Fabianov nagon

Fabian duboko uzdahne i odlučno otvori vrata, pa izađe iz kuće i zatrepće na jutarnjem suncu koje je veselo sijalo, kao da je sve u redu na čitavoj planeti. Brzo hodajući oborene glave prema kolima, uzalud se nadao izbjeći neželjenom pitanju.

U bilo koje vrijeme da je izlazio iz kuće, ili da se vraćao kući, ona bi sjedila udobno zavaljena u stolici za ljuljanje na trijemu svoje kuće i beživotnim pogledom promatrala život koji se odvijao na ulici, a koji je istinski nije ni zanimao. Upravo je to izluđivalo Fabiana, taj beživotni pogled ugaslih očiju njegove prve susjede i njeno uvijek jedno te isto pitanje, koje bi svaki put, kad bi ugledala Fabiana, postavljala, samo na čas prekidajući se ljuljati.
- Kako je danas, susjede? - pitala bi upiljivši nezainteresiran pogled u Fabiana, dok bi on gledao u njeno rame, izbjegavajući joj pogled, bojeći se da mu ne pročita misli.
- Ništa novog - odgovarao bi on i brzo se udaljavao od kola koja bi parkirao na zajedničkom parkingu.
- Sve će biti dobro - dobacila bi susjeda za njim i zagrizla u neku poslasticu koje su joj se uvijek nalazile pri ruci.
Fabian se nadao da su njene riječi istinite, ali je crv sumnje počeo rovariti u njemu. Nepromijenjeno stanje traje već dva tjedna. Petnaest je dana prošlo od onog lijepog i vrućeg dana kad se njegov, a i ne samo njegov, život iz temelja promijenio. Samo petnaest dana, ali se Fabianu činilo da su prohujala stoljeća. Sve je ostalo stalo. Život na čekanju. To ga je izluđivalo, a uvijek jedne te iste primjedbe njegove debele susjede, podizale su vjetar bijesa u njegovim grudima.

Uzalud se nadao.
- Idete u posjetu, susjede? - dopre do njega omrznuti glas susjede, koja je, naravno, bila na svom mjestu, zavaljena u stolici za ljuljanje.
- Idem!
- Mnogo je pozdravite.
- Hoću. Hvala.
- Sve će biti dobro.
Fabian je već sjeo za upravljač i brzo zatvorio vrata kola. Sad je više ne čuje, svoju debelu i dosadnu susjedu. Osjećajući kako pritisak u njemu polako popušta, Fabian se blago osmjehne. Osmjeh mu za čas nestane s lica, dok se pažljivo manevrirajući uključivao u promet.
Hoće li mu danas reći nešto drugo nego li inače? Sumnjao je u to. Nekako, kao da je postao običaj, da mu liječnik priđe, prijazno klimne i obavijesti ga kako nema nikakve promjene. Njegova je žena i dalje u komi. Može se samo čekati. Čekati što? Svaki je put poželio viknuti Fabian, stojeći pore kreveta u kojemu je sasvim mirno, beživotno, ležala njegova Liliana.
Crveno ga oko semafora zaustavi. Fabian uzdahne, dopustivši mislima još jednom izlet u nedavnu prošlost.

- Prognoza je da će dan biti prekrasan - rekla je Liliana osmjehujući. - Zašto ne bi otišli u prirodu i dobro se proveli?
- Da se popnemo na još jedno brdo? - upitao ju je smiješeći se.
- Zašto ne? - uzvratila je. - Sve je bolje od sjedenja.
Slagao se sa njom i volio je njenu želju za pokretom. Neprestano su se nečim bavili, uživajući u tjelesnom naprezanju. Oboje su bili u odličnoj fizičkoj kondiciji, oboje u ranim tridesetim, zdravi i neumorni i grabili su slasti života širokim zahvatima.
Te je suboto nešto pošlo krivo. Fabian je hodao prvi uz strminu brda, povremeno bacajući pogled prema njegovom, kako se na momente činilo, nedostižnom vrhuncu. Uspon je trajao već blizu dva sata, proljetno je sunce počelo grijati i Fabian se radovao vrhu brda na kojemu će sjesti, odmoriti se, diviti se pogledu, nešto pojesti.
I dok je mislio o tome kako ih do tih trenutaka dijeli još samo nekoliko metara, začuo je kratki i prigušeni uzvik Liliane i brzo se okrenuo. Upravo na vrijeme da vidi kako se desna Lilianina noga otela kontroli i pobjegla visoko u zrak i kako Liliana pada na leđa i počinje se kotrljati niz strminu brda. Zaboravio je na vrh brda i sjurio se za kotrljajućom Lilianom.

Nestrpljivi zvuk ga trgne iz razmišljanja i Fabian shvati da mu to trube nervozni vozači: semafor je promijenio boju u zeleno. Fabian se osmjehne i slegne ramenima tražeći oproštaj i razumijevanje ostalih vozača, pa pritisne gas.
Sjeti se kako je uzalud dozivao Lilianu i blago je pljuskao po licu, nastojeći je prizvati k svijesti. Dok je prilazio bolničkom parkingu, prisjeti kako je nosio svoju Lilianu dole niz strmo brdo. Nosio ju sve do kola, dok su mu ruke trpjele, boljele do ludila, povremeno je zazivajući, ali mu Liliana nije odgovarala. Lilianu je položio na stražnja sjedala i pojurio prema gradu, prema bolnici, povremeno uzalud zazivajući njeno ime. Nije odgovarala.

