Zajednički

"Prosvjedi", pomislio je brijući se pažljivo, stojeći gol do pojasa u kupaonici ispred ogledala. "Snaga im opada, ali nešto drugo kao da jača ..." Nije dovršio misao, otjeravši je mlazom hladne vode, pljuskajući svježe izbrijano lice. Pažljivo se ogleda i dlanom polako prijeđe preko tek izbrijanog lica, uživajući u glatkoći obraza kojeg je osjećao pod toplim dlanom.
"Prosvjedi", pomisli ponovo. "Kako je to čudno: čitav mi se društveni život odvija na prosvjedima. Nisam ni shvaćao koliki sam usamljenik postao. A koliko nas ovakvih ima? Koji smo ostali bez posla, pa bez love u džepu čamimo u kući,umjesto da uzlazimo, provodimo se, upoznajemo nove ljude, družimo se. Ali kako ćeš izlaziti kad nemaš proklete love?"
Roki, pravim imenom Roko, ali od svih poznanika zvan Roki, promrsi psovku i protrlja lice kolonjskom vodom, uživajući u njenom mirisu i peckanju. Mora biti večeras tip-top uređen. Ne baš toliko zbog prosvjeda na koji se sprema, već za ono što će uslijediti nakon prosvjeda. Nakon uobičajene šetnje prosvjednika koja počinje sa mosta na Rječini, ispred popularnog "Konta", pa duž čitavog Korza, žilom kucavicom grada, pa ponovo natrag. A kad to završi, već će se spustiti večer, nebo će potamniti, a on će povesti Nadu u svoj omiljeni kafić, u kojemu se nekada divlje provodio sa društvom, a u kojeg već dugo ne zalazi. Tu će joj reći ...

Nadu je upoznao već na svome prvom protestnom maršu. Nije ni znao za zakazivanje prosvjeda protiv Vlade u gradu i kad je tu prohladnu večer izbio na Korzo, iznenadio se bujici ljudi koja je uzvikivala parole gromoglasno, koja je mahala transparentima, zviždala i pozivala ljude da im se pridruže. A sve je vodila i udružila ih jedna jedina želja; pad Vlade i naravno, poboljšanje kvalitete vlastitog života. Dozlogrdila im neimaština bez budućnosti.
Roko, koji je ostao bez posla još prije tri godine, iznenađeno je zastao i osluškivao neuobičajenu graju, pažljivo promatrajući bučnu povorku koja je prolazila pored njega. Jedna mu je nasmijana djevojka domahnula, pozvavši ga pokretom da se pridruži povorci i Roko je zakoračio ne misleći, nagonski poslušavši poziv djevojke koju je i dalje pratio pogledom. Osjetio je kako se sudario sa nekim i zbunjeno je i brzo zakoračio unazad, nespretno pridržavajući ramena mlade žene kojoj je svojom nesmotrenošću prepriječio put.
- Molim, oprostite - postiđeno je promucao: bilo mu je silno neugodno.
- Nije važno, bez uzrujavanja, molim - odgovorila je ona i nasmijala mu, a njene oči boje lješnjaka prijateljski su ga gledale.
- Morao sam biti oprezniji - rekao je pokajnički.
- Hoćete li samo proći - upitala je ona - ili će te nam se pridružiti?
- Pridružiti ću se!
- Onda naprijed! - rekla je ona i zajedno su počeli koračati u bučnoj povorci.
Roko je koračao šuteći, osluškujući njen glas, koji je zvonko odjekivao s njegove desne strane. Krišom ju je pogledavao, uživajući u prizoru. Bila je visoka i plavokosa, "prirodno žuta", kako je Roko to znao govoriti. Lice joj je bilo duguljasto, a jabučice rumene i istaknute. Usta joj bila velika, punih usnica, samo ovlaš namazana ružem i povremeno ih je vrškom jezika kratko dodirivala.
Ulovila je njegov pogled i ruka joj je odjednom sunula u džep smeđe vindjakne iz kojeg je izvukla zviždaljku.
- Evo! - rekla je pružajući mu zviždaljku. - Kad se sramite vikati, pušite u ovu stvarčicu.
Nasmiješio se i prihvatio zviždaljku, pa je tako dalje hodao uz nju, povremeno pušući u zviždaljku. Kad je nakon nekog vremena njegovo zviždanje postajalo sve češće i jače, ona mu se odobravajući osmjehnula i klimnula. Uzvratio joj je osmjeh i ostao uz nju do kraja prosvjeda. Svog prvog prosvjeda u životu.
- Hvala vam - rekao je na kraju, kad je namjeravao otići, napustiti skup koji se počeo osipati, vraćajući joj zviždaljku. - Hvala vam.
- To je poklon - odgovorila je. - Ali pod jednim uvjetom.
- Kojim?
- Da dođete i na slijedeći prosvjed.
- Kad?
- U subotu - odgovorila je: očito je bila dobro informirana, shvatio je. - U četiri poslijepodne.
- Naravno - rekao je Roko. - Doći ću.
- Nada - rekla je ona i pružila mu ruku.
- Roko - odgovorio je uživajući u njenom čvrstom stisku.
- Vidimo se u subotu!
Klimnuli su jedno drugom i on je otišao. Nekoliko se puta okrenuo, pogledom tražeći njenu pojavu u smeđoj vindjakni, ali se Nada stopila sa ostalima prosvjednicima koji su željeli još neko se vrijeme družiti i nije je uspio ugledati.

