ponedjeljak, 13. travnja 2009.

Proljetno spremanje



Vrućina je odjednom bila tu i zime kao da nikad nije ni bilo. Proljeće je tek jedva otvorilo nježno zeleno oko, a ljepota se njegova vidjela i osjetila posvuda: gdje god pogledaš, uživaš u ljepoti pod suncem.
"I u znojenju", pomisli kiselo Leonard, stojeći na rubu pločnika i čekajući na zeleno svjetlo sa ostalom gomilom: iskoristio je stajanje na mjestu i nespretno šireći ruke, pazeći da ne udari nekog od mnogobrojnih prolaznika, izvukao se iz vindjakne, pa držeći je između koljena, skinuo toplu plavu maju preko glave i ponovo obukao vindjaknu.
- Toplo je suviše - dobaci mu nepoznati starac, nasmijano ga gledajući. - Preko noći, skočili smo iz hladnoće u vrućinu. Poludjelo vrijeme. Uostalom, kao i sve ostalo što je poludjelo.
Leonard mu se nasmiješi i klimne glavom. Ljudi oko njega neprestano okrivljuju vrijeme za sve, a većina ni ne pomišlja na to, da su oni ti koji su učinili da vrijeme postane takvo. Uvijek su drugi krivi za naše male nesreće.
"Moram se odlučiti", pomisli Leonard krenuvši sa gomilom preko ceste. "Čim stignem kući, zimsku ću odjeću staviti na provjetravanje, a izvući proljetnu. Bila je ovo dugačka zima i baš se radujem što joj je konačno došao kraj."

Stigavši kući, Leonard se prvo istušira i osjećajući se čistim, osjeti kako se tiho zadovoljstvo spušta na njega. Odlučio je za objed otvoriti konzervu tunjevine, a uz nju će pripremiti krumpir-salatu. To mu uvijek prija, a i ne oduzima mu mnogo vremena. Jednostavnost je uvijek dobra. U svemu.
Pristavi vodu za krumpire, opere ih i pobaca u lonac, pa zadovoljno klimnuvši, odluči se prihvatiti posla. Dok se krumpiri kuhaju, pretresti će ormar, izvući laganu odjeću, neće sjesti ispred monitora, kao što je običavao.
U spavaćoj sobi, dok je sa kompjutera dopirala prilično glasna glazba, Leonard otvori ormar i među laganom proljetnom odjećom prvo ugleda pozlaćeni okvir između kojeg se nalazila ona i nešto ga štrecne u stomaku.
- Ah! - poluglasno reče. - Tu sam te gurnuo.
Uzme predmet koji je izgledom podsjećao na knjigu: petnaest centimetara visine i oko deset širine, sasvim crn, osim pozlaćenih rubova koji su se sjajili bojom sunca. Nekoliko trenutaka je odmjeravao težinu u ruci, kolebajući se, odupirući se, ali zatim popusti, kao što je i znao da će popustiti. Rastvorivši korice koje to nisu bile, ugleda Enu, dvije Ene. Jer unutra su bile dvije Enine fotografije u boji: na jednoj je Ena imala zeleni svileni šal oko vrata, koji joj je on nekad, jedne ljetne večeri poklonio, dok mu se sa druge fotografije napola smiješila koketno ga gledajući iznad sunčanih naočala, koje je spustila nisko na svom malom nosu. Plave su ga njene oči milovale, bile blage, blage i gotovo je mogao vidjeti kako …
Val ga sjećanja preplavi i Leonard ne suzdržavajući, znajući da je sam i da ga nitko neće čuti, duboko uzdahne.
- Koga ja lažem? - reče sasvim razgovijetno i glasno u sobi, dok je glazba lebdjela oko njega. - Volio sam je. Mislim da je volim i dalje. Neka slike od sad stoje na vidljivom mjestu. Ma gdje da ih sklonio, znam da su ovdje. Ne mogu sjećanje ubiti. Jednostavno ne mogu. A čini mi se da ni ne želim.
Držeći pažljivo slike nekad njegove Ene, postavi okvir obrubljen žutilom, sjajem sunca, na policu između knjiga, pa se malo odmakne i kritički zagleda u djelo svojih ruku. Zadovoljno klimne: sad je Ena tu, uvijek u dometu njegovog pogleda i možda ...
- Eto! Veliki sam problem riješio. - reče Leonard glasno i okrećući se prema ormaru, vraćajući se odjeći. –A sad povratak trivijalnostima svakodnevnog života.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: