srijeda, 19. svibnja 2010.

Bijeli tepih


Ljeto nam se približava sporim i kišovitom koracima, a ja mislim na onu daleku zimu.

Točno se sjećam kako je snijeg škripao ispod naših nogu, dok smo hodali toplo i svečano obučeni prema kući prijatelja Željka u kojoj ćemo dočekati Novu godinu. Bilo je tek nešto iza sedam, snijeg je i dalje padao, tiho i uporno, a Davorka me držala ispod ruke zimogrožljivo se stišćući uz mene, tražeći toplinu mog tijela. Nije bilo ni čudno: na sebi je ispod kratke bundice imala minicu, vrišteći-crvenu, u kojoj će njene duge i glatke noge doći do punog izražaja.
Tog sam je jutra gledao ležeći lijeno u krevetu, dok je ona sjedila s moje lijeve strane i porubljivala minicu koju je ponijela na put, jer nismo bili u svom gradu. Htio sam voditi ljubav sa njom, ali me ona nestrpljivo odgurnula pokretom koji je odavao da ima mnogo posla kojeg mora obaviti i kako nema vremena za mene i moje prohtjeve. Uzdahnuo sam i rukom posegao prema cigaretama, a i boca je šljivovice bila tu, da mi pruža utjehu. Stevo, moj domaćin, obzirno ju je stavio tu, na ormarić pored kreveta.
- Nećeš valjda početi piti u devet ujutro? - upitala je Davorka, a njene su plave oči ljutito bljesnule.
- Oduvijek pijem ujutro - otresao sam se i natočio čašicu: nije mi prijalo, sve je imalo ogavan okus, i rakija i cigareta i ugasio sam cigaretu, ustao i otišao oprati zube.
Kad sam se vratio osvježen, popio sam čašicu dok me Davorka prijekorno gledala, pa odmah nasuo drugu mirno je gledajući.
- Već vidim kakav će to doček biti - prokomentirala je, a ja sam se samo nacerio prema njoj: bilo mi je svega dvadeset i dvije i ponosio sam se svojom izdržljivošću u piću.

