Monolog

Osluškujući ranojutarnju tišinu i uživajući u njoj, Marijan pažljivo odmjeri jednu prepunu žličicu kave i ubaci je u kipuću vodu. Promiješa, pažljivo prateći rast crnog brijega i u posljednji čas odmakne malu i sjajnu posudu u kojoj je pripremao svoj najdraži napitak. Miris se kave raširi po maloj kuhinji i Marijan ga požudno udahne, unaprijed uživajući.
Visok i mršav, izdužena lica sa trodnevnom bradom, djelovao je isposnički, dok je stajao uz zatvoreni prozor kroz kojeg je dopirala svjetlost novog, tek probuđenog dana. Plava mu je košulja bila raskopčana gotovo do pupka i otkrivala mršava prsa. Marijan je, osjetivši odjednom hladnoću, ugura u stare i izlizane traperice, pa se smjesti za stol da popije prvu kavu tog dana.
Točno u trenutku kad je podigao šalicu sa crnim i vrućim napitkom do željnih usnica, u kuhinju uđe Nina.
- Već si tu? - reče bez pozdrava. - Zašto si samo ustao? Ionako nigdje ne radiš, pa možeš spavati do kad te je volja. Da ja mogu spavati, bogme bi i spavala. Ne bih ustajala u cik zore i oblokavala se kavom.
Marijan odšuti i otpije prvi gutljaj: prijao je naravno, ali nikad kao oni gutljaji koje bi popio dok Nina još ne bi ušetala u kuhinju. Ispod oka je pogleda: stajala je ni metar dalje od njega, blago raširivši noge, spavaćica joj se zadigla do polovice butina. Marjan primijeti da je to zbog Nininog pomamnog češanja stražnjice.
- Mogao si i za mene skuhati, sebičnjače jedan - promrsi Nina uzimajući posudu koju je Marijan čistu ostavio u slivniku. - Ni kavu ne piješ kao drugi ljudi. Mora biti bez šećera, gorka. Onakva kakvu ja mrzim. Sigurna sam, kako je upravo zbog toga i voliš.
Marijan otpije još jedan mali gutljaj. Pogled mu je lutao kuhinjskim podom, izbjegavajući Ninin. A nekada, prisjeti se tužno Marijan, uživao je u pogledu Ninih vatrenih crnih očiju. Već odavno njen pogled više nije vatren. Sad je gotovo neprekidno bijesan. Isijava bijes i mržnju i netrpeljivost i želju da čitav svijet pošalje do vraga. Prvenstveno njega, kako mu se činilo.
- Što ćeš raditi, kad odem na posao? - upita ona, ali ni ne sačeka odgovor. - Sigurno ćeš izaći i lutati obalom i popiti koju sa nekim od propalica koji ne rade kao što ni ti ne radiš. To je čitav tvoj posao.
Marijan skrene pogled s kuhinjskog poda na Nininu stražnjicu. Nekad, prije dvadeset i više godina, uživao je u njenoj čvrstini, nije mogao odoljeti njenom kruškolikom obliku. Sad se to promijenilo. Kao što se i sve ostalo promijenilo. Ništa više nije isto. Od onog dana kad je dobio otkaz, kao da se čitav život okrenuo naglavačke. I svakog je dana postajalo sve gore i gore. Nije bilo pomaka na bolje. Nije se ni činilo da će ga biti. Znao je, u četrdeset i četvrtoj nema izgleda da ga bilo tko zaposli. Zna to i Nina. Ali ne želi priznati kako zna. U početku, Marijan je sa Ninom vodio duge rasprave, nastojeći joj dokazati kako nije dobio otkaz svojom krivicom: dobilo ih svih tristo i pedeset ljudi koji su radili u tom pogonu. Nije on jedini koji se našao na ulici, bez posla, pogotovo mu se nije ta tragedija dogodila njegovom krivnjom.
Ali Nina nije slušala. Nije prihvaćala Marijanove argumente. Čvrsto se držala toga kako je Marijan neradnik i okrivljavala ga za sve i svašta. Marijan je osjećao kako ga Nina počinje mrziti i kako njena mržnja prema njemu iz dana u dan sve više i više buja. Boljelo ga je to. U početku. Zatim ga je ljutilo. Pa se dva puta silno napio i bio danima poslije toga bolestan. Ne toliko zbog velike količine konjaka kojeg je sasuo u sebe,koliko zbog grižnje savjesti. Jer umjesto boce konjaka, mogao je ...
