Svi tvoji odlasci

Danas sam te sreo: hodala si ispred mene onim svojim lijepim i dugim korakom, njišući zanosno kukovima, a ja sam hodao iza tebe, nisam ti vidio lice, ali sam nepogrešivo znao kako si to ti. Zar bih se mogao prevariti?


Budim se uz bolan trzaj tijela i shvatim kako san može izgledati baš kao prokleta zbilja. Nekoliko trenutaka mirno ležim, nastojeći zadržati onu finu koprenu sna, umotati se u njenu maglicu, jer u njoj mi je ljepše, prijatnije: tvoje me ruke grle, moje ruke grle tebe, ne grabim više prazninu, koja mi je postala život. Ali san bježi i nestaje, pa ustajem bez volje: nemam se čemu radovati.
Otišla si ... Čini se kako si ovog puta zbilja otišla. Posljednji puta. Posljednji odlazak. Kakvi naslovi za roman ili film! Romantizam me ovako još nerazbuđenog zajahao, osjećam njegovu težinu u sebi, pa ga tjeram hladnim tušem. Cvokoćem, ali prestajem misliti na tebe, na tvoje odlaske ...
U kuhinji kuham kavu: sad sam budan, spreman suočiti se sa danom, sa prazninom koju mi donosi. Iznova shvaćam kako si otišla iz mog života. Koliko si puta odlazila?
Pijuckam vrelu tekućinu i nastojim se sjetiti ...


- Moramo prekinuti - rekla si mi. - Ovo je ludo. I ne vodi ničemu.
- Čitav je život lud - odgovorio sam ti, a stomak mi zatreperio predosjećajući katastrofu. - Zašto i mi ne bi bili ludi?
- Ne mogu si to dozvoliti - rekla si izbjegavajući moj pogled. - Ponavljam ti: ovo ne vodi ničemu.
- Čemu želiš da vodi? - upitao sam i uzalud čekao odgovor.
Još pamtim tvoju pognutu glavu: kosa ti se crna sjaji, blistavo sjaji, jer tek si je oprala i još je mokra. Nisi odgovorila. Tvoja specijalnost. Zašutjeti kad treba razgovarati. Zatvoriti se u svoju malu vlastitu tamnicu i zatim kriviti sve oko sebe što se nalaziš u toj tamnici. Koju si sama izabrala. A možda i sama podigla, sa ljubavlju podižući zidove oko sebe, braneći se, štiteći se od svijeta i ljudi. Ali i od Života! Ni jednog trenutka nisi bila kadra shvatiti istinu, kako se ti sama dobrovoljno zatvaraš. Uvijek si krivila druge ljude, okolnosti, vrijeme ... izgovora je bilo i previše, a sve si ih prigrlila i nježno njihala u zagrljaju i u tvojem su sjećanju prestali biti izgovori i postali neumitna sudbina. Kojom ti ne gospodariš.
Smijem se. I rugam sudbini. Nema sudbine! Postojimo sam ti i ja, koji smo jedan bljesak vremena bili "mi", zatim, zato što si to ti poželjela, a ne neka prokleta sudbina, čarolije je nestalo i ono "mi" je nestalo, progutala ga prošlost, nedavna, ali i nepovratna.


