Rastrgana ljubav

Njihovo je odredište prema kome su se nevoljko uputili bilo sada udaljeno samo oko deset metara, kad se Dino zaustavi i okrene prema Tini.
- Ne moraš ići dalje, znaš - reče joj, pažljivo promatrajući izraz djevojčina lica koje se bolno grčilo.
- Nemam snage - zajeca Tina. - Mislila sam da ću moći, ali ...
- Ostani ovdje - reče joj on i zaštitnički je zagrli slobodnom desnom rukom: lijevom je na kratkoj uzici držao Rona, krasnog labradora sasvim crne boje koja se presijavala pod jutarnjim suncem.
- Pričekajmo još malo - zamoli Tina.
- Što duže budeš odugovlačila - reče joj Dino pomalo mrzovoljno, jer ovo se poteže i oteže već oko tri mjeseca - to će ti biti teže.
- Znam - zajeca Tina: kleknula je i zagrlila psa oko vrata, koji je veselo mahao repom, radujući se njenom zagrljaju.
- Ne čini to - reče joj Dino. - Ljudi nas gledaju.
- Neka gledaju! - otrese se ona. - Nije me briga. Želim ga još jednom poljubiti ...
Dino se namršti gledajući nesvakidašnju sliku: mlada djevojka kleči na asfaltu i grli crnog labradora, a iz očiju joj teku suze. Prolaznici ih pogledavaju, ali nitko ništa ne govori. Slika kao da se uklesala u vremenu. I traje, traje ...
Tina grli dragog Rona, plače, ne može zaustaviti suze, ali nema drugog izlaza, mora se to učiniti. I misao, kako bi ljubav trebala biti vesela, razdragana, proleti nježno kroz nju i natjera je na drhtaj sjećanja ...

... koji je odnese u onaj dan prije tri mjeseca, bilo je to odmah iz dočeka Nove godine, kad je veselo pogledavši majku, rekla glasno i nasmijano:
- Mama, napuštam te!
- Jeste li se konačno, Dino i ti odlučili? - upitala ju je majka.
- Jesmo, na neki način.
- Što to znači?
- Nećemo se odmah vjenčati, mama - odgovorila je Tina i prkosno je pogledala: dvadeset i četiri su joj i vrijeme je za samostalnost kakvu ona sama izabere.
- Nego? - upitala je majka.
- Živjeti ćemo zajedno - rekla je Tina prstima prolazeći preko crne dlake na Ronovom vratu: voljela je silno taj pokret, osjetiti mekoću pseće dlake na vršcima prstiju. - Jedno vrijeme.
- Što to znači? - ponovila je majka.
- To znači, da ćemo čekati pravi trenutak i tada sami odlučiti kako ćemo dalje.
- Jesi li sretna, Tina? - upitala ju je majka. - Je li to ono što želiš?
- Sretna sam i upravo to želim.
- Onda je sve u najboljem redu - rekla joj je majka i zagrlila je, pa su stajale čvrsto zagrljene u maloj kuhinji i osjećale se silno bliske, kako se već odavno nisu osjećale.

- Morati ćeš ga ostaviti - rekao joj Dino nekoliko dana kasnije, pokazavši na Rona.
- Kako to misliš? - upitala je Tina u nevjerici: uvijek je Ron bio tamo gdje i ona i tako je već punih pet godina.
- Nitko nas neće primiti za podstanare sa psom - objasnio je Dino strpljivo.
I Tinina sreća zadobila je prvu pukotinu. Dok je gledala Rona kako veselo trčkara parkom u kojeg su ga doveli Dino i ona, nije mogla zamisliti život bez njega. Ali je znala kako je Dino u pravu, shvatila je odmah da Ron predstavlja prepreku njihovom zajedničkom životu. Nitko ne izdaje stan ljudima sa psima, čula je već slične priče, ali nekako ih je potisnula, napola zaboravila. A sad su isplivale na uzburkanu površinu.
Oboje rade, a psu je potrebna briga, društvo, ne može ga se većinu dana samog ostavljati u stanu. Nije to dobar život za psa. A ona želi svom psu lijep život, na kakav je već navikao. Mora nešto smisliti!

- Ali, mama ... - mucala je Tina već jecajući. - Pa to nije tako strašno.
- Žao mi je, ali ne! - čvrsto je odgovorila majka. - Ne možeš od nas zahtijevati da se brinemo za tvog psa. Znaš da ti otac mnogo putuje, a ja ...
- Redovno bi dolazila i vodila ga u šetnju ...
- Rekla sam ne i pri tom ostajem!

Dino je bio taj, koji je prvi izrekao ono što Tina nikad ne bi mogla reći i na što nikada nije ni pomišljala.
- Morati ćemo ga usmrtiti - tiho joj je rekao nježno je grleći. - Čine to bezbolno, ne brini ...
- Ne mogu to ...
- Ako me voliš i ako želiš živjeti sa mnom ...
- Ne govori tako, molim te! - zajecala je. - Pa to je strašno!
- Znam, draga - nježno je rekao. - Ali tako mora biti.

I evo je, kleči na asfaltu ispred veterinarske stanice, ljubi dragog Rona i plače osjećajući Dinovu nestrpljivost.
Ponovo joj misao kako bi ljubav morala biti vesela i razdragana i iznad svega bezbrižna projuri uzburkanim umom. A u njoj se vodi pravi rat: mora se odreći jedne ljubavi radi druge. Nepravedno. Život je tako nepravedan!
- Molim te - promrmlja Dino razdvajajući je od psa pomalo grubo - dosta je bilo. Vodim ga! Čekaj me!
I dalje klečeći, nemajući snage ustati, dok joj suze zamagljuju vid, Tina gleda za Dinom koji zauvijek odvodi Rona iz njenog života.
Odriče se jedne ljubavi radi druge.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.