Buđenje treće

Prvo čega postajem svjestan, šum je vode koji mi dočarava prijatnu svježinu u vrućem jutru. Teškom mukom otvaram oči i polako, krajnje pažljivo, podižem glavu i tražim izvor osvježavajućeg zvuka, dok mi se s lica slijeva znoj. Vrućina je paklena.
Djevojka, vrlo mlada i velikih crnih očiju sjedi na improviziranom bideu i pere se, a kad nam se pogledi sretnu, nasmije mi se razuzdano i domahne rukom. Sasvim je gola, uostalom baš kao i ja.
- Hello! - reče glasno. - You woke up to ...
Prisjećam se: Ive, visok i plavokos momak, koga čitava posada broda zove Švabo, izgledom pravi arijevac, ma što mu to značilo, doveo me u ovu "kuću".

- Garantiram ti bogovski provod - nagovarao me je dok smo se još nalazili na brodu: upravo mi istjecalo vrijeme koje sam morao provesti strojarnici. - Žene su mlade, vješte, a Gazdarica silno prijazna.
Nalazili smo se već treći dan u Aleksandriji, bila je sredina ljeta i još ništa od grada nisam vidio, osim onog što se moglo vidjeti iz same luke. A to je obećavalo, osjećao sam to u svakoj pori tijela.
- Još nikad nisam bio ovdje - branio sam se mlako. - Ne bih se htio naroljati i završiti u javnoj kući, ništa od grada ne vidjevši. Ipak je to Aleksandrija ...
- Jebala te Aleksandria - gunđao je Švabo. - Zar ne znaš da ćemo sad često dolaziti ovdje? Nisi čuo?
- Čuo što?
- Mijenjamo rutu - rekao je Švabo. - Aleksandria nam postaje obavezna luka na svakom putovanju.
- Ozbiljno? - nepovjerljivo sam pitao. - Ne pričaš mi bajke?
- Sasvim ozbiljno. Pitaj barbu, ako mi ne vjeruješ
- I da znaš da hoću.
Pitao sam i doznao kako je to istina. Pa kad je tako ...

Gledajući mladu prostitutku kako dovršava jutarnju toaletu, prisjećam se čitavog tog razgovora, pa sa smiješkom, osjećajući se rasterećen, zauvijek mlad i snažan, brzo ustajem i odlazim do umivaonika. Nastojim mlakom vodom isprati prošlu noć sa lica. Ili barem prikriti njene izdajničke tragove. Zgodna se Arapkinja pere pored mene i misao kako ličimo na uhodani bračni par, zatreperi mi u umu i izazove osmjeh. Koji mi se zamrzne na licu, kad mi se pogled zaustavio na ručnom satu: deset i dvadeset i jedna minuta. Točno.
- Hej, idemo! - viče Švabo pojavivši se na vratima sobe. - Naručio sam taksi. Požuri.
- Boga ti tvoga! - vičem ja. - Zaspao si! A dao si riječ da ćeš voditi brigu o tome. Tašto nisi naručio buđenje?
- Ma čekati će nas - vječni optimist kaže smijući se. - Neće otići bez nas, vidjeti ćeš.
Jurimo. Pozdravljamo se na vratima kuće sa Gazdaricom, zahvaljujući joj se na gostoprimstvu. Svi smo toliko učtivi, baš kao da se scena odvija u nekom od vrhunskih svjetskih hotela. Zabavlja me to.
- Come again! - dovikuje Gazdarica dok hodamo prema taksiju.

Moramo do osam ujutro stići na brod, a pred nama je još polusatna vožnja taksijem. Udobno se smještamo u prastarom automobilu.
- Kako je bilo? - pita me Švabo, dok u taksiju pušimo i barem malo uživamo u svježem zraku koje dopire kroz otvorene prozore: sredina je ljeta i vrućina je velika, neumoljiva. - Jesam li pretjerivao?
- Nisi - priznajem. - Bilo je dobro. Jako dobro.
- Samo se ti drži mene, mali - samodopadno reče Švabo: tri je godine stariji od mene i ima dvadeset i osam.
Šutim i smješkam se. Priznajem, uživam u prijateljstvu s Švabom. Imamo mnogo zajedničkog: obojica plovimo zadovoljstva radi, obojica smo neženje, samci bez obaveza. Uživamo u pustolovnom životu, bezbrižno se prepuštajući svakom užitku.
Taksi stiže do luke, objašnjavamo se kratko sa carinicima na ulasku u luku i puštaju nas da nastavimo: ne moramo hodati do broda.
- Da se tebe držim! - kažem, umalo vičem, kad nas taksi doveze do mjesta na kojem bi trebao viti privezan naš brod.
Na mjestu gdje je bio privezan naš brod, sad je privezan nepoznati brod.
- Otišli se - reče Švabo.
- Naravno da su otišli - bijesno mu kažem. - Isplovljenje je bilo u osam, a ne u jedanaest i trideset. Lijepo je pisalo na tabli: u osam. Ne u podne!
- Hajde, ubij me sad! - reče Švabo i širi ruke.
Ta me gesta natjera na smijeh. Smijem se i ne mogu se prestati smijati.
- Pa nije toliko smiješno - govori Švabo. - Što ćemo učiniti?
- Idemo nazad - odlučim.
- Nazad?
- Tako je - kažem. - Objasniti ćemo Gazdarici što se dogodilo. Neka zove Lučku kapetaniju i uvjeri se da govorimo istinu. Živjeti ćemo kod nje, kod svih onih ljepotica dok se brod ne vrati. Tada ćemo podignuti lovu i uredno joj platiti.

Sedamnaest dana kasnije, koliko je brodu trebalo da u Genovi iskrca jedan teret i ukrca drugi i vrati se u Aleksandriu, penjemo se mostom na brod, dok čitava posada zuri u nas zavidno.
- Gadovi jedni! - dobacuje jedan zavidno. - Doživjeli ste san mnogih.
- Tvoja nas je ružna njuška probudila i vraća nas u gorku stvarnost - uzvraća mu Švabo, dok poletno koračamo palubom, svježi, odmorni, bogatiji za još jedan doživljaj.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.