ponedjeljak, 9. ožujka 2009.

Poslijepodne nježnosti




Jolanda se prevrne u krevetu na lijevi bok, odlijepi se od Branimira, pa ustane, laganim korakom dugih nogu priđe prozoru i širom ga otvori.
- Previše pušimo - objasni svoje iznenadno ustajanje. - Treba nam zraka.
- Ostani tako - reče joj Branimir. - Izgledaš krasno prema poslijepodnevnom suncu.
- Divljače! - reče ona, ali ostane na mjestu, gola i uspravna, poravnavajući čuperak kose boje meda, koji joj je neposlušno pao na čelo.
- Čitava si za pojesti - reče Branimir i dalje ležeći na krevetu i uživajući u prizoru koje mu je pružalo tijelo voljene žene. - Tvoja me kosa podsjeća na med, oči na lješnjake. Usne su ti trešnje, one prve, rane.
- Dobro si danas raspoložen - primijeti Jolanda i polako se vrati do kreveta, sjedne, pa se nježno privije uz Branimira.
- Jesam - prizna on. - Razgovarao sam sa šefom. O premještaju.
- Jesi? - upita Jolanda s nadom u glasu i pogleda ga u oči, grudima se naslonivši na Branimirove, čvrste i napete, glatke, sa vrlo malo dlaka, što joj je bilo neobično, jer ... Trgne glavom tjerajući misli od njenog nevjenčanog supruga Danka čije su grudi gotovo sasvim obrasle gustim i kovrčavim dlačicama.
- Sjetila si se njega - primijeti Branimir, koji ju je pažljivo promatrao i čitao poput knjige. - Priznaj!
- Jesam.
- Svaki put kad se sjetiš tog gada reče ljutito Branimir - trgneš bijesno glavom, a olujni ti oblak zamrači lice.
- Postaje mi užasno biti sa njim - prizna Jolanda privijajući se uz Branimira i govoreći u njegovo lijevo rame: dah ga je njen palio. - Sa njim sam čitav svoj život. Od sedamnaeste, deset punih godina. Ne mogu više. A od kad poznajem tebe i tvoju nježnost …
- Znaš - reče Branimir paleći cigaretu, dok je poslijepodnevno sunce nečujno prodiralo u sobu koju mu je velikodušno za poslijepodne ukradene ljubavi posudio prijatelj - već si mi pokušala objasniti, ali nikako ne mogu shvatiti, ili možda prihvatiti.
- Što to? - upita ga Jolanda.
- Pa tebe i njega zajedno - reče Branimir. - Ti sa njim. On tako nasilan, a ti tako nježna.
- Pa rekla sam ti već milijun puta - nervozno odgovori ona i sjedne u krevetu razbacanih i vlažnih plahta. - Imala sam samo sedamnaest i imponirala mi je njegova snaga. Bio je neustrašiv. Jednom sam gledala kako trojicu premlaćuje istovremeno. Zbog mene. Samo zbog toga što su mi nešto dobacili na ulici.
- Žedan sam - reče Branimir, ustane i priđe stolu pored prozora na kojem se nalazio kompjuter i pored koga je on stavio bocu crnog vina, koju je donio sa sobom, kao što bi uvijek činio prilikom tajnog sastajanja sa Jolandom u prijateljevom stanu.
- Daj i meni malo, molim - zamoli ga ona, gledajući ga kako onako gol sipa do polovine dvije široke čaše.
- Izvoli - reče joj i pruži čašu. - Nisi nikad pomislila, kako će se njegova nasilnost jednog dana okrenuti protiv tebe?
Jolanda odmahne glavom zapazivši kako Branimir izbjegava izgovoriti ime njenog nevjenčanog supruga Danka.
- Bila sam glupa - tiho mu reče i sasvim malo otpije. - Oprosti.
- Ne budi luda - reče on nježno, sjedne do nje i pogladi je po kosi: oborila je glavu poput psa, uživajući pod njegovim dodirom. - Nemam ti što oprostiti. Ali ne mogu podnijeti taj strah koji ti čitam u očima. Svaki put kad se nalazimo, drhtiš od straha. I mrzim ovo skrivanje. Ne činimo ništa lošeg: samo se volimo. A ti toliko bojiš …
- Jer ga poznajem - šapne Jolanda. - Poznajem ga suviše dobro. On je, dok se ti nisi pojavio, bio jedini muškarac u mom životu. Nisam se nikad usudila ni pogledati nekog drugog.
- Dok se ja nisam pojavio na sceni - zadovoljno reče Branimir i iskapi čašu, pa je pogleda u oči. - Neće ovo još dugo potrajati, vidjeti ćeš.
- Misliš? - upita ona s nadom.
- Znam. Šef mi je obećao premještaj krajem ovog mjeseca. Još ćemo dvadeset dana izdržati. Moramo.
- Hoću, izdržati ću - šapne Jolanda. - Kad znam da imam tebe, sve mogu.
- A onda ćemo otputovati zajedno i više ga nikad nećeš vidjeti. Živjeti ćeš mirno i bez nasilja. Bez straha.
- Brane - tiho promrmlja Jolanda - čini mi se da sanjam.
- Ne sanjaš - reče on nježno i privine je uz grudi. - Više se nikada nećeš morati bojati.
- Ne, uz tebe - mazno reče ona i poljubi ga u uho.
- Upamti - reče ozbiljno Branimir - kad trenutak dođe, ništa ne uzimaj sa sobom. I do posljednjeg se trenutka ponašaj kao i uvijek. Ne spremaj stvari koje ćeš ponijeti sa sobom. Ništa nećeš ponijeti. Jasno?
- Jasno.
- Ja ću ti kupiti potrebnu odjeću, ne mari zbog odjeće - nastavi Branimir. - Ti si važna, nije odjeća.
- Uzeti ću samo nakit - reče Jolanda.
- Ne! - gotovo vikne Branimir. - Ostavi mu sve! Ne treba ti!
- Imaš pravo - reče ona. - Oh, kad će taj trenutak doći?
- Uskoro - odgovori Branimir i pogleda na sat.
- Koliko je? - upita Jolanda primijetivši Branimirov pogled.
- Još malo pa četiri.
- Moramo ići! - poviče ona uplašeno i naprosto iskoči iz kreveta: odjednom je stajala gola pored kreveta na poslijepodnevnom suncu.
- Vrati se! - naredi Branimir. - Nećeš me tako naprasno i ružno napustiti.
Jolanda se osmjehne, pa se baci na njega i njihove se usnice spoje u strastveni poljubac, a ruke su im pohlepno šetali po poznatim i dragim oblinama.

