četvrtak, 12. veljače 2009.

Iz dubine



2019.
21.03.

Trenutak prije ničega u crnom prostoru nije bilo, a slijedeći trenutak, samo munjeviti treptaj oka i već je bio tu, mirno viseći u crnom bezdanu kao da se oduvijek nalazi ovdje.
- To nije moguće - rekao je američki astronaut sebi u bradu šapćući, dok je visio u praznini i mijenjao čipove na divovskim krakovima dizalice: ispod njega lebdio je sasvim polako rotirajući "Atlas", divovska gradnja divovskih napora mnogih država.
- Što nije moguće? - upita ga preko radio-veze zapovjednik njegove misije.
- Vidite li vi ono što i ja vidim? - upitao je Quinn: pričvrstio je čip na određeno mjesto i sad je visio u crnom i neprijateljskom prostoru i nije mogao odvojiti pogled od predmeta koji se odjednom stvorio. - Vidiš li Doyl?
- Vidim - odgovori kratko zapovjednik Doyl.
- Znači, nisam poludio.
- Nisi poludio - tiho odgovori zapovjednik i Quinn osjeti u njegovom glasu ono silno uzbuđenje koje je zahvatilo i njega samog, ubrzalo mu rad srca, jer čini se kako je prvi Zemljanin koji ...
- Ogroman je! - sa uzdahom reče Quinn. - Ogroman je!
- Jest, ogroman je - složi se zapovjednik Doyl. - Vrati se sad u brod, Quinn. Jesi li gotov sa prokletim čipom?
- Gotov sam. Neće nam više pričinjavati poteškoće.
- Vrati se u brod! - zapovijedi odsječno Doyl. - Nisi siguran tu vani. Ne više.
- Koliko je veći od nas, nisam siguran ni unutra - reče Quinn i počne pažljivo upravljati mlaznicama, približavajući se ulazu u "Atlas".

- Kakav pogon upotrebljava? - začuje nikom upućeno zamišljeno pitanje zapovjednika. - Jednostavno se stvorio između Zemlje i Mjeseca. Stvorio se. Nemam druge riječi.
- Ni ja ne nalazim drugu riječ - potvrdi Quinn, bacajući još jedan pogled prema strancu-uljezu, prije nego će se uvući u poznatu utrobu "Atlasa".
Dugačak barem pet kilometara, širok oko dva, ocjeni Quinn, nepoznati je brod neodoljivo podsjećao na ogromnu cigaru. Cigaru koja ulijeva strahopoštovanje. Nikakvog osvijetljena koje bi odavalo da u brodu živi i djeluje posada nije bilo, ništa, samo crna cijev zlokobnog sjaja koja visi u crnom prostoru u blizini "Atlasa".

29.03.

- Gospodo, gospodo! - uzalud je molio gospodin Kimura, Japanac, zadužen za novinare u Ujedinjenim narodima: od ogromne i uzbuđene gomile nitko ga nije čuo. - Dozvolite! Molim dozvolite!
- Što da dozvolimo? - upita podrugljivo jedan od novinara. - Tvrdite da niste uspostavili kontakt sa posadom "Cigare"?
- Nismo - brzo i gotovo vičući odgovori gospodin Kimura, sretno primjećujući kako se strasti stišavaju, razgovor postaje moguć.
Novinari su već sutradan dali ime "Cigara" gostima iz dubine Univerzuma i preko noći se naziv udomaćio na čitavoj Zemlji.
- Govorite li istinu? Ne bi bilo prvi put da nam mažete oči!
- Gospodo! - prijekorno reče gospodin Kimura, visok svega sto i pedeset pet centimetara, pažljivo začešljane poput ugljena crne kose i nervozno brišući naočale bez okvira. - Čemu takvo nedostojno insinuiranje? Uostalom, evo vam slavnog fizičara Lera. On će odgovarati na vaša pitanja. To je njegovo područje. Predajem riječ gospodinu Leru!
Gospodin Kimura stupi u stranu, a na njegovo mjesto stane visok i mršav muškarac na pragu četrdesete, smeđe raštrkane kose i zelenih očiju. Gordon Ler, astrofizičar, mirno pogleda u uzbuđene novinare i nakloni im se.
- Pitajte - kratko reče.
- Da li je istina, kako ne možete uspostaviti kontakt sa "Cigarom"?
- Istina je - odgovori Gordon Ler. - Pokušali smo sve što je u našoj moći, uvjeravam vas. Međutim, oni ne odgovaraju. Ukoliko postoje "oni".
- Kako to mislite: ukoliko postoje?
- Nemamo nikakvih dokaza da se u svemirskom brodu nalaze živa i razumna bića - odgovori Gordon Ler. - To su samo naša nagađanja.
- A jesu li i nagađanja da se letjelica "stvorila" odjednom do "Atlasa"? - upita mlada novinarka. - Možda ste već dugi vremena znali za nju, ali ...
- Nismo to htjeli objaviti? - umjesto nje dovrši Gordon Lera i široko se nasmiješi lijepoj novinarki. - Ne, uvjeravam vas, da nije tako. Nismo znali za nju prije vas. Za letjelicu smo doznali istovremeno sa vama.
- Ali, kako je moguće da nam se toliko grdosija neprimijećena približi? - upita netko iz gomile. - Uostalom, kolike su joj dimenzije?
- Dimenzije? - ponovi astrofizičar Ler uz smiješak. – Zapanjujuće je velika! Brod je, ako je to svemirski brod, dug točno sedam hiljada sedamsto metara. A širok dvije hiljade i tristo metara. Pažljivo smo ga izmjerili, vjerujte mi.
- To vjerujemo! – dobaci netko.
Nervozni smijeh odleprša iz gomile prema visokom stropu. Promatrajući uzbuđena lica, Gordon Ler se odjednom prisjeti svog djetinjstva, kad je maštajući sanjalački zamišljao prvi Kontakt. Kontakt sa velikim K. Jer to je bilo to. I ništa drugo. Kontakt. Ali sasvim neobičan kontakt. Šutljiv. Nedodirljiv. Odbojan. Kontakt bez kontakta.


