Uzor

Kad je ugledao Šicka, svog uzora kojeg je u svemu nastojao oponašati, Benijevo se lice ozarilo. Stojeći na suprotnoj strani ulice, čekajući promjenu svjetla na semaforu, bjesomučno je mahao rukom, nastojeći privući pažnju prijatelja. Konačno ga Šicko ugleda i nemarno mu odmahne, a Beni odahne: neće morati sam provesti ovu silno toplu večer. Šicko je uvijek pun planova, pa će sigurno i sada tako biti. Sa njim nikad nije dosadno: vrlina koju Beni jako cijeni.
Sa tek navršenih osamnaest, Šicko je bio samo dvije godine stariji od Benija, ali kao da je između njih zijevala provalija mnogih godina. Prepun iskustva, onih iskustava o kojima su drugi, većina njih, a među koje je spadao i Beni, samo sanjali, nadmoćno se svima poznatima nametnuo za vođu.
Semafor se konačno umilostivi i njegovo zeleno kiklopsko oko veselo žmigne. Beni samo što ne poskoči i u samo nekoliko koraka munjevito se stvori pored Šicka.
- Što ima? - upita.
- Ovo - odgovori Šicko i ispod crne košulje koja mu je lepršala izvan isto tako crnih traperica, izvuče bocu i gurne je Beniju pod nos.
- Uh! - jekne Beni. - Što je to?
- Bakardi, neznalico jedna - reče Šicko i naceri mu se posprdno. - Ali uskoro ćeš naučiti.
- Odakle ti boca? - upita Beni.
- Maznuo sam starom – nemarno reče Šicko. - Idemo u park smazati bocu.
- Samo nas dvojica? - zaprepašteno upita Beni: još nikad nije pio žestoko piće.
- Uvijek se još poneko nađe - nemarno odgovori Šicko: već je laganim i dugim korakom hodao pločnikom prema obližnjem parku.

Samo četrdeset minuta kasnije i nekoliko opreznih potezanja izravno iz boce, Šicko veselo bocne palcem u rebra Benija. Beni poskoči na klupi: bio je škakljiv i iz dna duše je mrzio taj Šickov običaj, ali nikada mu se nije usudio to i reći. Isplati se radi prijateljstva ponešto i otrpjeti.
- Što sam ti rekao? - reče Šicko, a u glasu mu se osjećala nadmoć. - Pogledaj tko dolazi.
Prema njima, lagano se njišući mršavim bokovima, približavala se svima znana Lucija, nadimkom Lutka, jer nitko se nije trudio upamtiti njeno ime.
- Ovamo, Lutko! - dovikne joj Šicko, pa namigne Beniju: - Bogovski ćemo se provesti!
Beni protrne. Naravno da zna za Luciju zvanoj Lutka, svi znaju za nju, možda i čitav grad. Mala koja sa svakim ide i koja još nikad nikog nije odbila. Beni je čuo priče o njoj i činilo mu se kako je on sam jedini koji nikad nije legao sa Lutkom.
U stvari, Beni još nikad nije legao ni sa kojom, ali je to bila samo njegova strogo čuvana tajna. Nikome nije govorio o tome, jer koliko zna, bio je jedini šesnaestogodišnjak bez tog iskustva među svima onima koje poznaje. I stidio se toga.
Prošlog je ljeta, na Cresu, umalo otvorio vrata raja i zakoračio u njega, ali se djevojka iznenada predomislila i počela se grčevito otimati sasvim zbunivši Benija, koji i onako nije bio suviše nasrtljiv. Prije bi se moglo reći da je bio nježan, obziran, plah ... možda je mala upravo i zbog toga promijenila ponašanje? Osjetila je njegovu nervozu, njegovu nespretnost i naravno ... zar svi ne govore kako cure vole vješte momke? Koji znaju kako se to radi? Ali kako će naučiti ako ...
- Potegni - reče Šicko i prekine uzburkane Benijeve misli.
Beni potegne iz boce. Nije mu prijalo. Ali prije bi umro nego to priznao. Gledao je kako i Lutka pije ravno iz boce i kako poslije toga kašlje, dok se Šicko razdragano smije.
Boca je kružila. Beni je ponekad uspio samo pretvarati se kako je otpio; nije se želio napiti. Birao je trenutke kad bi se Šicko naginjao nad Lutku i ljubio je i šaputao joj nešto u vrat i tamnu kosu. Tada ga nisu gledali, pa se pravio da pije i da uživa u pijenju.
- Brzo smo natrag - u jednom trenutku reče Šicko ustajući. - Pij i uživaj. Doći ćeš i ti na red.
Beni je gledao za njima kako udaljavajući se nemarnim koracima gaze travu i odlaze u žbunje koje im je pružalo privatnost. Zaštitu od radoznalih pogleda rijetkih prolaznika. Začudo, vrlo bi rijetko poneko prošao, a večer se polako spuštala i za koji će trenutak zavladati mrak. I biti će svejedno ima li prolaznika ili ne, jer noć sve sakrije tamnim ogrtačem.
Sjetivši se kako Lutka i Šicko očekuju da za koji minut i on sam prijeđe ovaj isti put, Beni protrne i ovaj put istinski povuče iz boce, uzalud se nadajući ohrabrenju iz nje. Nije ovo ovako zamišljao. U njegovim je snovima sve to bilo drugačije.
Zamišljao bi more i nježnu djevojku u svom naručju, dok ih lagani i topli vjetar miluje. Mjesec je uvijek bio pun i punim je sjajem sijao sa tamno-plavog neba, a zvijezde namigivale, prijateljski, ohrabrujući. Čitav bi zamišljeni događaj drhturio u nježnosti. Tijela bi im bila mokra i slana i oboje su žudjeli jedno za drugim i oboje su pomagali jedno drugom. I neprestano se gledali u oči, dok ... A ne ovako!
Da pobjegne? Ostavi na klupi prokletu bocu i da petama vjetra? Spasi se iz ove nemoguće situacije u koju je ni kriv ni dužan upao. Ali, pobjegne li, Šicko će svima ispričati o njegovom bijegu i svi će ...
Iz tužnog sanjarenja ga trgne smijuckanje Šicka, koji se mačjim koracima približio i dohvatio bocu.
- Idi - reče mu nakon što je otpio. – Mala je vruća! Nemoj da te čeka.
Beni ustane. Lagani mu je osmjeh drhtao u kutu usnica. Silno se nadao kako mu se nelagodnost koju osjeća i želja za bijegom ne naslućuju u koracima dok se nevoljko približavao grmlju koje je sakrivalo Lutku.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.