Roko izađe iz kupaonice i odšeta bosonog u dnevnu sobu. Sunce je sijalo i osvjetljavalo prostoriju i on primijeti prašinu. Mrzio je čišćenje, kućanske poslove. Živeći sam u dvosobnom stanu koji još nije bio sasvim njegov, dvije trećine ga je otplatio, a ova preostala trećina visjela mu je nad glavom poput Damoklovog mača. Izgubivši radno mjesto, poput hiljade drugih, vječno je balansirao na rubu preživljavanja. Radeći povremeno većinom fizičke poslove, nekako se uspijevao održati na uzburkanoj površini mora neimaštine, ali je potonuće neprestano prijetilo. Život već odavno više nije bio život, već puko preživljavanje. Sve mu se to više gadilo, a bijes je u njemu zamijenila potištenost. Jer ne možeš neprekidno biti bijesan. Potišten možeš, otkrio je iznenađeno. A kad je to otkrio, počeo se boriti protiv potištenost. Neće dozvoliti da "oni" pobijede! Da ga tjeraju u mrzovolju, potištenost, bezvoljnost. I eto, ovi su mu protestni marševi ulijevali novu snagu. Naprosto je živnuo. Pronašao cilj, barem privremeni smisao života. Nije bio naivan i nije mislio da će se bog zna što promijeniti zbog malo ulične galame, jer debelokošci su oni gore, dokazali su to već bezbroj puta, ali ... i to je početak, zar ne?

A onda je u njegov novi "društveni život", kako je Roko pomalo posprdno nazivao svoje učestvovanje u prosvjedima protiv Vlade, ušetala ona, ljepotica Nada. Jer svaki put, prilikom svakog idućeg prosvjeda, samo su se tu nalazili, činila mu se sve ljepšom. I poželjnijom. Na trećem je zajedničkom protestnom hodanju preko Korza, odjednom osjetio da je silno želi. Okrenuo se prema njoj i otvoreno je pogledao, prvi je put gledajući sasvim otvoreno, od čega se pomalo odvikao. Jer kad u džepu nemaš ništa, ne prilaziš ženama. A Roko već dugo vremena nije imao ništa "viška", ako se to moglo tako nazvati. Srećom, upravo je jučer završio s jednim poslom: sa još dvojicom supatnika čekićem i malim sjekirama poskidali su staru žbuku na jednoj obiteljskoj kući, pokupili je i ukrcali u kamion. U džepu je imao nešto "viška" i to mu je dalo krila kojima već dugo nije zalepršao, pa nije spuštao pogleda s Nadinog lica koje mu se činilo sve ljepšim i ljepšim. Mirno i spremno je dočekao njen pogled boje lješnjaka, kad je ona, osjetivši njegov pogled na sebi, naglo okrenula glavu prema njemu.
- Što je? - upitala je.
- Hoćeš li na kavu sa mnom - upitao je glasno, nadvikujući buku - kad se ovo završi?
- Gdje?
- Gdje ti hoćeš - odgovorio je, osjećajući njenu opreznost.
- Važi! - rekla je Nada, nasmijala mu se i ponovo počela uzvikivati parole koje su uzvikivali i ostali u vijugavoj koloni.

Više uživajući u Nadinom društvu nego u samoj kavi, Roko je te večeri doznao mnogo o njoj. Kao i on sam, živjela je sama.
- Bila sam u braku nepunu godinu - rekla mu je i brzo dodala, onemogućujući njegova moguća daljnja pitanja: - Nije išlo. Prošle je godine umrla mama i od tada sam sama. I naravno, ne radim. Sprašili su me s posla zajedno s još njih tristo prije šest mjeseci. Dobivam naknadu na birou, ali to je, pa znaš i sam ...A ti?
- Ni ja ne radim, naravno - odgovorio je. - Već tri godine.
- Oh!
- Snalazim se - rekao je s osmjehom. - Jak sam. Izdržljiv.
- Vidim - rekla je osmjehujući, pružila ruku preko stola i pomilovala njegovu nadlanicu. - To sam odmah primijetila.
Roko je zbog njenog dodira uzdrhtao. Već dugo nije bio sa ženom, a Nada ... pa nju je želio svakim trenom sve više i čudio se koji mu se đavo događa. Više nije balavac, približava se četrdesetoj, a drhtaj ga prožima zbog nehajnog dodira ženskog dlana.

Tri dana kasnije, na idućem prosvjedu, Roko je ponovio poziv na kavu. Nema "viška", ali do vraga sve, mora je pozvati, osjećao je. Već će se nekako snaći. Uvijek je do sad uspijevao. Uspjeti će i ovog puta.
- Radio si nešto? - uzvratila je umjesto odgovora.
- Nisam.
- Znači, nemaš love - rekla je Nada s osmjehom. - A opet me želiš počastiti s kavom? Usprkos tome?
Roko je samo klimnuo. Ništa nije odgovorio, pitajući se, gdje li to vode njena pitanja.
- Čuj, Roko - rekla je, ona ga jedina nije zvala Roki - zašto kavu ne bi popili kod mene?

Četiri sata kasnije, Roko se zadovoljno i sasvim opušteno, osjećajući se mirno sretnim nakon beskonačno dugo vremena, zadovoljno protegnuo u krevetu pored Nade.
- Moram priznati - rekao je u njen vrat - da je ovo bila najbolja kava u mom životu.
Oboje su se počeli potiho smijuljiti, a onda je njihovo smijuljenje počelo rasti, bujati i uskoro su se smijali glasno, glasno, šaljući razdragani smijeh u noć kroz otvoreni prozor ...

Roko se sad svega prisjećao, prilazeći mostu na Rječini, trajalo je ovo između Nade i njega već mjesec dana, a činilo mu se da je oduvijek poznaje. Približavajući se mostu, intenzivno je mislio na Nadu i sve ono što je s njom proživljavao, ali ga to nije omelo, da već izdaleka primijeti kako se sakupilo vrlo malo ljudi. Sramotno je to sve, nemaju za jesti, kopaju po kantama za smeće, a lijeni su doći dva puta tjedno i iskazati svoje nezadovoljstvo. Možda i ne zaslužuju bolji život? Ne bore se, pasivni su, ali zato su im puna usta jadikovki i kuknjave. Da se čovjeku smuči!
- Tu si! - reče Nada koja mu se prikrala: obučena u traperice i crvenu košulju, nosila je laganu maju u ruci, za večernje sate.
- Pogledaj! - reče Roko razdražljivo. - Nema nas ni pedeset! Svaki nas je put sve manje!
- Smiri se - reče mu ona, primijetivši njegovu uzrujanost.
- Neću se smiriti - odvrati on. - Prokletstvo, Nado, pa ovo je sramotno! Ovo nije protest ili prosvjed, zovi ga kako god hoćeš. Ovo je ništa! Pedeset ljudi u gradu koji broji dvjesto hiljada ljudi. Neću večeras s njima.
- Nećeš?
- Neću!
- Odustaješ?
- Ne odustajem - prkosno odgovori Roko. - Boriti ću se i dalje. Ali sam.
- Ti si lud - reče Nada i poljubi ga u svježe izbrijano lice. - Ali te svejedno volim.
- Što si rekla?
- Ništa.
- Ponovi - reče on meko, ali i zapovjedno, držeći je za ramena i gledajući joj u oči boje lješnjaka.
- Volim te - reče Nada i uspravi glavu, plava joj se kosa zanjiše, oči boje lješnjaka bljesnu.
- Mala moja - reče Roko nježno je grleći i usmjeravajući je prema Mrtvom kanalu, nad čijom su plavičastom vodenom površinom kriještali neumorni galebovi. - Znaš li, da nam neće biti lako?
- Znam - reče Nada, pa odmahne glavom. - Prodati ćemo ili iznajmiti jedan stan. Za početak. A poslije ...
- Razmišljala si o tome - reče on nježno.
- Zar ti nisi?
Roko ne reče ništa. Nije osjećao potrebu govoriti. Vječni strah od nepoznate budućnosti, od toga što donosi sutrašnji dan, nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.
- Zajednički se sve da podnijeti - reče Nada kao da mu čita misli. - Zajednički je sve lakše. Uspjeti ćemo, Roko! Znam da ćemo uspjeti.
Nije joj protuslovio. Samo joj čvršće obgrli ramena i zagleda iznad mirne vodene površine u plavu daljinu.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.