Obaveza

U početku me to kod Maria zabavljalo. Nešto kasnije, kad je naše poznanstvo napredovalo u neku vrstu prijateljstva i kad smo se počeli otkrivati jedan drugom, pomalo mi je to počelo smetati, ići na živce.
- Nije dobro biti sam - rekao mi je Mario sinoć, dok smo zajedno šetali pse.
- Nisam sam - rekao sam i rukom pokazao na pse koji su veselo njuškali u našoj blizini.
- Nije to isto - promrmljao je Mario.
Nije mi to trebao on reći, znao sam to i sam. Ali me ljutilo što Mario uopće nije shvatio što sam mu htio reći. Htio sam mu reći kako nikad, pa dobro, možda sasvim rijetko, osjećam usamljenost. Kao da me neka tuga pomiluje žalosnim dahom. Za vrijeme takvih sam dana povučen, ne izlazim, ne želim svojim neraspoloženjem kvariti nečije vedro raspoloženje.
Mario nema tih skrupula. Svaki put kad bi krenuli na neku od naših dugačkih šetnji sa psima, započinjao bi uvijek istu temu. Bila je to njegova vječna žalopojka. Svaka se tužbalica ticala samo njegove supruge: žena ga je kinjila, s razlogom ili bez razloga i Mario je to osjećao, ali nije bio svjestan što zapravo osjeća.
- Neprestano traži ovo i ono - govorio je dok bi hodali jedan pored drugog, a psi ispred nas. - Sad želi da sredim vražja vrata.
- Koja vrata?
- Ulazna. Ona velika i teška.
- Pa - rekao sam mu pomirljivim glasom - moraš priznati da su zapuštena. Kad si ih posljednji put uredio?
- Ne sjećam se.
- Eto vidiš.
Ali Mario nije vidio. Nije mogao vidjeti. Naprosto je za ponešto bio slijep. A to je bila upravo stvar koju on nije vidio. Za vrijeme boljih dana, dok je bio mlad i snažan i dok je plovio po svim morima, uštedio je za kuću koja je bila okružena vrtom. Pričao mi je kako je oduvijek želio imati kuću i kako je u početku uživao u njoj.
- Sad mi je to naporno - govorio bi pogledavajući me. - Trebalo bi obnoviti fasadu. A to košta.
- Znao si to kad si kupovao kuću - rekao sam mu, jer počeo sam mrziti njegovo neprestano kukanje i nešto u meni tjeralo me biti oštar: sva se sućut i simpatija prema Mariu ugasila zbog neprestanih žalopojki kojima me je bombardirao. - Trebao si kupiti veliki stan.
- Bolje je imati kuću. Tako si svoj gazda.
- Pa onda uživaj u kući.
Nije uživao. Mario više ni u čemu nije uživao. Odjednom sam to shvatio i moje se strpljenje opasno približilo kraju. Njegove su rečenice uvijek započinjale sa "moram", nikad sa "želim". Bilo mi je na vrhu jezika pitanje: mora li i živjeti?
- Dođi sutra k meni - rekao bi mi, dok bi se rastajali nakon još jedne šetnje. - Morao bih nešto raditi u vrtu, a ne da mi se. Dođi, pa ćemo ponovo u šetnju.
U početku sam dolazio kod njega, ali sam kasnije počeo izbjegavati te posjete. Žena mu je neprestano nešto prigovarala i ne ustručavajući se zbog moje prisutnosti davala mu do znanja koliko je beskoristan.
- Kad ćeš već jednom srediti ta vrata? - gunđala bi sjedeći u udobnoj fotelji: po čitav je dan sjedila u njoj i gledala televizijski program.
- Ne počinji ponovo - govorio bi Mario.
- Govorim ti to već ...
Stajao bih po strani i bilo mi neugodno i svaki sam se put samom sebi zaklinjao kako je ovo posljednji put da dolazim k njima. Otresali bi se jedno na drugo, dok Mario ne bi podvio rep i pozvao psa, pa smo odlazili na još jednu šetnju, na kojoj će me, znao sam to, daviti svojim jadima.
U ponečemu je bio i u pravu, shvatio sam to. Nikad nisam čuo njegovu gospođu da mu je rekla nešto lijepog. Ili da je meni rekla nešto lijepo o svom Mariu. Ne, uvijek je to bila ogorčena kritika i postajalo mi je sve više neugodno slušati. Pa nisam dolazio k njima. Neko bi ih vrijeme uspješno izbjegavao. Ali bi me onda zaustavljali na ulici i pitali jesam li se što naljutio na njih.
- Naravno da nisam - odgovarao bih svaki put: i nisam bio ljut, samo sam osjećao neugodnost.
- Pa onda dođi - rekao bi Mario. - Sutra moram popraviti stazu i ...
Nije ni trebao nastaviti, znao sam što slijedi. Mario je s godinama postao sasvim nesposoban bilo što učiniti, ma koliko posao bio jednostavan, ukoliko nekog nije imao pored sebe da mu pomaže. Pomagao sam mu, naravno. Ali sam počeo i to izbjegavati, jer njegova bi nas žena gledala kako radimo i dobacivala mu podrugljive primjedbe.
Tako je bilo i kad je Mario popravljao velika i teška željezna vrata koja su vodila na njegovo malo imanje i koja su se nagrižena zubom vremena i nemarnošću, opasno nakrivila.
- Da si to učinio na vrijeme ... - pakosno je dobacila njegova žena promatrajući nas kako se znojimo na suncu.
Podbadala ga je kao i uvijek, a Mario se zgrčio pod njenim riječima i kad nje nije više bilo u našoj blizini, potiho je prošaptao:
- Proklete žene! Nikad im ne možeš ugoditi.
Tu je istu primjedbu izgovorio ispred mene ranije milijun puta, ali je ovog puta bilo jednom previše i brana je u meni popustila i riječi su nezadrživo šiknule.
- Nije dobro biti sam, stalno mi govoriš, je li? - upitao sam ga zajedljivo ni ne trudeći se prikriti gorku zajedljivost u glasu. - Bolje je imati ženu?
- Pa naravno - odgovorio je iznenađeno: nije navikao da čuje oštrinu u mom glasu. - Što će čovjek sam?
Došlo mi je da ga raspalim velikim čekićem po oznojenom čelu. Ali nisam. Ništa ne bi pomoglo, shvatio sam. Pomogao sam mu dovršiti popravljanje vrata i čim smo završili, kidnuo sam kući, odbijajući njegov poziv da nešto gricnem i popijem, zaklinjući se u sebi kako ću idući put kad me pozove, pronaći u sebi skrivenu snagu i odbiti ga.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.