Dosada

Nebo se odjednom namrštilo. Trenutak prije raskošno je sunce sve kupače grijalo, a sekundu kasnije horizont se zatamnio, pocrnio, teški oblaci prepuni kiše visjeli su sa neba, prijeteći, mršteći se, pretvarajući dan u noć.
- Gotovo je sa kupanjem - reče Milo, četrnaestogodišnjak, nježnog lica i crvenkaste kose, sa sitnim pjegama na licu.
- Tko će drugi nego Milo! - bocne ga Prgo, njegov vršnjak i prijatelj. - Uvijek oprezan Milo. Zašto malo ne olabaviš?
- Pa samo sam ...
- Zašto obojica ne zavežete? - upita Kres. - Umjesto da se natežete, biti će bolje da isparimo sa ovog mjesta. Pljusnuti će svakog trenutka.
- Idemo, bez mudrovanja - prihvati Mališa, nazvan tako zbog svoje izvanredne visine: za čitavih je dvadesetak centimetra nadvisivao svoje prijatelje. - Sklonimo se negdje, dok kiša ne prestane.
Još dok brzim pokretima sakupljaju svoje stvari, počnu padati prve krupne i tople kapi kiše, udarajući ih po golim leđima, dok pognuti sakupljaju svoju odjeću. Dečki, koji će za vrlo kratko vrijeme postati mladići, smijući se, sa svojim stvarima u rukama, potrče prema obližnjem zelenilu i potraže zaklon ispod starog i krupnog čempresa, koji se ponosno vinuo prema sada tmurnom i prijetećem nebu.
- Ode još jedno ljeto - sa žaljenjem uzdahne Milo.
- Pa što? - upita Prgo. - Doći će drugo.
- Sad će škola, kiše, dosada … - požali se Milo.
- Ne kukajte unaprijed - reče Kres i izvadi cigarete, pa ponudi prijatelje. - Do škole još ima vremena. Ali što ćemo večeras? Bez love, bez plana ...
- Ja imam nešto love - reče Milo.
- Imaš love? - upita Mališa i nagne se prema njemu. - I šutiš? Ništa ne govoriš?
- Pa rekao sam vam, je li?
- Koliko imaš? - upita ga praktični Kres.
- Četrdeset kuna.
- Nije baš neka lova - primijeti Kres. - Ali već ćemo nešto smisliti.
- Da probamo malo lutati gradom - predloži Prgo. - Vidjeti ćemo što će nam večer donijeti.
Tu je rečenicu čuo gledajući neki film i veoma mu se dopala. Sad ju je spretno upotrijebio u razgovoru i bio ponosan na samog sebe i sretan zbog toga.