28.03.

- Ne odgovaraju! - bjesnio je general jučer u Ovalnom uredu, a Gordon Ler ga znatiželjno promatrao, čekajući reakciju Predsjednika. - Zašto ih jednostavno ne raznesemo u prah? Već su sedam dana ovdje, vise gore nama nad glavama, i bog zna što su sve u stanju učiniti. Gospodine Predsjedniče, stajalište je vojnih snaga kako moramo uništiti stranu letjelicu.
- Pokušali su - rekao je Predsjednik tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjeknule.
- Pokušali? - zamucao je general Dwight, a lice mu u čas postalo tamno-crveno. - Tko je pokušao?
- Tko drugi nego Rusi - reče Predsjednik. - I nisu uspjeli, kao što znate. Jer brod je i dalje tu. Nedodirljiv. Neuništiv. Ne možemo mu ništa.
- Molim, gospodine Predsjedniče - reče ukočeno general Dwight - bi li to pobliže objasnili.
- Smiri se, Ron - uz smiješak je rekao Predsjednik. - Ne želim da ti budeš prva žrtva došljaka.
Ovalnim uredom odjekne tihi smijeh, koji vrlo brzo umukne. Predsjednik je ustao i ozbiljno se svakom pojedincu zagledao u oči, prelazeći pogledom s jednog lica na drugo.
- Ništa im ne možemo našom tehnologijom - rekao je i raširio ruke: pokret koji je priznavao nemoć.
- Ne razumijem ...
- Čini se, kako posjeduju nešto što neutralizira svako naše oružje. Kad kažem "naše", mislim na oružje koje potječe sa Zemlje. - Predsjednik je kratko zašutio, pa se kiselo nasmiješio. - Ni pomisliti nisam mogao, kako ću izgovoriti ovu rečenicu. Ali je istinita. Rusi su poslali na njih ni više ni manje nego dvanaest udarnih raketa i ništa.
- Kako ništa? - upitao je general Dwight. - Nešto se moralo dogoditi!
- Ništa se nije dogodilo - rekao je tvrdo Predsjednik. - Nisu eksplodirale. Nestale su. Bez eksplozija.
- Nestale?
- Potpuno nestale! Kao da ih nikad ni nije bilo!

29.03.

- I što sad? - upita nadglasavajući kolege mlada novinarka. - Kakva je daljnja strategija?
- Čekati - odgovori Gordon Ler. - Čekati i prikupljati informacije. Drugo nam ništa ne preostaje.
- Informacije? - Novinarka podigne obrve: lijepo joj se lice pretvorilo u upitnik. - Što smo do sad radili, ako nismo prikupljali informacije? A nikakve informacije nitko nema! Koliko znamo? Odakle dolaze? Zašto su došli? Kojim pogonom? Jesu li ... pitanja je bezbroj, gospodine, a odgovori...
- Na odgovore ćemo morati čekati, mlada damo - prijazno reče astrofizičar. - Ništa nam drugo ne preostaje. Baš ništa.

31.03.

- Počnite sa pripremama - naredi zapovjednik Doyl. - Za manje od sata krećemo kući.
- Radujem se tome - promrmlja mladi Junlong, Kinez, kome je ovo prvi boravak u "Atlasu".
- Ne samo ti, ne samo ti - reče zapovjednik Doyl i svi se nasmiju, jer više ne moraju kriti olakšanje zbog odlaska, točnije zbog napuštanja broda, jer upravo su im to naredili: napustiti "Atlas" što je prije moguće.
- Baciti ću još jedan pogled na tu prokletinju - reče Eileen Lamb, jedna od dviju žena na "Atlasu".
- Slobodno se pozdravi i u moje ime - dobaci Quinn.
- Aggghhhhhhhhhh! - zakrklja iznenađeno Eileen.
- Što se događa? - upita zapovjednik Doyl.
- Nestao je.
- Što?
- Nema ga – odgovori Eileen Lamb. - Nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.

- Misija se nastavlja - objavi dva sata kasnije zapovjednik Doyl posadi "Atlasa". - Budimo dostojanstveni. Mirno nastavimo obavljati svoj posao. Nedostojno ponašanje prepustima onima dole.
Svi su znali, kako izgovarajući riječi "onima dole", misli na vijesti koje su prije nekoliko trenutaka čuli: čitav je svijet slavio odlazak-nestanak "Cigare", a slavlje se ponegdje otelo kontroli, pretvorilo u velike nerede, a ponegdje bilo čak i ljudskih žrtava, pored velikih materijalnih šteta..
- Hoćemo li ikad doznati ... - promrmlja Brigit Paster, druga žena astronaut: nije morala završiti rečenicu. Svi su vrlo dobro znali na koja pitanja misli.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: