Sjenka

Sjedim u kolima i mislim na daleke dane sretnog djetinjstva. I silno želim da je moguće uzeti nož, odsjeći svoju sjenku, pobjeći od nje, prestati patiti. Moja se sjenka zove Amanda. Za koju sam večeras otkrio, sasvim slučajno, baš kao što je Kolumbo sasvim slučajno otkrio Novi svijet, da me vara. Nije samo moja sjenka.
Nikad na tu mogućnost ni pomislio nisam i kad sam je vidio, svoju Amandu, kako smijući se i upravo viseći na njegovoj ruci, ruci ljubavnika koji se ponosno smiješi, pretrčava zajedno sa njim cestu i otvara vrata naše kuće, ukočio sam se. Sasvim. Sve je u meni na trenutak stalo. Srce, krv je prestala teći. Urlajući ledeni mir me ukočio.
Zašto? Zašto? Zašto?

Za vrijeme punog mjeseca, izađeš točno u ponoć na neku livadu, pa nožem odsiječeš vlastitu sjenku i razdvojiš se sa njom, glasila je uputa u jednoj bajci, koju sam kao sasvim mali klinjo, razrogačenih očiju čitao. Sjećam se izgleda knjige i dan danas: tvrde i žutih korica i prilično debelog papira, ne naročito visoke kvalitete. To sad znam, onda nisam znao.
Onda sam očarano zurio u knjigu na štandu i nisam mogao odvojiti pogled od nje.
- Želiš je? - upitao me otac, primijetivši moj užareni pogled.
Zbog velikog uzbuđenja nisam mogao govoriti, pa sam samo kratko klimnuo glavom. Otac je dohvatio knjigu, prelistao je i nasmiješio se, dok sam podizao glavu visoko, visoko, jer tata je bio velik, a ja mali i jedva sam čekao dan kad ću narasti i biti veliki kao moj tata.
Događaj se odigravao u velikoj i hladnoj ribarnici, knjige su bile položene na kamene stolove, na kojima su se inače prodavale ribe. Ribarnicu su za te novogodišnje dolazeće dane pretvorili u šareni raskoš, u kojem sam širom otvorenih očiju uživao. Toliko knjiga na jednom mjestu! A prije sam mislio da toliko knjiga nema ni na čitavom svijetu. A koliko ih mora biti, kad ... zavrtjelo mi se u glavi od te pomisli.
- Ne uzbuđuj se toliko - rekao mi je otac smiješeći se i kupujući mi još jednu knjigu. - Ako se toliko uzbuđuješ zbog knjiga, kako li će tek biti kad počneš trčati za ženama?

Počinjem otkapčati sigurnosni pojas i zastanem. Zašto? Zar ću nešto popraviti? Neću ništa. Čekati ću, mirno, mirno. Prisiliti ću sa na mirovanje. Iz dalekog sjećanja dopiru do mene očeve riječi o ženama i uzbuđivanju. Otac je već odavno mrtav, ali njegove riječi žive u meni. Čuvam ih, mislim na njega često i prisjećam se svih sretnih trenutaka uz njega. Prisjećam se i jednog nesretnog, kad me istukao, ali zaslužio sam to: znao sam to tada, a znam i sad.
Što je Amanda zaslužila? Nije me briga za ljubavnika, on me ne zanima. Ali ona! Ona kojoj sam...uhhhhhh! Prokletstvo, kako boli! Boli do ludila.
Što li sad rade unutra, skriveni od radoznalih pogleda? U mojoj kući. U mojoj kući! U mom krevetu!
Bijes me razdire dok sjedim i zamišljam njihova tijela u slatkom i pomamnom grču. Pokušavam ne misliti na to, ali ne uspijevam. Slika gole Amande, visoke i vitke, užarenih očiju pozirajući pod njegovim radoznalim i požudnim pogledom. Njenih pomamnih bokova, kojima me vodi na put beskrajni put slasti. Je li i njemu ...uh, ne, ne smijem misliti na to! Ne smijem.
Vadim iz putne torbe bocu viskija, jer bio sam na službenom putovanju koje je završilo dva dana ranije, boca je bila okružena prljavim košuljama. Potežem iz boce, pušim, čekam.

Jutro se nazire, blijedo nebo na Istoku sa prvim sramežljivim tragovima sunčeva sjaja. Boca je poluprazna, leži na sjedištu do mene. Nemam više cigareta, sve sam ih popušio. U kolima zaudara. Na piće, na duhan, na znoj, na bijes. Najviše na tugu. Za promašenim životima.

Evo ga, izlazi. Vidim ga jasno, muškarac mlađi od mene, barem deset godina mlađi, iznenađeno ustanovim. Zar sam ostario za Amandu? Lagano joj je rukom prešao preko raščupane plave kose i pošao niz ulicu. Pratim ga pogledom, znajući da Amanda čini to isto.
Istog trenutka kad muškarac zamiče za ugao, iskačem iz kola: moj joj pokret privuče pažnju i Amanda iznenađeno gleda u mene. Velike su joj i plave oči postale ogromne.
- Ulazi! - zapovjedim joj, gurajući je u kuću. - Susjedi su dovoljno uživali u predstavi.
Amanda se istrgne iz mog stiska, a oči joj ljutito sijevnu. Primijetim kako je ispod kućne haljine sasvim gola.
- Ne diraj me! - vrisne ona. - Ne diraj me!
- A njegovo te diranje ne smeta? - pitam je: nisam više čak ni ljut, već samo beskrajno žalostan.
- On je muškarac! - ispljune Amanda prema meni: lice joj se izobličilo. – A ti starac! Ti si ništa!
Starac? Ništa? Ništa! Nisam ni znao da sam je udario. Odjednom je vidim na kuhinjskom podu, leži raširenih nogu, crni joj mi se trokut ruga. Krv joj curi iz razderane usnice i iz nosa. I to me crvenilo zove i tom se crvenom pozivu ne mogu ne odazvati. Rukom grabim prvi predmet i udaram, bodem, još i još i još ...

- Više od stotinu uboda, čovječe - govori policajac vodeći me okovanog. - Mora da te je gadno razbjesnila.
Ne odgovaram. Nožem sam istim odsjekao vlastitu sjenku. Ništa me se više ne tiče. Zatvaram se u svoj svijet. Neprobojan. U koji nitko neće moći više ući. Zatvaram se.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.