Pustio sam te otići. Čemu zadržavati nekog protiv njegove volje? I onako nikad ništa ne možemo zadržati, sve nam, poput vode, klizi kroz prste.
Kad si odlazila, volio sam te kako te više nikad nitko voljeti neće. I baš zbog toga sam te pustio otići. Idi, mislio sam, dok sam te nježno držao za ruku, idi i budi sretna. Uživaj u životu. Nemoj se bojati života. Uživaj život!
Ali moje želje nisu urodile plodom. Nisi se snašla sama i nakon mjesec dana, vratila si se, meni, mom gladnom zagrljaju.
- Volim te - govorila si mi ujutro.
Dani sa tobom ponašali su se poput vihora: počeli bi brzo i prohujali za čas, strastveni sati bi eksplodirali u ritmu ljubavi, a zatim ostavljali pustoš u mom životu. Kad si odlazila od mene, trebalo mi je nekoliko dana da se smirim. Ali volio sam ta drhtava uzbuđenja.
- Volim te - govorila si mi preko dana, nazivajući me mobitelom.
Smiješio sam se, ali znaš što? Nisam vjerovao u tu mogućnost. Da me voliš. Da me želiš, to sam mogao prihvatiti, ali voljeti ... Osjetio sam tvoju treperavu misao, kojom si skakala u sjećanje, uspoređujući mene i ... Nisam ni želio misliti na njih, tjerao sam ih snagom volje u bezdan zaborava.
I onda, ponovo drama. Nestala si. Jednostavno si nestala i nisi se javljala puna tri dana. Kako tri dana znaju biti duga! Gdje si? Sa kime si? Što radiš? Zašto se ne javljaš? Jesam li nešto učinio? U nečemu pogriješio? Jesam li ...
Zatim sam se razljutio, razbjesnio i hodajući uzrujano sobom, glasno, poput glumca na daskama koje život znače, rekao:
- Neka ide do đavola, prokleta bila! Neće mi više trgati živce!
Kao da si osjetila nešto i sutradan je mobitel zvonio jednom, pa drugi put, pa treći i konačno sam prestao brojati. I bio sam ponosan na samog sebe na svoju čvrstinu, za koju sam znao kako nije čvrstina, već samo želja za bijegom, jer znao sam, već onda, duboko u sebi, kako ćeš mi nanijeti veliku bol. I nastojao sam je izbjeći. Bilo mi je dosta boli. I previše.


Sutradan si mi pozvonila na vrata. I što da učinim? Da te ne pustim ući? Dok u meni valovi olakšanja i čežnje nadiru u ogromnoj plimi.
- Zar me nećeš pustiti ući? - upitala si, glumeći sigurnost, ali u očima sam ti čitao tajnu: što si sakrivala?
- Uđi - rekao sam i maknuo se u stranu i odmah napao: iznenadni napad je pola dobivene bitke. - Gdje si bila ovih dana?
- Polako ...
- Nema polako! Gdje si bila? Zašto se nisi javljala?
Nikad nisam doznao. Iako mislim kako znam odgovor. Bio bih sretniji da ga ne znam. A opet, da ga ne znam, svakog bi se dana pitao ... uh, koja zavrzlama!
Primakla si mi se i dodirnula vršcima malih sisa, stegnute u ljetnu maju kratkih rukava. Tvoj mi je miris draškao nozdrve šaljući impulse želje, potiskujući razum. Računala si na to, naravno. Sad znam da je tako, ali sam onda naivno vjerovao ... uh, koliki glupani možemo biti! Toliko volimo lagati sami sebe, da se pitam, poznajemo li uopće istinu, onu pravu i jedinu istinu. Ako takva istina u odnosu žena-muškarac uopće postoji. Počeo sam sumnjati! Toliko laži, toliko prešućenih trenutaka, nikad izrečenih objašnjenja, previše je toga.


Nekoliko mjeseci iza toga, razbolio sam se i ti si me njegovala i uljuljkala u sigurnost. Zar te ne voli žena koja te njeguje? To ne može biti. Ali je bilo. I može biti. I događa se. I dogodilo se. Meni.
Ironično, nalazeći se na vrhu vala, mislio sam kako mogu dohvatiti nebo, kucnuti o njega i osluhnuti zvuk. Mislio sam kako me konačno posjetila sreća, a zaboravio sam na najveću mudrost od svih mudrosti: u podne počinje noć.
Ljubeći te, dišući za tvoje želje, koje su samim tim postajale i moje, hraneći se tvojim pogledom, nisam ni primijetio tvoj bijeg. Jer to nije bio odlazak, nije mogao biti. Dan prije je bilo sve u redu, a sutradan već ništa. Zašto? Znala si da odlaziš, a ni riječi nisi rekla. Jesi li uživala u znanju koje je meni bilo nedostupno? Jesi li se naslađivala time, što znaš kako me napuštaš, a ja, glupan jedan, ništa ne primjećujem, ne slutim. Već mislim kako mi se sreća osmjehuje i kako ... Što više mislim o tome, sve se više čudim: analiziram naše posljednje dane, ali ne vidim, ne mogu pronaći nikakvo odstupanje od tvog uobičajenog ponašanja.
I ponovo glasno šaljem sve do vraga i mirim se sudbinom i nastavljam život ...


