Buđenje drugo

Sve je oko mene nepoznato, a u meni bol. Želudac mi podrhtava, osjećam prazninu koja zijeva na samom njegovom dnu. A na dnu izmučenog želudca kuha i kuha, čini mi se kako osjećam mjehuriće prepune otrova koji se podižu i stvaraju mi mučninu. Koja prijeti pretvoriti se u nešto gore.
Okrećem glavu koja počiva na šarenom i nepoznatom mi jastuku i nastojim dokučiti gdje sam. Kako sam dospio ovdje?
Soba je mala i sasvim sigurno ženska. Gledam u šarenilo boja i pogled mi se zaustavi na velikom bijelom plišanom medvjedu. Zurim u njegove beživotne oči, sluteći da su i moje vlastite oči beživotne.
Vrata se sobe otvaraju i u sobu uđe Đina. Odahnem i nasmiješim se, ali i odmah zatim požalim taj smiješak: čitavo mi je tijelo bolno zadrhtalo.
- Kupaonica ti je točno preko puta moje sobe - reče mi Đina, gledajući me sažaljivo. - Skuhala sam kavu.
Uz nesmotreni trzaj koji izazove snažnu bol u glavi ustajem i shvaćam da sam gol, ali ne marim, nije me briga. Jedino što me zanima je što prije stići do kupaonice. Projurim pored Đine koja se obzirno smiješi, otvaram vrata, bacam pogled lijevo i desno niz uzak hodnik, i u skoku ulazim u privatnost kupaonice. Naginjem se nad školjkom i dugo i bolno povraćam. Želučana kiselina odvratne zeleno-žute boje u mlazovima izlijeće iz mog izmučenog stomaka.
Stojim pod tušem čekajući da mlazovi vode počnu blagotvorno djelovati i na prst desne ruke istiskujem pastu za zube. Moram se osvježiti. Pokušati razbistriti.
Iza mene je petnaestodnevna pijanka i dosta je bilo. Nemam više snage. Čitavu sam snagu iz tijela iscijedio mahnitim lutanjem i još mahnitijim opijanjem. Pokušati ću prestati. Moram prestati. Danas.
I dalje gol, vraćam se u sobu k Đini i upitno je gledam.
- Tamo, na stolici - kaže ona i pokazuje rukom prema uglu sobe: na stolici je uredno posložena moja odjeća.
- Daj mi kavu, molim te, Đina - zamolim je dok navlačim traperice: pomalo su prljave, primjećujem, na njima su tragovi pića i pepela.
- Imaš ruma u njoj - reče mi Đina pružajući mi veliku šalicu.
- Zlatna si - kažem joj i gol do pojasa srčem prvi spasonosni gutljaj koji mi pomaže vratiti se u život.
- Moraš prestati piti - reče Đina sjedeći na krevetu i gledajući me: ogrnula se velikom pletenom smeđom maramom i to je sve što ima na sebi, primjećujem.
- Znam.
- Ozbiljno mislim - nastavlja ona. - Ubijaš se. Znaš to, je li?
Samo pijem kavu s rumom i palim cigaretu. Osjećam kako me jezik peče: mora da sam ih bezbroj popušio u ovih petnaest mahnitih dana.
- Ubijaš se - ponavlja Đina. - I ja to više ne mogu gledati.
- Gdje si me srela? - pitam je, ne bih li rijeku razgovora skrenuo u mirne vode.
- Nije važno! - otrese se Đina. - Srela sam te. Bio si izgubljen. Kladim se da nisi ni znao gdje se nalaziš. Kad sam te primila za ruku, pošao si sa mnom, a da me nisi ni prepoznao. Sigurno bi isto tako sa bilo kojom drugom otišao.
- Ah, nemoj tako.
- Ali je istina, je li? - Đina ustane, zbaci pletenu maramu i gola šmugne u krevet. - Sve su ti žene iste, nevažne. Važan je jedino tvoj voljeni rum. Zar ne govorim istinu?
- Ne znam, Đina - pomirljivo kažem. - Trenutno nisam u stanju suvislo misliti.
- Ali znam ja - nemilosrdno nastavlja Đina. - Koliko ima da si se vratio s broda? I umjesto, da navratiš do mene, lutaš danima i opijaš se.
- Tko ti je rekao da sam stigao? - pitam je.
- Uvijek se nađe netko - neodređeno reče ona i odmahne rukom. - I zašto se oblačiš? Kuda ćeš?
- Kući - odgovorim joj i pokazujem na prozor kroz koji se vidi tamno-plavo i pomalo ljubičasto nebo. - Uskoro će svanuti.
- Svanuti? - pita Đina i smije se. - Svanuti?
Gledam je namršteno, nastojeći dokučiti izvor tog iznenadnog veselja, ali ne uspijevam.
- Što sam to smiješnog rekao? - upitam je, dolijevajući još malo ruma u kavu, pa dodajem zajedljivo, razdraženo: – Reci mi, pa da se zajedno smijemo.
- Svanuće - reče Đina. - Smiješno mi je tvoje svanuće. Zaboga, mora da si još uvijek pijan. Noć se spušta, ovo su posljednji trzaji dnevne svjetlosti. Izgubljen si, sasvim si se izgubio. Ostani ovdje, sa mnom.
Naginjem se nad nju i ljubim je u kosu.
- Ne mogu, ne sada, Đina. Hvala ti na svemu - kažem joj i već izlazim iz njene sobe i zastajem pored vrata, upitno je gledajući.
- Samo hodnikom lijevo - reče ona, naslutivši neizgovoreno pitanje. - I čvrsto zalupi vratima.

Tri kata niže, na ulici, u suton zimske večeri, podižem pogled prema ljubičasto obojenom nebu i palim slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu.
- Đina je u pravu - promrmljam samom sebi. - Moram prestati s ovim ludilom.
Nesigurnim korakom krećem preko mosta ispod kojeg huči rijeka prema kući, željan vlastitog kreveta i dok prolazim pored jarko osvijetljenih kafića i osluškujem veseli žamor koji dopire iz njih, borim se grčevito sam sa sobom. Bitka je to koju obično gubim. Brzo hodam, nastojeći pobijediti želju za još jednim pićem, a koje će pozvati još jedno, pa još jedno ...

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.