- Samo je pala - ponavljao je u bolnici liječniku koji mu je saopćio da je Liliana pala u komu. - Mora da joj se kamen odronio ispod stopala i zbog toga je pala. Ništa se drugo nije dogodilo. Zbog čega onda koma? Hoće li ...
- Možemo samo čekati - prekinuo ga je liječnik blago, ali odlučno.
- Čekati?
- Samo to možemo učiniti - rekao je liječnik. - Čekati.
- Da se probudi? - sa nadom u glasu upitao je Fabian.
Liječnik je klimnuo prosijedom glavom, namjesti naočale na nosu i blago stisnuo Fabianovo rame.
Prizor se ponavljao iz dana u dan. I razgovor. Gotovo doslovno uvijek isti. I Fabianovi susreti sa debelom susjedom koja sjedi u stolici za ljuljanje na svom trijemu, baš kao da njega, Fabiana, vreba.
Zašto se ovo moralo dogoditi Liliani? Pa ona toliko voli život i zna uživati u njemu! Jednog je dana iznenada pomislio, dok se vraćao kući iz još jedne posjete bolnici i nepomičnoj Liliani, dok je izlazio iz kola i gledao u svoju debelu susjedu, da se takvog što njoj trebalo dogoditi. Nikako ne Liliani. Nego njoj, ovoj vreći sala i besmislenom životu kojeg provodi iz dana u dan sjedeći na trijemu i proždirući pizze koje bi joj donosili. Njen je život ...
Nije tada izašao iz kola, jer nije mogao podnijeti čuti susjedin glas i ono njeno vječno jedno te isto pitanje. Brzo je odjurio dalje, u grad, da se provoza bilo gdje, samo da ne mora proći pored nje, debele, proždrljive, nepokretne, sve ono što njegova Liliana nije bila.

Liliana je i dalje mirno ležala u krevetu, a aparati na koje je bila priključena tiho su šumjeli. Sve je isto, kao i uvijek, shvati Fabian. Nema promjene.
Ali kad je u sobu ušao liječnik, Fabian mu u očima pročita promjenu i želudac mu se zgrči. Predosjeti nevolju.
- Nije dobro? - upita sasvim tiho, kao da se boji probuditi Lilianu.
- Nije dobro - potvrdi liječnik. – Žao mi je, ali ovo moram reći. Nema mjesta nadanju. Neće se probuditi iz kome.
- Neće? - ponovi upitno Fabian, odbijajući shvatiti neizrečeno.
- Žao mi je, ali neće - ponovi liječnik. - Nikakve nade nema.
- Baš nikakve?
- Nikakve.
- I ...? - zamuca Fabian. - Što sad?
- Isključiti ćemo respirator i ...
- Pustiti je umrijeti?! - prekine ga Fabian, bijesno se zagledavši u liječnika.
- Smirite se - umirujuće reče liječnik. - Ništa ne morate danas odlučiti. Pođite kući, razmislite, razgovarajte s obitelji ...
Fabian prestane slušati. Odjednom shvati kako je sve gotovo. Gotovo je s Lilianinim životom. Umrijeti će. O njemu ovisi kad će umrijeti. On mora odlučiti. Sve postaje naopako. Gotovo je s njihovim zajedničkim lijepim i uzbudljivim životom. Sve je prohujalo u nepovrat. Sve!

- Kako je danas, susjede?
Fabian se trgne. Uopće nije bio svjestan da je stigao kući, da je upravo parkirao kola na uobičajenom mjestu i izašao iz njih. Nije se čak mogao ni sjetiti vožnje od bolnice do kuće. Kao da je velika spužva izbrisala posljednji sat njegovog života.
- Kako je danas, susjede? - ponovi susjeda nastavljajući lagano ljuljati se i upiljivši nezainteresirani pogled u Fabianove oči, shvativši da joj neće odgovoriti.
- Uobičajeno - procijedi Fabian prisilivši se na to.
- Sve će biti dobro - reče ona i zagrize u trokut pizze.

Um mu se zamračio, tijelo mu zadrhtalo. Reakcija je bila brza i silovita i strašna. Fabian se u tri ogromna skoka nađe pored debele susjede i dok je ona zapanjeno buljila u njega, raspali je desnicom u debelo lice. Zatim ljevicom, pa ponovo desnicom, dok se debelo lice treslo pod njegovim udarcima i koža počela pucati. Krv je štrcala sa debelog i mlohavog lica, a Fabianovi snažni udarci se nastavljali i nastavljali, a on je beskrajno uživao, konačno uživao nakon beskonačno dugo vremena i sa svakim je njegovim udarcem uživanje raslo ...

- Znam - reče Fabian uzdahnuvši i rastjeravši bolesnu maštu koja je za tren zavladala njegovim umom. - Naravno da će biti sve u redu. Uživajte u večeri, gospođo.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.