trema pred nastup.
Slušao je pritišćući čvrsto mobitel na uho, toliko čvrsto, da ga je uho zaboljelo. Ali nije popustio pritisak, naprotiv, još ga je pojačao. Ugrizao se za usnicu do krvi i tek kad je tanki i tamnocrveni slani mlaz potekao mu niz glatko izbrijanu bradu, shvati da mu i tople suze klize niz lice. Brzo ih obriše i sagne glavu, skrivajući pogled i uživajući u pjesmi, u njenom milozvučnom glasu, u ritmu kojemu su riječi navirale jedna za drugom. Koju je njen topli glas recitirao potiho, a opet toliko glasno, da je svaka izgovorena riječ udarala donoseći bol. Slatku bol. U kojoj je uživao.
Zašutjela je. Popustio je pritisak mobitela na uho i uho ga je prestalo istog trena boljeti. Osmjehivao se i brisao krv s usnice.
- I? - upitala je. - Što kažeš?
- Bez riječi sam.
- Toliko je loša?
- Dobro znaš što mislim.
- Znam - dopre njen glas do njega iz daljine, tih, gotovo nečujan i on je znao da je u tom trenutku pognula crnokosu glavu i smeteno se zagledala u pod. – Osjećam da sam dobru pjesmu napisala. Ne znam zašto je dobra, ali osjećam tako. I vjerujem svom osjećaju.
- Darovita si - reče joj tiho i pažljivo birajući riječi. - Znao sam da si posebna. Zbilja si darovita. I pjesma je predivna. I ti ćeš postati sjajna pjesnikinja.
- I što još? - upitala je ona, a glas joj i opet bio prpošan, divlji i stidljiv u isto vrijeme.
- I ne bih žalio u ovom trenutku umrijeti - odgovori on. - Jer upravo sam uzjahao na plimni val sreće koji me nosi, nosi ...
- Budalice! - reče ona smijući se. - Treba živjeti u sreći. A ne umirati. A sad moram ići. Htjela sam te samo na brzinu čuti. Izrecitirati ti tvoju pjesmu. Skoči u plavi morski zagrljaj jednom i za mene.
- Odmah sad?
- Odmah sad! - zapovijedi ona iz daljine. - Volim te.
- Volim te - odgovori on, posluša njen kratki i sretni smijeh i sam se osmjehujući i veza se prekine.

Osmjehivao se još uvijek i u moru, plivajući polako i sa uživanjem, u mislima ponovo i ponovo slušajući njen glas kako mu recitira pjesmu, pjesmu napisanu za njega, kad ga prvi udar pogodi u grudi silinom metka i sve mu se zacrni pred očima. Nekoliko je puta jedva čujno zakrkljao, uvjeren kako gromoglasno urla, a onda ga plava dubina uvuče dole, u svoj tamni, gotovo crni bezdan.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.