Vilimov rođendan

Štropot je glasno odjeknuo dole na ulici i to je bilo dovoljno da se Vilim probudi. Pogleda prema prozoru nasuprot kojemu je spavao u sunčano jutro i istog se trena sjeti da mu je rođendan. Neraspoložen zbog te uznemirujuće činjenice, koja je prizvala mnogo toga u sjećanje, a Vilim se nikako nije želio sjećati, iskoči iz kreveta, gol, ne mareći za hladnoću i počne se polako odijevati.
Starost je na pragu, zna to više nego što osjeća. Jer i dalje se osjeća moćno, snažno, neuništivo, ali ... Naravno da postoji i njegovo, samo Vilimovo "ali" od kojeg se ne može pobjeći. Svatko u svom životu ima to poneko "ali". Njegovo se "ali" zove ...
Vilim snažno odmahne glavom tjerajući čak i njeno ime od sebe: ne želi lamentirati već u rano jutro. Dan se mora započeti sa poletom, orno, ne osvrćući se na prošlost koju i onako ne možemo mijenjati. Uzaludno razglabanje …
Rođendan. Šestu je deceniju već izgurao i zagrizao u sedmu. Mnogo je to godina. I malo. Umoran je od života. Ne baš zbog života, već zbog sranja koje je u posljednjih deset godina počeo doživljavati. Umor ... A opet, osjeća želju raširiti ruke i čvrsto priviti na grudi sve one koje je volio i sve ono što i dalje voli. A toga ima poprilično još i sad, usprkos svemu. I dalje voli istrčati u hladno jutro i dok ga prolaznici začuđeno gledaju zimogrožljivo uvučeni u svoje debele kapute, jurnuti uz brdo i osjećajući ledeni zrak u grlu uživati, osjetiti srce kako snažno udara baš kao što je udaralo i kad bi nju privio uz grudi i u rano jutro sa njom vodio ljubav. Sad nje više nema, otišla je, napustila ga njegova posljednja ljubav, ali nije kivan na nju, nije čak kivan ni na život koji mu je i to pripremio. Naprotiv, zahvalan je na doživljenom, jer koliko njih to nikad nije doživjelo, nikad osjetilo ono što se opisati ne može … Život ga pljusnuo, poklonio mu nešto lijepo, a zatim mu to isto oduzeo. Kao da mu nije već bilo dosta zdravstvenih tegoba, zbog kojih se od dugoprugaša preko noći pretvorio u trčkarala koji je sretan uspije li sastaviti nekoliko kilometara. A nekada ... Dok trči kroz ledena jutra, Vilim često misli na nju i odmotava u sjećanju klupko toplih uspomena koje je sakupio grleći nju i primajući njene zagrljaje. I kako onda, dok lagano pognut napreduje i osvaja dugu i zamornu uzbrdicu osjećati hladnoću? Kad je sve u njemu toplo u tim neponovljivim trenutcima, koje ipak uvijek iznova na svakom trčanju uspijeva ponoviti. Drugačije, a opet isto. Magija. Kao ljubav.
Danas neće ići trčati. Vilim čvrsto odluči, pa čak odluči i lagane vježbe preskočiti. Prokleti rođendan! Sama pomisao na njega ubila je želju u njemu za bilo kakvom fizičkom aktivnošću. Samo da nekako ovaj dan izgura, da ne priziva prečesto duhove prošlosti, da se ne sjeća nje i ...
Uživajući u prvim gutljajima vrele i gorke kave, Vilim se prisjeti kako je nju volio gledati dok u krevetu pije svoju prvu kavu tog dana, pa bijesan zbog tih uspomena koje ga napadaju ovako rano, ustane i priđe prozoru.
Pogled mu miluje plavu pučinu kojom je nekada davno plovio i uživao: uživao i plovio. Ispreplela su ta dva pojma, jedno bez drugog nije išlo, nije moglo, postali su jedno. Pa i sad, u Vilimovu sjećanju, ni trunke ružnih trenutaka iz tih dalekih dana nije bilo, iako ih je, naravno, moralo biti. Jer more zna biti opako, plovidba postati gorka. More je iznenađujuće, nepredvidivo. Kao i ljubav ...
- Idem van! - reče Vilim glasno. - Ovdje će me pojesti uspomene.
Pogled mu padne na mobitel. Još ga nije ni aktivirao. Uzeti ga sobom ili ostaviti? Bilo bi mudrije ostaviti ga. Da mu nitko ne dosađuje sa čestitanjem. Da ne očekuje ništa, već samo da bezbrižno prošeta po proljetnom suncu i možda uspije prestati misliti na nju.
A onda Vilim pruži ruku, dohvati mobitel sa stola na kojemu je tiho i hladno ležao, pa ukuca "pin". Aktiviran mobitel koji je veselo zapištao baci na krevet i sjedne pred monitor kompjutera. Upravo u tom času mobitel se prvi put oglasi, dajući mu do znanja kako je pristigla poruka.
Dohvati mobitel sa kreveta, otvori ga i kad ugleda dobro mu poznato i drago ime, koje već godinu dana izbjegava izgovoriti, osmjehne se široko.
"Sretan ti rođendan! :)"
Poruka kratka, ali Vilimu sasvim dovoljna. Dan mu više nije izgledao besciljan, nije više želio da ga što prije pregrmi. Ustane, sad već sasvim raspoložen i odgovori joj kako ga je obradovala sa porukom nakon jednogodišnje šutnje. I ona misli na njega, sad zna. Sad je siguran. I neka sitna, sasvim mala utjeha smjesti se, ugura se među brižno čuvane uspomene.

Izašavši na ulicu, Vilim podigne lice prema suncu i nasmiješi se plavom beskrajnom nebu. Sad zna što će učiniti: otići će na ono njihovo mjesto i tamo će popiti kavu i sjećati se i misliti nesputano na nju, jer zna, uvjeren je, kako će ona osjetiti njegove misli i pridružiti mu se sa svojima. Zajedno tiho sjećajući se, proslaviti njegov rođendan.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.