Mobitel ... prokleti mobitel ... prokleto buđenje nade.
Ne javljaj se, govorio mi je neki glas u meni, ali nisam ga poslušao. Dok sam se javljao na tvoj iznenadni poziv, u duhu sam vidio tvoj plameni pogled, onaj pogled kojim si me zvala i kojemu nikad nisam mogao odoljeti.
- Šaljem ti nekoliko slika - rekla si.
- Jesu li zamamne? – izletjelo mi je.
Tvoj mi je smijeh sve rekao i kao da nisu mjeseci prošli. Želja, koja je drijemala čvrsto skupljena u meni, poput ježa u zimskom snu, sad se probudila, rastegla se u mojoj nutrini, a njene mi bodlje zadavale bol i bol i bol ... koju sam volio i željno dočekao.
- Hoćeš li doći?
- Želiš li da dođem? - upitala si: uvijek si voljela okolišati u razgovoru.
- Želim - odgovorio sam. - Želiš li ti?
- Želim.
- Dođi!
- Doći ću.


Nisi došla. Zašto? Ne znam. Nikad nisam doznao. I više me nije ni briga, jer toliko bola podnijeti od nekog koga voliš i koji bi ti trebao uljepšati život, učiniti ga primamljivim, da se radosno i uzbuđeno budiš ... ah, previše je toga bilo, previše izdaja. Jer to jest bila izdaja!
I sad dolazi onaj konačni val, uništavajući val, razorni tsunami sa kojim se ubija sve ono lijepo i dobro što se dogodilo. Koliko sam prije znao uživati na kresti vala, koji je rastao i živio na našim osjećajima, toliko sam sada padao u ponor bola, koje je konačno eruptiralo u bijes.
Tvoje su me nikad jasno izrečene optužbe bacile u nerazumni bijes, jer shvatio sam tvoju neshvatljivu želju: želiš mene okriviti za neuspjeh naše veze. Koliko je to podlo! A način na koji si to izvodila, još je podliji.
- Reci - molio sam te - zašto me optužuješ?
Nisi rekla. Ali si me i dalje optuživala. Bila si sudac i porota i uopće me nisi željela saslušati. Jesi li željela biti i krvnik? Proglasila si me krivim, ni trena se ne pitajući: je li istina to što mislim da je istina? Je li mi on to učinio? Tvoje su me optužbe ranjavale, a odbijanje čuti moju obranu, koju bi prije trebalo nazvati objašnjenjem, jer nisam bio kriv, dovelo me do bijesa na kojem sam ti sada, nakon toliko proteklog vremena, zahvalan.
Jer ovog sam puta ja otišao! A to nikad ne bih mogao, da me nisi unaprijed osudila ne saslušavši me, ne dozvolivši mi obranu, ne iznijevši čak ni jasnu optužbu. Znam da sam otišao na ružan način, ali previše sam toga ružnog progutao sa tvoje strane i nisam više mogao, nisam više želio trpjeti. I rekao sam riječi koje donose kraj, onaj neumitni kraj, poslije koga više ništa ne ostaje. Potpuni prekid.
Uspjela si u meni podići val bijesa, val kojim sam obrisao sva nježna sjećanja, a kad se val povukao, na žalu nisu ostali ni otisci nečega, što mi je nekada izgledalo veliko, neponovljivo. Ništa nije pisalo na njemu.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.