Ostavili smo snijeg i hladnoću iza sebe i ušli u predvorje kuće, pa u prvu prostoriju, toplu i ukrašenu i u čijoj se sredini nalazio ogroman stol prepun jela i pića, a u čijoj se sredini šepurio pečeni odojak.
- Ti boga! - oteo mi se uzvik. - Tko će to sve pojesti?
Nasmijali su se. Domaćin Željko najviše. Crne su mu oči bljeskale dok je s nepovjerenjem gledao na život. Nanjušio je što se sprema i pokupivši svoju dragu na vrijeme kidnuo u Kanadu. Ali onda nismo znali što nam se približava i otpočeli smo noć pijuckajući, upoznavajući se.
Jer mi, moja Davorka i ja, gotovo nikog nismo poznavali osim Terija i Steve kod kojeg smo odsjeli i čiji smo gosti bili. A Teri je bio moj stari prijatelj sa kojim sam dirinčio u brodogradilištu i koji me uspio nagovoriti na ovu avanturu.
- Moraš sa mnom u Vinkulje - govorio mi je za vrijeme marende milijun puta, tako od milja nazivajući svoj grad Vinkovce. - Imam klapu za bogove! Svi slobodni i svi uvijek spremni za sve.
I eto, tako sam se našao tu u nepoznatoj sredini okružen nepoznatim ljudima. Davorka se prilijepila uz mene: valjda je osjećala nesigurnost. Sjedila mi je na koljenima, a kratka crvena suknjica opasno se podizala i ja sam raspoložen hvatao prikrivene poglede koji su se lijepili na tom prizoru. Zabavljao sam se, pio i pušio neprestano, uplevši se u razgovor o književnosti s Pajom.
Pajo ... Uvijek miran i tih nikad nije privlačio pažnju i dok sam sa njim diskutirao o Norman Maileru, nisam mogao ni sanjati kako će upravo on, Pajo, u dalekoj budućnosti kad ćemo svi biti odrasli muškarci, da će upravo on prvi zgrabiti pušku i pridružiti se "svojima". Što je natjeralo tog mirnog čovjeka koji nikad nije podizao glas, da zaboravi na dobre prijatelje i da okrene leđa svemu što mu je bilo drago, a sve zbog ... zbog čega? Uvjeren sam kako nema odgovora.
U neko je doba noći, mislim da se približavalo jedanaest, Beli prišao Paji i meni i nagnuo se prema nama.
- Daj, Pajo, ne tupi toliko - rekao je prijateljski, a smeđe su mu oči blistale od pića. - Pusti čovjeka da nešto pojede.
Imao je pravo: u stomaku sam osjećao prazninu koju rum nije mogao ispuniti, iako sam ga nemilice tresao u sebe.
- Ideš s nama, ili da ti donesem malo? - upitao sam Davorku.
- Idem s tobom - rekla je.
Beli nam je, stojeći pored stola, narezao odojka, kiselih krastavaca i još koječega ukusnog i poslužio nas, žvačući polako i pijuckajući neprestano.
Beli, koji će samo pet godina kasnije završiti iza rešetaka, a da nikad nismo shvatili zbog čega. Jer nismo mogli vjerovati da je to učinio. Silovao. Nismo mogli vjerovati, a ja ne vjerujem ni danas, mnogo godina kasnije. Kleo se na sudu da je nevin, ali svjedoci ...
Teri je sa Verom, svojom djevojkom u koju je bio zaljubljen baš kao i ja u Davorku, nešto raspredao u jednom kutu velike i tople sobe. Vidio sam kako Verine crne poput noći postaju sjetne i daleke i pitao sam se koga li vraga tako ozbiljno razgovaraju u ovoj ludoj noći kad se svi opuštaju, luduju, zaboravljaju na brige.
Kasnije, kad smo se vraćali vlakom u Rijeku, Davorka, Teri i ja, saznao sam da ju je Teri upravo tad zaprosio. Baš se tako izrazio i to me je natjeralo u smijeh, a Davorka me bockala u rebra, dok je Teri promrmljao nešto o pijanoj budali, mada je vrlo dobro znao da sam trijezan poput smrti.
Glazba je grmjela i mi smo plesali. I tek sam tad zapazio Višnju, visoku plavokosu djevojku dugih nogu. Plesala je graciozno, sa stilom i to je svatko odmah primijetio. Nekoliko godina kasnije postala je cijenjena balerina. Kad god bih putovao na neki od brojnih brodova, a put me vodio i kroz Zagreb, telefonirao bih joj i ona je uvijek našla vremena popiti kavu sa mnom. Gajila je naše prijateljstvo poput muškarca i silno sam je volio zbog toga, a da nikad ništa seksualnog nisam ni pomislio o njoj, a bila je prava ljepotica. Kad je poginula sa nepunih trideset i tri, u besmislenoj saobraćajnoj nesreći, jedva sam suzdržao suze u času dok mi je Teri to telefonski javljao.
Vera, Terijeva djevojka, nešto prije ponoći nam je prišla i nasmiješila se crnim plamtećim očima.
- Čuvajte mi Terija u Rijeci - rekla je tiho i pomakla mi pramen kose s čela: nisam se htio ošišati usprkos mnogim molbama Davorke.
- Zašto to govoriš? - upitao sam je, ali je Vera već odlazila odvodeći Davorku sa sobom prema uglu u kojem su se sakupile djevojke i čavrljale kikoćući se.
Iskoristio sam Davorkino odsustvo i pojačano navalio na rum. Ali bio sam sjajno raspoložen i kao uvijek kad bi me zgrabilo takvo raspoloženje, piće kao da nije djelovalo na mene. Nisam znao, nisam mogao znati, da me Davorka iz onog djevojačkog kuta motri i pažljivo broji čaše koje pohlepno ispijam. I da je odlučila kazniti me.
Kad je počela otkucavati ponoć i nastalo sveopće grljenje i ljubljene, odjednom sam shvatio kako Davorka nije pored mene. Primajući i dijeleći čestitke bijesnim sam je pogledom tražio. Ugledao sam je kao stoji ni metar dalje od mene, neopazice mi se približila i plave su joj oči podrugljivo sjale.
Zgrabio sam je oko vitkog struka i povukao k sebi čvrsto je poljubivši i stišćući joj tvrdu stražnjicu raširenim dlanovima.
- Platiti ćeš mi za ovo - prosiktao sam joj uz uho.- Kujo jedna! Namjerno si ovo učinila.
- Važniji ti je rum od mene - rekla je, ali nije bila ljuta i čas kasnije ljubili smo se i ljubili dok su nam se čvrsto pripijena tijela njihala u laganom ritmu prateći glasnu glazbu.
Malo kasnije, dok je Davorka otišla napudrati nosić ili tako nešto, prišao mi je Stevo u čijoj smo kući odsjeli, a upoznao sam ga još u Rijeci, preko Terija, naravno. I pružio mu gostoprimstvo bez razmišljanja, jer Terijev prijatelj bio je i moj prijatelj.
- Mala čarka? - upitao je nudeći bocu.
- Ništa strašno - rekao sam, pa objasnio: - Ne voli što pijem.
- Ni jedna ne voli - zaključio je Stevo mirno.
Stevo ... koji će se kasnije zaljubiti u ljepojku kratke crne kose iz Niša, a koju je upoznao na ljetovanju, u Malom Lošinju. Skroz je poludio za Svetlanom i otišao kod njenih, zaposlio se u Nišu, oženio i više nikad ništa nismo doznali o njemu. Je li preživio ludilo koje je mnogo kasnije od te noći dočeka Nove godine otpočelo?
Noć se polako odmatala mokra i teška i kad je jutro pokucalo na zamagljene prozore pomalo smo se iznenadilo. Došlo je vrijeme odlaska. Mora se spavati. Sve naopako, morao sam to pomisliti, dok sam Davorki pomagao obući kratku bundicu.
- Nisi pijan - rekla je ona iznenađeno.
- Nisam - odgovorio sam ljutito. - Ali ću biti. Otpratiti ću te kući, poleći te, a ja se idem natreskati kako i dolikuje u novogodišnjoj noći.
- Sad je jutro - rekla je Davorka pognuvši glavu. - Svanulo je odavno.
Ali nije bila u pravu. Za naše društvo noć je već počela, ali mi to onda nismo znali i razdragano smo galamili hodajući bijelim pločnikom dok je snijeg škripao i škripao: koračali smo sretni bijelim tepihom kojeg je priroda rasprostrla pod naše noge ni ne sluteći što nam budućnost donosi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: