Solidarnost

Kao i svakog jutra, već dugi niz godina, koje su se polako odmotale u nekoliko decenija, "teta" Agava stigne do gradskog parka preko puta velike samoposluge, ispred koje je uspješno prodavala svoje poljoprivredne proizvode: najčešće bi to bila salata, a ponekad se znalo naći i nešto voća u njenoj ponudi, pogotovo šljiva. Imajući mali komadić zemljišta u urbanoj sredini, gotovo da je sasvim živjela na tom komadiću sa ljubavlju obrađivane zemlje, odlazeći u stan, u obližnjem bezličnom neboderu, samo na spavanje. Jaja je uvijek imala, svježa, bijela i krupna i u čas bi nestala, kad bi ih pažljivo odložila na sivi kamen. Domaćice su cijenile jaja koje su kupovale kod tete Agave: njene su koke bile hranjene dobro, bez raznih dodataka i nesle su zdrava i krupna jaja. Poletno noseći veliku i pokrivenu korpu u jednoj ruci, a u drugoj veliku i dobro napunjenu platnenu torbu, koja je već ličila na pravu vreću, od silne i dugotrajne upotrebe, teta Agava se široko osmjehne svojoj dugogodišnjoj poznanici Milkici, prodavačici u kiosku.


- Jesi li donijela? - umjesto pozdrava upita je Milkica.
- Jesam li ikada zaboravila? - odgovori pitanjem teta Agava.
- Nisi, teta Agavo! - nasmijano odgovori Milkica. - Zato smo te i prozvali našom tetom. Uvijek misliš na nas i svako obećanje ispuniš.
- Što je čovjek koji ne drži riječ? - retorički upita teta Agava, pa pažljivo izvadi poseban omot, oprezno i polako rukujući njime. - Ništa, draga moja, ništa. U današnje vrijeme nitko ni za koga ne mari. A nekad ...
- Hvala ti - reče Milkica, preuzimajući omot u kojem su se nalazila svježa jaja, a koja su bila namijenjena njenom bolesnom mužu.
- Kako je on? - upita, kao i uvijek teta Agava.
- Ah! - uzdahne Milkica. - Ne pitaj!


Teta Agava nije navaljivala. Svatko ima svoje brige i svoje muke. To je vrlo dobro znala. Kad se samo sjeti onog svog vjetropirastog unuka, koji je istog časa kad je buknuo rat pohrlio u njegov plameni zagrljaj, ne obazirući se na njene molbe. Još nije pravo ni počeo živjeti, imao je samo sedamnaest, golobradi momčić. A sada ... sada leži na groblju, zauvijek mlad u njenom sjećanju, jer ona ga odgojila, kad joj ga kći ostavila na brizi i jednostavno nestala: ni dan danas ne zna gdje joj se kći nalazi. Čula je kako radi u Njemačkoj, ali je li to istina ... ma nije ni važno! Nema je. Nema joj ni muža: umro je još prije rata, ostavivši je samu. Nije klonula: borila se sa životnim nedaćama i skromno živjela, uvijek spremna pomoći drugima oko sebe, a za sebe nikad ne zahtijevajući ništa. Skromna i vrijedna. Svačija teta. Tako su je i prozvali "tetom", a njoj bilo milo: voljela je pozdrave koje su joj upućivali poznanici, vjerni kupci njenih proizvoda.
- Platiti ću ti idući tjedan - reče joj Milkica. - Na plaći.
Agava se samo nasmiješi: Milkica to nije trebala ni reći, zna već to. Svi nekako rastežu svoje plaće ili penzije, a kako, to samo oni znaju. Umjetnici preživljavanja.


- Ideš li prijeko? - upita je Boro, visok i crven u licu, već šireći miris rakije oko sebe, poput nekog zaštitnog znaka. - Da ti ponesem tu torbetinu.
- Idem - odgovori Agava. - A možeš li je nositi? Jesi li išta stavio u sebe jutros, osim rakijetine?
- Nemam apetita - reče Boro, podigne njenu torbu i uputi se preko ceste, brzo hodajući pješačkim prijelazom, praćen Agavom, koja gotovo da trči uz njega, nastojeći zadržati mu se uz bok.
- Evo - reče Agava, koja je i ovaj odgovor znala već unaprijed, pa iz velikog džepa izvuče omot i pruži ga Bori. - Nije nešto naročito: malo kruha i malo piletine. Ostalo mi je od jučer.
- Hvala teta Agavo - Boro uzme umotan sendvič slobodnom rukom i zadovoljno se naceri: bolje se pije kad se ima nešto u želucu.
- I jedi malo više - reče mu ona. - Kost i koža! Eto što si postao! Umrijeti ćeš na ulici, nastaviš li ovako.
- Ma ne brini za mene! - odgovori raspoloženo Boro. - Jak sam ja.


Agava gleda za njim, dok se Boro brzim i krupnim koracima udaljava: traži mirno mjesto na kojem će pojesti sendvič, a zatim ...
- Ma zašto to radiš? - upita Mare, Agavina prijateljica, koja kao i Agava, prodaje povrće ispred marketa.
- Što to? - upita je Agava.
- Hraniš ga.
- Pa mora, jadnik jesti.
- Neka radi!
- Pa znaš da nema posla ...
- Nema? - Mare zalamata rukama. - Prije će biti da ne želi raditi. Samo pije. To je jedino što želi.
- Ma pusti ... - pomirljivo reče Agava.


Sati prolaze neprimjetno, a povrće koje je Agava donijela sa sobom, gotovo da je sasvim prodano. Jaja su već odavno nestala. Sad u praznoj korpi drži najlon-vrećice i mlijeko, koje je kupila. Ako proda još i ovo povrća, može na jedan sat skoknuti u svoj mali vrt. Trebalo bi malo pročešljati oko njega, djeluje joj zapušteno, a ona voli da bude sve u redu, na svom mjestu, uredno, čisto.
Nekoliko je žena već napustilo svoja mjesta: neke zbog toga što su sve prodale, a druge zbog nekog hitnijeg posla i ovog se trena pakuje i njena najbolja prijateljica Mare.
- Idem ja - reče joj Mare. - Žuri mi se danas. Do sutra!


Agava se pripremi na čekanje, jer mora sve prodati: novac joj treba, do penzije je još ... Danas ima sreće! Jedna domaćica priđe i kupi preostalo povrće. Sad može otrčati u svoj vrt, svoj raj.
Na brzinu sakupivši svoje stvari, sad sasvim lagane, da ih nije ni osjećala u rukama, teta Agava žurno zakorači na cestu, u mislima već obrađujući svoj mali raj i istog trena bi snažno odbačena u zrak, nekoliko se puta ludo okrene, dok su joj stvari iskliznule iz ruku i poletjele daleko od nje. U čudu teta Agava gleda automobil, dok pada na asfalt, koji se sa treskom zabija u stup. Oštra je bol čitavu prožme, silna i kratkotrajna, kad glavom udari prljavi asfalt, a ružan, silno ružan zvuk, odjekne ulicom.
- O, bože! - vrisne Milkica, koja je sa svog mjesta u kiosku sve ovo promatrala, ne vjerujući da se događa ono što se događa. - O, bože!
Milkica izjuri iz kioska, pa ne mareći za promet, koji nesmetano teče, kao da se ništa nije dogodilo, istrči na cestu i pojuri prema Agavi, svima dragoj teti Agavi, mašući rukama prema vozilima koja su prolazila pored nje.
- Stanite! - viče Milkica plačući. - Stanite! Pomozite!
Ali vozači brzo prolaze i nitko se ne zaustavlja, nitko ne mari za dramu koja se odigrala: ravnodušna limena rijeka monotono se kotrlja dalje, bez zastajkivanja.
- O, bože! - jauče Milkica i kleči pored tete Agave, drži joj glavu koja je napukla i iz koje teče u valovima tamno-crvena, gotovo crna krv. - Neljudi! Pomozite! Zar nitko neće pomoći? Umrijeti će! Božeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
Vrisak Milkice, očajan i upućen čitavom svijetu, pomiješa se sa vriskom sirene automobila koji je oborio tetu Agavu, pa se podiže visoko prema ravnodušnom sunčanom danu.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.