Silan prasak natjera ih da se razdvoje i oboje se usprave u krevetu, otkriveni, goli, uplašeni, dok je umiruće sunce kupalo ih posljednjom svjetlošću. Razrogačenih očiju Jolanda i Branimir vide kako u sobu upadaju tri snagatora, preko lica im navučena najlonka, djeluju nestvarno. A kad u njihovim rukama Jolanda ugleda bejzbol-palice, vrisak joj se ote iz stegnutog grla. Branimir skoči na noge, ali ga istog trena silan udarac palicom po grudima obori na pod i Jolanda ne mogavši vrištati, jer jedan od uljeza drži je u čeličnom zagrljaju, dok joj usta do bola pritišće rukom, gleda kako batinaši nemilosrdno udaraju po golom Branimiru. Tijelo koje toliko voli, tako lijepo i blistavo, uskoro se prekrije tamnim masnicama, a zatim prošara crvenim i vrućim potocima krvi. Ona ga dvojica naizmjence udaraju ga nemilosrdno, primjećuje se da su uigrani tim, sve do trenutka kad se tijelo Branimira prestalo trzati, reagirati na udarce.
- Gotov je, idemo! - vikne jedan.
- To će ga naučiti da ne dira tuđe žene - reče onaj koji drži Jolandu, pa je iznenada pusti i snažno odgurne od sebe.
Jolanda zatetura, posrne i padne na krevet potrbuške, ridajući, zamagljena pogleda. Brzo ustane i potrči s druge strane kreveta ka svom Branimiru i jecajući, dozivajući njegovo ime, znajući kako joj neće odgovoriti, ne samo sada, nikad više. Klekne i primi okrvavljenu i gotovo neprepoznatljivu masu koja je nekoć bila Branimirova glava između dlanova, nježno, nježno, pa je položi u svoje toplo i uzdrhtalo krilo, točno na mjesto na koje ju je Branimir volio polagati poslije vođenja ljubavi.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: