Na lukobranu

Gospođa je Vilma imala dugogodišnju poslijepodnevnu naviku izaći iz kuće, kupiti "Novi list" i sa novinama pod miškom uputiti se u park, izabrati osunčanu klupu i prepustiti se uživanju čitanja. Nije joj smetalo što novine čita poslijepodne, a ne jutrom, poput većine ljudi.
Ostavši udovicom, jednog je dana, otprilike sedam mjeseci nakon suprugove smrti, iznenada shvatila kako se zatvorila u kuću i gotovo uopće ne izlazi. I odlučila je to promijeniti.
Odmah je tog dana, jer kad nešto odlučiš, onda to odmah i moraš provesti u djelo, mislila je gospođa Vilma, prošetala malo gradom i kroz park u čijoj je blizini stanovala. Dopala joj se šetnja i shvatila je iznenađeno, pripremajući se te večeri na počinak, kako jedva čeka ponoviti šetnju do parka. Ponoviti iskustvo.
Postepeno je upoznavala ljude koji su tamo dolazili, iako nije sklapala nikakva prijateljstva. Ljubomorno je čuvala svoju osamu, uživajući u njoj i nikom ne dozvoljavajući narušiti je. "Poznavala" je tako i onaj mladi par, koji se sastajao svake srijede ispred parka. Uvijek samo srijedom i to ju je zaintrigiralo, pa je u glavi počela ispredati čitava romane mogućih objašnjenja ponašanja tajanstvenog para.
Nisu bili jedini, koje je voljela promatrati, nagađajući njihova zanimanja, interese. Pokušavajući odgonetnuti njihove živote, živote nepoznatih koje je promatrala kako prolaze pored dok je sjedila na klupi u parku, zaboravljala je na jednoličnost svog života. Nije bila toga svjesna, ali obogaćivala je svoj usamljeni život redovitim šetačima u parku.
Bio je ponedjeljak, kad je sasvim neobjašnjivo, umjesto da kao i obično krene u park, pošla laganim hodom prema lukobranu. Nikad prije nije bila na lukobranu, iako je u "Novom listu" pročitala da je otvoren za javnost. Čitala je o šetnici dugačkoj jednu morsku milju i potrudila se saznati da jedna milja iznosi točno 1.852 metra. Tamo i nazad ... sasvim dovoljno za poslijepodnevnu šetnju.
Nakon što je došetala do samog ruba lukobrana, počela se polako vraćati i napokon izabrala jednu klupu i smjestila se na nju. Sunce joj je visjelo nad glavom, nalazilo se iza leđa gospođe Vilme, pa se tako dobro postavljena mogla mirno prepustiti čitanju.

Već slijedeći dan, vrativši se na lukobran, umjesto da je otišla u park, gospođa je Vilma zapazila mladića. Bio je to sasvim običan mladić, ni po čemu ne odudarajući od svojih vršnjaka, ali je oštro i znatiželjno oko gospođe Vilme uhvatilo i ono neobično na mladiću. Lice mu je prekrivala tuga, a zamagljene oči su potvrđivale "dijagnozu" gospođe Vilme. Mladić se naprosto raspadao od prevelike tuge i ona je u sebi počela odgonetati porijeklo mladićeve tuge, raspredajući unutrašnjim monologom čitav sat.
Samo dva dana kasnije, gospođa Vilma je primijetila i djevojku. Odsjaj sunca na djevojčinom licu omeđenom smeđom kosom, privukao je pažnju gospođe Vilme. Ulovila je djevojčin pogled pun želje i pratila ga i nije se iznenadila shvativši kako smeđokosa zaljubljeno gleda u tužnog mladića.
Gospođa je Vilma zadrhtala: ta je priča baš onakva kakve je voljela! Sad će se njih dvoje ... i mašta se gospođe Vilme razbuktala i razmahala i vinula se visoko gore među romantične i ružičaste oblake. Ali nije bilo tako, ništa nije bilo ružičasto kao što je to gospođa Vilma priželjkivala da bude. Tužni je mladiš šetao, smeđokosa ga djevojka gledala, a on nije primjećivao poziv u djevojčinim lijepim plavim očima. Većinom bi hodao oborene glave kao u nekom transu, a djevojka mu se osmjehivala dok bi se susretali, dok je more šumjelo pored njih i uvijek bi samo prošli jedno pored drugog, iako bi djevojka nagonski usporila korak očekujući da isto učini i mladić. Ponekad bi se djevojka okrenula za mladićem, zastavši na svojoj šetnji i žalosno se zagledavši u mladićeva leđa koja su se udaljavala.

Gospođa je Vilma ustreptala srca promatrala kako smeđokosa djevojka počinje mršavjeti, a lijepe joj plave oči postaju ogromne i tamne na sve više koščatom licu. Svaka je crta djevojčinog lica govorila o boli, o patnji i gospođa je Vilma sve više postajala ljutita na tužnog mladića koji ne primjećuje djevojčinu zaljubljenost, djevojčinu bol zbog te zaljubljenosti, pa čak ni samu djevojku. Bilo je trenutaka, kad bi gospođa Vilma poželjela ustati, zaustaviti oboje mladih i ... Suzdržala bi se svaki put, jer tko je ona da kroji nečije sudbine? Prisiljavala je sebe mirno sjediti i pratila razvoj događaja u kojemu se ništa nije događalo.
Onda je djevojka nestala. Jednostavno je više nije bilo, prestala je dolaziti na poslijepodnevne šetnje lukobranom. Što joj se dogodilo? Zašto je nema? Je li uvidjela besmislenost svoje neuzvraćene ljubavi? Je li ... pitanja su se nizala i gospođa ih je Vilma sve odbacivala jedno za drugim, nezadovoljna odgovorima koji su odjekivali u njoj. Jer ona je priželjkivala da se dvoje mladih upoznaju i ...

Niti mjesec dana od djevojčinog nestanka s lukobrana, gospođa je Vilma sa zebnjom zadrhtala, a raširene novine joj iskliznule iz treperavih prstiju. Rastvorila je novinsku stranicu s osmrtnicama i odmah na njoj ugledala desetinu fotografija smeđokose djevojke.
"Nakon teške i krake bolesti ... " pisalo je ispod fotografija i gospođa je Vilma žalosno uzdahnula. Život je tako nepravedan. I bolan.
Podigla je novine, uredno ih složila izgubivši volju za čitanjem i ugledala tužnog mladića koji više nije izgledao tužno. Osmjeh mu je poigravao na licu, dok je pogledom milovao štene koje je veselo trčkaralo ispred njega.
Gospođa je Vilma uzdahnula: danas je dan kad tajne prestaju biti tajne. Razotkrila joj se nedavna mladićeva tuga. Bi li bilo drugačije da ...
Gospođa Vilma odlučno ustane i još odlučnije odgurne nadiruće joj misli. Ne, neće više! Takav je život i ona ga neće više "prepravljati". Istina je da život zna biti nepravedan. Isto tako i bolan. Ali zna pružati i radost i vrijedan je življenja!
Gospođa Vilma pogledom pomiluje razigrano štene i mladića, pa polako krene niz lukobran. Sutra će se ponovo vratiti klupama u parku.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.