Sasvim obična krađa

Usprkos gotovo neprozirnoj tami, Petoprstaš, se kretao tiho i sigurno, kao da je u svojoj kući. Petoprstašu to, naravno, nije bilo pravo ime. Pravo su mu ime znali vrlo rijetki, ostali su ga poznavali pod nadimkom kojeg je ponosno nosio. U društvu u kojemu se kretao i u kojemu je bio poznat, kružila je priča kako Petoprstaš ima precizne prste poput kirurga i kako je u stanju ispipati ti čitavo tijelo u potrazi za novčanikom, a da to ni ne osjetiš.
Ušao je u kući prije pet minuta, malo se i začudio kad je shvatio kako ključ kojeg je gurnuo u bravu, savršeno odgovara. Nije mu se dopadao onaj od kojeg je dobio ključ.

- Nikog neće biti u kući - rekao mu je mladić crne kose i tamnog pogleda, izbjegavajući pogledati Petoprstaša u oči. - Biti će sasvim lako. Sasvim obična krađa. Ništa više.
- Zašto onda to sam ne izvedeš? - upitao je podsmješljivo Petoprstaš.
Sjedili su za stolom u lokalu i ispijali kave, stol se nalazio u uglu i oko njih nikoga nije bilo.
- Ne moram na to odgovoriti - odbrusio je prkosno crnokosi mladić. - Dakle, odluči se već jednom. Hoćeš li to učiniti, ili ne?
Petoprstaš se zagleda u mladićevo lice, ne vidjevši ga u stvari. U duhu se već nalazio u noći, u nepoznatoj kući i tiho se kretao nepoznatim prostorijama u potrazi za "zelenom limenom kutijom", kako je to plastično opisao crnokosi mladić. Rekao mu je i to, da se kutija nalazi na katu, prva soba lijevo, na stolu pored prozora.
- Što je u kutiji? - upitao je Petoprstaš.
Crnokosi je duboko uzdahnuo.
- Moram znati - objasnio mu je strpljivo Petoprstaš. - Ne mogu se motati nepoznatom kućom, biti na oprezu i neprestano se pitati koji li se vrag nalazi u toj kutiji, za koju mi daješ toliku lovu da ti je donesem.
- Nakit - odgovorio je crnokosi. - U njoj se nalazi bakin nakit.
- Ah, baka! - podsmjehnuo se Petoprstaš i pomislio, kako ispred njega sjedi još jedan mlad i pohlepan, koji ne može dočekati nečiju smrt. Nitko više nema strpljenja.

Petoprstaš podigne glavu stojeći u podnožju stepenica i onjuši zrak, mrklu noć. Sat je na gradskom tornju upravo odbijao dva sata. Gluho doba noći. Ali njemu se učinilo da je nešto čuo. Je li prokleti crnokosi pogriješio? Zar mu baka nije otputovala? Zar kuća nije prazna?
Stajao je tako ukočen još čitavih pet minuta, a onda se počeo polako i bešumno uspinjati. "Prva soba lijevo", ponavljao je sebi u mislima stigavši na kat. Vrata su sobe bila otvorena i to ga je iznenadilo. Zašto su vrata otvorena, ako u kući nikog nema?
Sve je u Petoprstašu vriskalo, nagon mu je govorio kako se treba okrenuti, spustiti niz stepenice i izaći iz proklete kuće na ulicu. Dok je oklijevao, bljesne munja i prve se kapi kiše uz štropot spuste s crnog neba. Pod bljeskom munje Petoprstaš ugleda otvoreni prozor ispred kojeg se njihala bijela zavjesa, ugleda i stol, pa čak i kutiju zbog koje se uvukao u kuću. I onda se naljuti na samog sebe: koji mu je vrag? Čega se boji? Zar mu je ovo prvi put? Pa to je sasvim obična krađa slična drugim krađama koje je već uspješno izveo. Izvesti će i ovu, ne zvao se on Petoprstaš, ako neće!
Više ništa nije mislio. Zabranio je sebi misliti. Sad je vrijeme djelovanja!
Odlučnim koracima krene prema otvorenom prozoru, dok mu je krajičkom uma lebdjelo pitanje: kako to, da je u praznoj kući otvoren prozor? Ali mu pitanje nije sasvim doprlo k svijesti, jer već je držao željenu kutiju u rukama i otvarao je. Pod još jednim bljeskom munje, proljetna je oluja počela divljati, Petoprstaš ugleda prekrasan prizor za njegove oči. Masno je plaćen za svoj posao, ali to nije ništa prema onome koliko vrijedi sadržaj ove obične, moglo bi se reći, otrcane kutije. Shvatio je to odmah.
Držeći plijen u ruci, krene iz sobe i u trenutku kad je stigao do stepenica, ponovo začuje onaj isti šum, koji je i malo ranije zvonio na uzbunu u njegovim grudima, a na kojeg se svjesno oglušio. Petoprstaš ponovo zastane, napregne uši, onjuši zrak. Poput uplašene životinje. Ništa. Sve je bilo savršeno mirno i tiho, osim ritma kiše koji se pojačao i veselo bubnjao krupnim otežalim kapima po krovu.
Petoprstaš uzdahne i podigne nogu spreman zakoračiti na prvu stepenicu i nestati što je brže moguće iz ove proklete kuće. Onaj se šum ponovi i sad ga je sasvim jasno čuo. Petoprstaš se, s nogom u zraku okrene i zapanjeno ugleda spodobu u bijelom koja mu se brzo približavala.
- To je moje! - odlučno reče duh i zgrabi limenu kutiju s dragocjenostima iz Petoprstaševih ruku, pa odlučno vrisne: - Mojeeeee!
Petoprstaš osjeti gubitak kutije, ali mu je to bila posljednja briga, jer osjetio je i kako, sasvim malo gurnut od đavolske starice-duha, gubi ravnotežu i počinje padati niz stepenice.
"Prokleta je baba išla pišati", bila mu je posljednja misao, prije nego li mu se tijelo zaustavilo u podnožju stepenica, a glava mu bila nagnuta pod sasvim čudnim i nemogućim kutom.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.