četvrtak, 21. travnja 2011.

Oluja



Sjedeći nasuprot mene, Morana se nagne nad svoj tanjur, gotovo uronivši grudima u jelo koje je naručila. Znao sam što će sad učiniti. Čekao sam mirno, gotovo ukočeno, a lagani tračak protesta zatitrao mi je u kutu usnica. Zatomio sam protest. Čemu? Ionako nikad nije niti jedan moj protest urodio plodom. Baš kao da sam govorio nekim, za Moranu, nerazumljivim jezikom.
Gledao sam mirno, ukočenih ramena, kako Morana pruža ruku i vršcima dugih i njegovanih prstiju hvata malu prženu lignju iz mog tanjura i požudno je trpa u usta. Zatvorila je oči boje noći, tamne i vrlo često zagonetne. Na lijepom joj se licu čitala ekstaza, dok je polako žvakala ukradeni slasni zalogaj. Pažljivo je prožvakala hranu, izvukavši iz nje i najmanju trunčicu slasti. Baš kao što je nekad činila i sa mnom, dok bi uživali u ljubavnoj igri.
Dok je gutala slastan zalogaj, promatrao sam joj dugo labuđe grlo i ulovio samog sebe kako na krilima mašte stežem to lijepo grlo nemilosrdnim čvrstim stiskom, dok se Moranine oči šire i šire, a iz njih vrišti bolno crnilo. Konačno je ukradeni slasni zalogaj kliznuo niz njeno lijepo grlo i Morana otvori oči.
- Mmmmmmm - reče mazno me gledajući. - Kako je slasno. Trebala sam i ja to naručiti.
- Zašto nisi? - upitao sam, mada sam znao odgovor.
- Suviše ulja - reče ona, baš kao što sam i znao da će reći.
Klimnuo sam i posvetio se jelu, izbjegavajući njen pogled. Sjedili smo u već nam dobro poznatom restoranu ostakljenom s južne, morske strane, pa smo, dok bi uživali u jelu, ujedno uživali i u pogledu na more. Osim nas, nekoliko stolova dalje, sjedio je još jedan par. I oni su, poput nas, uronili poglede u tanjure, povremeno pogledavajući na more, na zalazak sunca. Potiho su razgovarali, baš kao i mi, Morana i ja. Po napetim leđima muškarca, naslutio sam da ni oni, poput nas, ne uživaju u konverzaciji uz ukusno jelo i predivan pogled.
Sunce se upravo počelo sakrivati iza plavičastog brda. Zlatne su zrake razbijale tamne oblake koji su se prijeteći počeli sakupljati, gomilati. Vjetar se podigao, namreškao plavu površinu. Znao sam, oluja se sprema.
- Mogli bi požuriti s jelom - pobjeglo mi je, iako nisam imao svjesnu namjeru glasno izgovoriti ono što sam mislio.
- Zašto? - upita Morana i upilji crni pogled u mene.
- Oluja - rekao sam i odmahnuo glavom prema staklu,prema nebu, prema moru, prema umirućem suncu.
- Kakva oluja? - upita Morana. - Nema oluje. Umišljaš.
Nisam odgovorio. Svrnuo sam pogled s Morane na plavu površinu mora, koja kao da je sad već bila manje plava, a više siva. Nepogrešivi znak oluje. I upravo kad sam joj to htio reći, vidim kako Morana pruža ruku preko stola i uzima još jedan slastan zalogaj iz mog tanjura.
Brzo sam oborio glavu, sakrio pogled, znajući da munje sijevaju iz mojih očiju. Misao mi poletjela popriličan broj godina unazad, u onu svečanu noć, kad je Morana prvi put posegnula rukom prema mom tanjuru i poslužila se sasvim bezmasnom tankom, gotovo providnom ploškom pršuta.

- Jesi li gladna? - upitao sam je brižno: upravo sam je zaprosio i osjećao sam se silno sretnim što je zasjala na moju prošnju i obasula me poljupcima, ne obraćajući pažnju na radoznale poglede koje su nam upućivali gosti. - Da naručimo još?
- Nije potrebno - rekla je, uzimajući još jedan slastan zalogaj kojeg sam samo minutu ranije očistio od masnoće: crveni je zalogaj za čas nestao u Moraninim ustima. - Odavno sam to htjela učiniti.
- Učiniti, što?
- Poslužiti se iz tvog tanjura.
- Ali zašto?
- Smeta ti?
- Ne smeta mi.
- Ako ti smeta - rekla je milo me gledajući - prestati ću to činiti.
- Ne smeta mi.
- Sigurno?
- Ne smeta mi - ponovio sam po treći put, vrlo se dobro sjećam te večeri, svaki je trenutak ostao pohranjen u meni, da bi s vremena na vrijeme, zbog nekog razloga isplivao iz mora sjećanja na površinu.
I nije mi smetalo. Tada. U ono vrijeme. Vrijeme zaljubljivanja. Vrijeme upoznavanja. Bio sam naprosto lud za njom, za svojom Moranom crne i duge valovite kose i tamnih nedokučivih očiju koju su bljeskale prilikom naših susreta. Strast je mahnitala u nama i utajivali bi je na svim mogućim i nemogućim mjestima, uživajući jedno u drugom. Ništa mi nije smetalo, sve mi je u vezi Morane pričinjavalo zadovoljstvo.
A onda, jedne zimske večeri, dok smo mirno večerali u udobnosti doma, otprilike prije godinu dana, dok je Morana pružala ruku da zgrabi još jedan slastan zalogaj iz mog tanjura, treći put za redom, ruka samo što mi nije poletjela i udarila je po njenim dugačkim i pohlepnim prstima. Uz veliki napor volje jedva sam se suzdržao. Ugrizao sam se za usnicu do krvi, morao sam samom sebi prouzročiti bol, da ga ne bi zadao Morani.
- Usnica ti krvari - rekla je ona tiho.
Klimnuo sam i ustao. Polako sam odšetao do kupaonice i zagledao se u svoje bijesno lice, dok mi je ogledalo uzvraćalo ljutiti pogled. Zašto? Zašto, pitanje se kovitlalo u meni. Što se promijenilo? Nikad mi to prije nije smetalo. Ta Moranina navika samoposluživanja iz mog tanjura. Prije sam to volio, činilo mi se malim čarobnim detaljem Moranine osobnosti. Zašto više nije tako. Što se promijenilo? Ili sam se ja promijenio? Što se to sa mnom događa?
- Zabrinula sam se - rekla je Morana, kad sam se vratio i ponovo sjeo nasuprot nje: sa televizora u kutu sobe dopirale su vijesti i ona je bacala poglede u tom pravcu.
- Zašto? - upitao sam.
- Zadržao si se.
- Zadržao?
- Nije te bilo više od dvadeset minuta.
Zaprepastio sam se. Dvadeset minuta! Zar toliko? Sasvim sam izgubio pojam o vremenu. Kasnije se taj fenomen sve češće javljao. Morana bi nešto govorila, a ja bih se izgubio, da to kažem tako, u nedostatku bolje riječi. Ne mogu opisati duševno stanje u koje bi zapadao. Bio bi to sasvim novi svijet, miran i tih i zaštitnički. Bez Morane. I sve sam češće bježao u njega. U svoj privatni skriveni svijet. A ona bi govorila i govorila, ali riječi nisu dopirale do mene. Ništa nije dopiralo do mene. I postajao sam sretan. Zaštićen u toploj samoći, izoliran od svega, ni na što ne bih mislio. Samo bi postojao i uživao u vlastitom postojanju.
Primijetila je to, naravno. I počela s pitanjima na koja nisam mogao, a prije svega, nisam želio odgovoriti. Ne dam joj pristupa u moj, samo moj svijet, ne dam ... samo sam to znao, osjećao i borio se za očuvanje svog mirnog i tihog svijeta. U koji nitko nikada nije uronio ni glasom ni gestom. Svijet koji je bio samo moj, moje utočište.

- Hej, hej! - vrati me glas Morane u sadašnjost: prstima je pucketala ispred mog lica i dozvala me iz utočišta. - Opet si nestao.
- Ovdje sam.
- Nisi. Govorim ti više od deset minuta, a ti ne reagiraš. Pogledaj!
- Što da pogledam?
Značajno je podignula obrve i kratko trznula njima u pravcu onog drugog para koji su sjedili nedaleko nas. Pogledao sam ih.
Niz njeno se lice slijevale suze, dok je muškarac bijesno ustao i bacio nekoliko novčanica na stol. Zatim je brzim i odlučnim koracima požurio prema izlazu, dok se djevojci oteo neželjeni pokret: pružila je ruku, želeći ga zadržati. Ali se brzo pribrala, pokupila svoju torbicu, lagani mantil i krenula prema vratima, dok je osoblje restorana izbjegavalo njen zbunjeni, posramljeni i neutješni pogled.
- Idemo i mi - odluči Morana. - Pokvarili su i raspoloženje. Nemam želje više ostati.
Klimnuo sam: nisam imao želju ni dolaziti ovdje. Dok sam plaćao račun ostavljajući pristojnu napojnicu, pogledavao sam prema namrštenom nebu. Oluja se približavala i bilo je samo pitanje minuta kad će se nebo otvoriti.
Otvorilo smo dok smo koračali prema kolima, bili smo udaljeni samo približno dvadesetak metara, kad se nebo doslovno otvorilo i ledeni nas val poklopio. U čas smo bili mokri, promočeni do gole kože. Bijesan, da bjesniji nisam mogao biti, jer naslutio sam ovakav razvoj događaja, pitao sam se, probijajući se kroz kišnu zavjesu, zašto u meni nema odlučnosti kao u onom mladiću iz restorana, pa da jednostavno otiđem?
- Požuri! - zavrišta Morana: potrčala je ispred mene i nestrpljivo cupkala u cipelama s vrlo visokim potpeticama ispred zaključanog automobila.
Nisam požurio. Ionako smo bili mokri, da mokriji nismo mogli biti. Hodao sam ujednačenim i uobičajenim korakom, kad se Morana odjednom zaleti prema meni i otme mi ključeve automobila.
- Ja ću! - zaviče u huk vjetra i kišnu zavjesu koja je već sasvim sakrila restoran iz kojeg smo netom izašli.
Zgrabio sam je za rame i bijesno okrenuo prema sebi, a njen iznenađeni pogled pružio mi je neslućeno uživanje.
- Nećeš! - zarežao sam bijesno. - Više nikad ništa nećeš otimati od mene.
- Što to govoriš? - upitala je brišući kišu s lica. - Jesi li poludio?
Pljusnuo sam je. Isprva lagano, kao da ispitujem teren, a zatim sve jače i jače i sa uživanjem sam je udarao i udarao, dok nas je sivi zastor pomahnitale kiše sakrivao od mogućih radoznalih i nepoželjnih pogleda.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: