Buđenje četvrto

Ulazim u sad već mi dobro poznati lokal, jer posjećujem ga svakog dana, bolje reći večeri, svake večeri već devet dana. I naravno, baš kao što sam i pretpostavljao, netko je od posade već za šankom. Vidim krupnu priliku upravitelja stroja. Baš njega trebam, pa se odlučnim korakom uputim pravo prema njemu, dok me on smeđim očima začuđeno promatra.
- Uh, bog te mazo! - ječi potiho. - Što je s tobom? Što se dogodilo? Mislili smo da si nastradao.
- Zaspao sam - kažem mu tiho, nagnuvši se prema njemu: dvadeset i četiri mi je i nisam previše zabrinut.
- Bio si kod one svoje? - pita Upravitelj radoznalo, jer već prvu večer, kad sam upoznao Olju, primijetio sam u njegovom oku odsjaj odobravanja.
- Kod Olje - kažem mu. - Ime joj je Olja.
- Ma svejedno - tiho promrmlja on. - Hoćeš li popiti nešto?
- Hoću - spremno odgovorim. - Duplu votku.
Nalazimo se u Ukrajini, luci Odesa, već petnaest dana, uračunamo li one dane provedene na sidrištu, dok nas je mrtvo more, valovi bez imalo vjetra, bacakalo gore i dole, lijevo i desno.
- Dvije duple! - kaže on prelijepoj šankerici, pa se okreće k meni. - Nemoj sada pokušavati vratiti se na brod. Pričekajmo ponoć, kad se svi pijani vraćaju na brodove. I nadajmo se, da će sve dobro proći.
- Shvaćam - odgovorim i uzimam čašu: potrebna mi je, jer osjećam veliko olakšanje. - Mislio sam da će te popizditi što me nema. I istresti se na mene.
- I jesmo popizdili - reče Upravitelj i naceri. - Pa znaš kakvi su prokletnici ovdje! Traže čak i vlastitu lovu da im pokažeš prilikom izlaska iz luke. Čudno da nitko nije pitao za tebe.
- Možda nisu ni primijetili da me nema ...
- Ne bih se tome previše nadao - reče Upravitelj. - Čekaju oni, budi siguran.
- U tom slučaju - kažem smrknuto - idem još ovih nekoliko sati provesti sa Oljom.
- Nije ti dosta? - pita me on i smije se. - Pričaj. Kako je bilo?
Ne pričam. Pijem povremeno iz čaše, pušim i mislim na prošlu večer ...

... tamnu i ledenu, neki čudni vjetar puše, čini mi se kao da puzi po ledenom asfaltu i podiže mi se uz noge, tjerajući me na drhtaj.
- Olja, Olja - kažem grleći veoma visoku djevojku smeđe kose i začuđenih zelenih očiju: govorim hrvatski, polako, ona ruski i sasvim se dobro razumijemo. - Smrznuti ćemo se ovdje na ulici. Ili idemo u lokal gdje ćeš upoznati čitavu posadu, ili idemo kod tebe. Ovo je ludo! Ne mogu više izdržati ovu hladnoću. Kako ti možeš?
- Navikla sam- reče ona potiho i odmahujući glavom: - Ne u lokal.
- Onda k tebi! - sretno kažem: već je nekoliko dana nagovaram na to, ali nemam uspjeha.
Početak je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća, još postoji SSSR, a Ukrajina je samo jedna od republika velikog i snažnog medvjeda. Postoje mnoge zabrane, nama pomorcima čudne i nerazumljive i koje preziremo. Moraš prilikom izlaska iz luke pokazati koliko rubalja nosiš sobom, ne smiješ se ljubakati sa ženama na cesti i najgore od svega, poseban autobus vozi pijanu rulju na njihove brodove, polazeći uvijek sa istog mjesta u isto vrijeme: u dvadeset i tri i trideset minuta. U ponoć moraš biti na brodu, inače ... Nitko se ni ne usuđuje razmišljati o posljedici, ali svi znamo, kako bi u tom slučaju sve ostale dane, koje će brod još provesti u luci, kažnjenik morao ostajati na njemu, bez dozvole napustiti ga i potražiti malo zabave na kopnu. To pravilo važi za brodove pod kapitalističkom zastavom. A moj je brod vijorio zastavu Paname.
- Bojim se - muca ona. - Roditelji ...
Oboje, stisnuti jedno uz drugo, dok nas još jedan ledeni zapuh vjetra tjera na drhtaj, gledamo kako mačka žurno pretrčava cestu. Prstom pokazujem na prljavu životinju.
- Mačka! - kažem.
- Koška - odvraća Olja, nasmije se i povuče me za ruku: napokon se odlučila.

U Oljinoj je sobi vruće, ne toplo, nego vruće. Velika peć u uglu naprosto žari. Ušuljali smo šmugnuvši kroz tamni hodnik i zaključali se u njenoj sobi. Radoznalo gledam oko sebe: svega tu ima, mnogo knjiga prije svega. Uzimam jednu i pomirišem je, a Olja se smije, stavlja prst na usta naređujući mi tišinu, pa napušta sobu.
Čekam je sjedeći na krevetu i besciljno gledajući po pretrpanoj sobi. Konačno Olja ulazi: nosi bocu vina i dvije čaše. Klimam oduševljeno: nismo ni mislili na to, dok smo se vani, na divljoj hladnoći bjesomučno grlili i ljubili.
Olja, vino, vrućina, tiha glazba i ledeni urlik vjetra u crnoj zimskoj noći, sve pomiješano sa mirisom žene, mirisom kojeg nisam osjetio nekoliko mjeseci. Prepuštamo se milovanju, tonem u more uživanja …

Naprosto iskačem iz kreveta i panično gledam oko sebe. Zaspali smo! Gledam na sat i ne vjerujem vlastitim očima: jedan i deset ujutro. Zakasnio sam na prokleti autobus. Što sad? Vani je mrkla i ledena noć. Stojim gol u vrućoj sobi u kojoj velika peć pucketa neprestano: tek je nekoliko dana iza Nove godine i zima je bez milosti pokazivala svoje zube.
Olja me uplašeno gleda: u očima joj čitam pitanje. Smirujem se polako, palim cigaretu, nudeći i Olju. Svaku joj večer donosim po nekoliko kutija američkih cigareta, koje su vrlo skupe i vrlo tražene. Pušimo u mraku i gledamo se.
- Sad ne smiješ na ulicu - reče ona. - Zatvorili bi te. Moraš ostati. Nitko te neće vidjeti, moji idu ujutro raditi.
Jasno mi je to, pa pomirivši se sa sudbinom, nalijem nam još malo vina. Pijemo i gledamo se, čekajući buđenje želje.

- Idem sad k Olji - kažem Upravitelju: votku sam već drugu popio.
- Samo naprijed, ljubavniče - kaže on. - Iskoristi još ovih nekoliko sati. Možda više nikad nećeš vidjeti svoju Olju.

Imao je pravo, Upravitelj.
Kad sam se autobusom nešto prije ponoći zajedno sa ruljom pijanih mornara vraćao u luku, oprostivši se od uplakane Olje, bio sam sasvim miran, bez straha. Vojnik, koji je stražario pored broda, priveo me dok sam se pokušavao neprimijećen provući pored njega. Držali su me u nečem što nije bilo zatvor, ali ni mnogo daleko od zatvora. Zapovjednik se broda prepirao sa njima nastojeći me izvući iz neugodnog položaja i konačno su me pustili na brod.
Više nikada nisam vidio Olju. Lijepu Olju, smeđe kose i začuđenih zelenih očiju.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.