- Operi barem kuhinju - začuje kako Nina govori prekidajući mu odlutale misli. - I robu. Puna je kupaonica. Znaš da ja to ne stignem. Dok dođem kući, već je noć. Dođem umorna i samo želim odmoriti.
Marijan se u sebi podsmješljivo nasmije. Svako jutro sluša Ninin monolog, uvijek isti, gotovo istovjetan. Po njoj ispada, da on samo leži i opija se. Nikad se ne zapita kako to da je objed skuhan i čeka je topao i ukusno serviran kad se ona vrati s posla. Ali uvijek sve pojede bez ikakve primjedbe. Marijan je bio dobar kuhar i znao je to, ali naravno, očekivao je riječi priznanja. Barem ponekad. Kad bi nadmašio samog sebe i sa malo novca mađioničarskom vještinom priredio pravi mali banket.
Ninino bi lice uvijek bilo smrknuto. Gledajući u to vječno smrknuto lice, Marijan se iznenadio, kad je jednog kasnog poslijepodneva, dok su objedovali, a sunce upravo zalazilo, ulovio samog sebe kako zamišlja u duhu neshvatljiv i ujedno čarobni prizor. On ustaje i laganim korakom prilazi Nini koja mirno jede objed kojeg je on pripremio, pa je mirnim i odlučnim pokretom grabi za kosu lijevom rukom, a desnu joj pesnicu zabija u lice. Krv iz Nininog nosa daleko šikne, poput živog crvenog vodoskoka. Marijan se odmiče i razdragano smije njenom zapanjenom licu niz kojeg se cijedi krv.
Marijan je tu svoju maštariju uvijek zaustavljao upravo na ovom trenutku. Kao da je vrijeme stalo. Nina lica umrljanog krvlju plače i zapanjeno gleda u Marijana, a on se sretno osmjehuje.
- Ne slušaš me - reče Nina tik uz njegovo lice: već je bila obučena i spremna otići na posao, a da Marijan, zbog njene bujice riječi koja ni na trenutak nije presušila, nije ni primijetio da se obukla i da je spremna otići.
On podigne glavu, odvoji pogled od šalice koju je praznu držao između dlanova i upitno se zagleda u Ninu.
- Doći ću ranije danas - reče mu ona zapovjedničkim tonom: gdje je nestalo ono njeno obećavajuće šaputanje, slatkoća glasa sa kojom bi lomila svaki Marijanov otpor? - U tri sam već kući. Ne zaboravi to. Neka pileći paprikaš bude gotov tada, jesi li me čuo?
Nije čekala da Marijan potvrdi kako ju je čuo i shvatio. Dohvativši smeđu torbu, prebaci je preko ramena i izjuri bez pozdrava iz stana. Marijan je ukočeno stajao pored stola i osluškivao njene brze korake kako odzvanjaju stubištem zgrade. Odjednom se trgne i jurne prema vratima stana, otvori ih i izleti u hodnik zgrade, pa se nagne nad ogradu i poviče u dubinu stubišta:
- Ninaaaaa! Vrati se!
Ninini koraci utihnu i tišina je pritiskala. Marijan se skloni u stan, ali ne zatvori vrata stana. Napeto je osluškivao. Ninini koraci se ponovo začuju, uspinjala se, vraćala se uz dva kata koliko ih je već prevalila, mrmljajući u sebi nešto o Marijanovoj gluposti.
Marijan ju je čekao u kuhinji, lagano naslonjen na slivnik, rukama položenim iza leđa. Lice mu je bilo savršeno mirno i bez ikakvog izražaja.
- Što je sad? - ljutito upita Nina ušavši zadihana u kuhinju.
Marijan ne odgovori. Samo se odmakne od slivnika, u dva se koraka naprosto stvori pored Nine i punom snagom koja je tinjala u njegovom napetom tijelu, udari Ninu šakom među oči. Umalo se ne nasmije, kad ugleda kako se njene oči ukrštavaju i kako Nina polako i bez glasa klizi na pod. Prije nego što je dotakla pod, udario ju je još šest puta, a zatim nastavio udarati i udarati mehanički i bez osjećaja. Nije osjećao ni radost ni tugu. Samo prazninu.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.