Sportski čovjek

Da je mirnoj i opuštajućoj poslijepodnevnoj šetnji došao kraj, shvatio sam istog trenutka, kad sam ugledao njegovo mlado i mršavo lice. Ugledao je i on mene i nisam više mogao nigdje uzmaknuti i zbog toga sam nastavio mirno koračati, ne poremetivši korak. Njegovo se lice, maskirano sunčanim naočalama i dugom kosom koja mu padala niz mršava ramena, razvuklo u osmjeh prepoznavanja i u tri duga koraka odjednom se stvori ispred mene, pružajući ruku. Mrzio sam to, kako mladi ljudi ne poznaju pravila uljudnog ponašanja, pa prvi pružaju ruku starijemu od sebe , umjesto da čekaju da stariji prvi ponudi svoju ruku na rukovanje.
- Kako si, striko? - upita me umjesto pozdrava nećak Tomo, pravog imena Tomislav.
- Nikad bolje. A ti?
- Odlično! - veselo uzvikne. - Stigao sam prije nekoliko dana.
- Znam. - Klimnuo sam: stigao je prije dvadeset dana, a ne prije samo nekoliko dana, kako se izrazio, ali nisam mu htio reći da to znam.
- Imaš vremena? - upita me on. - Da odemo na pivicu?
- Ne pijem pivicu.
- Ti pij kavu, a ja ću pivicu - reče on osmjehujući se.
- Idemo - pristanem.

Smjestili smo se za stol na pločniku u obližnjem kafiću kojeg sam vrlo dobro poznavao.
- Kako je bilo? - upitam ga. - Pričaj.
- Dosadno - odgovori on. - Uvijek je dosadno kad ploviš samo Mediteranom. Za čas te iskrcaju i ukrcaju i već si na moru.
- Tako je to sad - sa uživanjem kojeg nisam želio prikriti, rečem mu. - U dobra stara vremena, kad sam ja plovio, imao si vremena i zabaviti se u svakoj luci.
- Bilo je tako, kad sam plovio za Južnu Ameriku - reče Tomo, a mršavo mu se lice ozari zbog sjećanja na te daleke krajeve i doživljaje. - Bilo je fantastično! Ništa love kući nisam poslao! Svaku smo noć bili vani, uživali. Bili bi i po desetak dana u luci, dok bi se vršio iskrcaj i ukrcaj. Ludi provodi!
- Znam, znam - rekao sam uživajući u njegovom zanosu: na trenutak je nasuprot mene sjedio klinac koji razrogačenih očiju gleda u divote života. - Ali nažalost, život pomoraca se ne sastoji samo od toga.
- Nema više toga - reče Tomo uz uzdah žaljenja. - Uvijek strka. Nikad mira.
- Pa takav je oduvijek bio život pomoraca. Ako ti se ne sviđa, zaposli se na kopnu.
- To je nemoguće - odgovori on i energično odmahne rukom. – Žena, dijete … i ona traži posao … sad ću početi učiti i polagati ispite za oficira palube.
- Trebao si to odavno učiniti. Imaš dijete. Odgovornost. Nisi više sam. Sve je bilo lako dok si bio sam. Kao u Južnoj Americi. Što bi se dogodilo, da sad ništa love ne pošalješ kući?
- Znam, znam - reče i nestrpljivim pokretom odmahne rukom. - Ali kad dođem kući ... pa znaš i sam kako to ide. Željan si mira, da malo odahneš od sve te strke koja te pratila. Uživam u miru. Dođem kući, zavalim se u fotelju, otvorim pivicu i gledam sport!
- Ako ti žena dozvoli - bocnem ga.
- Ah, ona uopće ne gleda televiziju - odgovori on ni ne osjetivši žaoku. - Visi na kompu. A klinac je veći dio dana u vrtiću.
- Pa kako je to biti obiteljski čovjek? - ponovo ga bocnem, prisjećajući se jednog našeg davnog razgovora.
- Ma odlično, striko! - odgovori on ni ovog puta ne osjetivši blagi podsmjeh u mom glasu. - Malo popričam sa Inom, pa se bacim u fotelju, otvorim pivicu i uživam u sportu. Sam svoj gospodar.
U dva minuta dva je puta ponovio svoju formulu sretnog života. Zar mu je to životni ideal? Sjediti udobno zavaljen ispred televizora i piti pivo?
Ne zureći, pažljivo sam ga promatrao, prisjećajući se sebe u njegovim godinama. Dvadeset i sedam mu je godina. U tim mi je godinama sjedenje ispred televizora predstavljalo vrhunac mučenja. I bojao sam se mirne budućnosti na kopnu na koju sam se pripremao, a za koju sam potajno strahovao da neće biti samo mirna, već i prokleto dosadna
- Moram ići - reče Tomo pogledavši na sat. - Moram još obaviti neku kupovinu.
- Hvala na kavi. I navrati koji put. Znaš gdje stanujem.
- Hoću, hoću - rekao je već odlazeći. - Navratiti ću sigurno.
Ali sam ja znao da neće. Kao što nije navratio ni prošlog puta kad je to obećao. Ni pretprošlog. Valjda nema vremena posjetiti striku. Dani su kratki i vrijeme bježi, ako s pivicom u ruci udobno zavaljen u fotelju gledaš sport na televizoru.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.