Približava se devet, noć se spušta, dani su kraći, a četvorka i dalje luta ulicama nadajući se doživjeti uzbuđenje. Ali uzbuđenja nema, kao da sve u gradu spava. Kiša je već odavno prestala padati, crni i teški oblaci otplovili dalje, noseći svoj vlažni teret sobom. Ulice se isparavaju i neugodne su za šetnju. Zrak je težak i u kombinaciji sa gustim prometom, ni malo ugodan.
Milo sad već pomalo žali svoj dug i brz jezik. Mogao je lijepo šutjeti, reći da mora kući, pa potajno otići u kino, zabaviti se dobro. A ne ovako! Lutaju gradom i to je sve. Prokleta njegova solidarnost. Zašto je takav? Često se ne snalazi u njihovim uživanjima, bolje reći u uživanjima njegovih prijatelja, jer ih on samo odano prati. Često ni ne uživa: dosađuje se. Najmilija mu je zabava otići u kino i čitanje, ali nikada ne bi to priznao. Stidio se toga i nije govorio o knjigama koje je čitao. Ne pričinjava mu neko naročito zadovoljstvo besmisleno lutanje: ličilo mu je to na traženje neprilika, ali svoje mišljenje zadržava za sebe.
Ništa se zanimljivog ne događa, ništa zanimljivog nisu vidjeli i pomalo mu to sve već ide na živce. Najradije bi rekao prijateljima, sa kojima se druži još od prvog razreda, kako mu je dosta svega i kako želi ići kući. Ali šuti, ne govori ništa. Zna kako bi se svi okomili na njega, govoreći mu da je škrt, mamina maza, ovo i ono ... ma bolje i ne misliti na to što bi sve oni izrekli. Zar je on kriv što je nježnije građe od njih? Što ne voli tuču, mrzi buku i gužvu, a u kojoj oni kao da ludo uživaju. Pogotovo Prgo, pravi prgavac: uvijek je u centru neke gužve, uvijek u akciji.
Odjednom mu je postalo svejedno što će tko od njih reći, pa se Milo zaustavi i odlučno ih gledajući, reče:
- Meni je dosta! Lunjamo bez veze. Idemo kući.
- Kući? - zaprepasti se Prgo: a tko bi drugi? - Jesi li ti poludio? Što ću kući? Slušati starce kako baljezgaju.
- Kupimo vino i otiđimo u park - predloži Mališa.
- Je li netko od vas probao snifati? - upita ih Kres i svi se zagledaju u njega: radoznalo, uzbuđeno, jer to je nešto novo, nedoživljeno.
- Jesi li ti probao? - upita ga Prgo.
- Jesam. Jednom. Prije nekoliko mjeseci.
- I kako je bilo?
- Nije loše - izigravajući nonšalantnost, reče Kres. - Jednostavno kupiš bočicu plina za punjenje upaljača i udišeš ga.
- Ne pitam to - nestrpljivo reče Prgo. - Kako ti je bilo? To pitam!
- Čini ti se da si svemoćan - odgovori Kres. - I veseo si kao što nikad nisi bio u životu. Ni cuga ti tako ne može dignuti raspoloženje.
- Pa sad - oklijevajući reče Mališa - da nam se raspoloženje podigne, dobro bi bilo. Pogledaj nas: provodimo li se mi ili smo na sprovodu?
Svi se nasmiju i kao da je neko olakšanje zavladalo njihovim raspoloženjem. Ni ne dogovarajući se, krenu u nabavu plina.
- Koliko je taj plin? - upita zabrinuti Milo.
- Ne brini - umiri ga Kres. - Nije ni dvadeset kuna. Za ostalo možemo kupiti bocu vina. Da podmažemo grla.


Prošli su gotovo kroz čitavi park, tražeći usamljenu klupu koja nije zauzeta i podsmjehujući se ljubavnim parovima koji su se stiskali na njima, zavideći im potajno.
- Ovdje je dobro - odluči Prgo: većinom je on odlučivao. - Ovdje nam nitko neće smetati. Otvori tu bocu ...
Boca je kružila među njima, dok su pomalo otpijalo direktno iz nje jeftino crno vino.
- Tko će prvi? - upita Prgo i izvadi bočicu s plinom, koju su kupili prije otprilike pola sata.
Svi šute i neodlučno se gledaju i Prgo se nasmije njihovim neodlučnim licima. Bocne Kresa prstom u grudi i pruži mu bočicu.
- Ti si to već činio - reče mu, ali je u stvari govorio svima. - Ti počinješ.
- Daj! - reče Kres i zgrabi bočicu.
Radoznalo ga gledaju, kako je odlučnim pokretom prinosi ustima i udiše plin, koji tiho šišti, poput vjetra kroz mokro granje. Kres završi sa udisanjem plina, pa pruži bočicu Prgi.
- Ti si na redu - reče.
Milo bi najradije izbjegao sve ovo: ne dopada mu se u što se večer pretvorila, ali zna da će udahnuti plin, neće se pobuniti, iako se sve u njemu protivi tom činu. Njihova dosada, njegova solidarnost …
Naizgled mirnim i odlučnim pokretom prihvati pruženu bočicu, udahne, a njegovi ga zapanjeni prijatelji gledaju kako mu lice naglo posivi, zatim problijedi i kako se ruši na tlo, na sivi šljunak, osvijetljen mjesečinom.
- Uhhhhhhh! - jekne Mališa. - Uh, evo nam sranja ...
Istog časa Milo se prestane trzati, tijelo mu se nekako čudno umiri. A oni, njegovi prijatelji, gledaju dolje u njega, u Mila, u ono što je nekada bio njihov prijatelj, a koji je to prestao biti, ovdje, ovog časa, pred njihovim zapanjenim pogledima.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.