Kokić

Čitav mu je kratki život odisao pivom i jeftinim vinom. Kad se prvi put susreo sa bocom, Kokić se istog časa ludo zaljubio u nju. I nikad nije iznevjerio svoju prvu i jedinu ljubav. Ostao joj vjeran do samog kraja svog života. A kraj je nastupio relativno rano, neočekivano. Mislio je da je neuništiv i da ga ništa ne može oboriti, ali ga je njegova ljubav podmuklo izjedala iznutra. Onoliko koliko mu je prividnog zadovoljstva pružala, toliko mu je otkidala od zdravlja: omjer je bio ubitačno točan. Ali Kokić to nije znao, nije shvaćao, nije mogao shvatiti. I činio je gluposti u životu, prvo prema samom sebi, a zatim i prema svima ostalima.

Pijući sa ostalim ljubiteljima dobre kapljice, nekako se uvijek znao zadržati po strani sa svojom bocom. Nije ju volio dijeliti. Iako je znao potezati iz tuđih boca, kad bi ga velikodušno ponudili. Žica škrtosti veoma se rano uvukla u Kokića, pa je tako ovakav razgovor vođen mnogo puta.
- Kokiću, dobaci cigaretu - molio bi neki sudrug u pijanstvu.
Kokić bi ga podozrivo ispod oka pogledao, sporim pokretom zavukao ruku u džep, izvukao kutiju cigareta, polako je otvorio i pažljivo, dotičući svaku pojedinu cigaretu vrškom požutjelog prsta, prebrojao cigarete nečujno mičući usnama.
- Ne mogu - gotovo uvijek bi odgovarao. - Imam ih samo još šest, a to mi mora potrajati večeras.
Svi mi, koji smo stajali ili sjedili u blizini, a uvijek bi se okupljali oko jedne te iste klupe u blizini vinskog podruma, morali smo se sa čuđenjem nasmijati takvom odgovoru. Jer nitko među nama nije nikad takvog što izvalio. Ako si imao nekoliko cigareta, uvijek bi dao onom koji nema niti jednu. Svi osim Kokića.
- Ti si prilično bešćutni gad - rekao sam mu jednom prilikom, kad sam ga ja zamolio za cigaretu, a on me glatko odbio. - Koliko si samo mojih popušio. A sad ne daš jednu bijednu cigaretu.
- Ne mogu - odgovorio je Kokić nimalo se ne pokolebavši. – Trebati će mi.

Vječito smo visjeli oko te klupe i kad bi imali love veselo bi pretrčavali cestu do vinskog podruma i još se veselije vraćali sa bocom u ruci. Većina nas nije radila, nije ni željela raditi: željeli smo samo piti. Uživati u opijanju iz dana u dan. I svaki onaj prošli dan činio nam se poput sna prema današnjem. Jer svaki je dan počinjao mamurlukom i besparicom.
- Ah, kako je jučer vino teklo - rekao bi netko silno žedan zaboravljajući na činjenicu da je i jučer kukao za onim proteklim danom. - Bilo je vina.
Zbog nečeg smo uvijek bili uvjereni kako je jučer bilo bolje, jer sinoć smo raspoloženi doteturali kući, a sad nas muči tremor, prsti na rukama ludo podrhtavaju, suha usta su bolna, razdražljivost nas kida na komadiće. Zaboravljali smo kako smo i jučer stenjali pod teškim bremenom besparice. A onda bi obično netko naletio i platio litru jeftinog vina i svi bi živnuli. Svijet i život ponovo bi dobio smisao, a Kokić bi veselo uzvikivao svoju poštapalicu, prema kojoj je i dobio nadimak.
- Rke-koke! - uzvikivao bi nakon što bi dobro potegnuo iz boce. - Rke-koke! Sad se da živjeti.
I svi smo već olakšano disali jer prva je boca pala, nije vrag da više nitko neće naletjeti, naprosto mora netko nabasati i blagosloviti nas još jednom bocom. Pa još jednom ...

Dani ispunjeni pijanim besmislom su se nizali i ostajali iza nas, a da ih nismo bili ni svjesni. Nismo uživali u njima, u ni jednom danu, svaki je bio težak na sasvim isti način. Monotonija pijanica. Boreći se sa besparicom i željom za pićem svakog dana iznova, polako smo popuštali: od ratobornih mladića pretvorili smo se u sredovječna gunđala. Zagazili smo u četrdesete, a da nismo ni živjeli dvadeset godina. Misleći kako živimo punom snagom, a u stvari smo ubijali sami sebe.
Na Kokiću je to bilo najočitije. Lice mu je omekšalo, naboralo se, a pogled mu postao tup i sasvim nezainteresiran. Za sve osim za bocu, naravno. Već je posljednje dvije godine spavao sa bocom. I to nije figurativno rečeno, već doslovno.
Kako bi se približavalo osam sati navečer i samim tim kraj radnog vremena vinskog podruma, Kokić bi iznenada ustajao i ne mareći zbog toga što nas je samo prije pola sata uvjeravao kako nema ni kinte, nesigurnim koracima kretao prema podrumu. Iz kojeg bi uskoro izlazio noseći bocu vina u najlonskoj vrećici i ne bi se vraćao k nama, svom društvu oko klupe, već bi krenuo uz cestu, prema zgradi u kojoj je živio. Ta mu je boca bila potrebna da preživi noć. Da opstane.
Jer Kokić bi se budio oko tri sata suhog grla u mrklom mraku i jeza bi ga hvatala dok bi mu divljački podrhtavao svaki mišić. Već izvježbanim pokretom grabio bi bocu koja bi stajala pored kreveta i potezao očekujući smirenje. Pušio bi u krevetu i pijuckao i polako ponovo tonuo u pijani san. Bolje reći polusan.

Nikad Kokića nitko nije vidio sa nekom ženom. Kružila je priča, kako je davno, kad je bio dvadesetogodišnjak, gadno se zaljubio u neku tamnokosu djevojku. Čekajući je jednom na dogovorenom mjestu u kafiću, Kokić je naručio odjednom pet piva, valjda očekujući da će djevojka kasniti.
Ali je djevojka spadala u one koje vole točnost i zaprepastila se kad je ugledala tu malu pivsku šumu ispred Kokića.
- Piješ li uvijek ovoliko? - upitala ga je.
- Pa to nije ništa - odgovorio joj je Kokić nemarno.
- Ti si pijanac - rekla mu je ona bez sustezanja. - I misliš li toliko piti, ja odlazim.
- Idi - rekao je on prividno mirno i rukom pokazao na boce piva ispred sebe na stolu. - Ostavljaš me u dobrom društvu.
Djevojka je ustala i otišla.
I to je, koliko je nama bilo poznato, bio čitav ljubavni život Kokića.


Na kraju životnog puta piće ga je sasvim obuzelo, počeo je gubiti i ono malo dostojanstva što ga je imao.
- Umirem od žeđi - rekao mi je jednog jesenjeg dana prišavši stolu za kojim sam sjedio i pio u kafiću u blizini kuće. - Spasi me!
- Sjedni i pij - rekao sam vidjevši koliko mu je loše: znoj mu je izbijao na čelo, a pogled se nije mogao zadržati na jednom mjestu. - Nemam mnogo love, ali dok imam ...
Pili smo i razgovarali. A onda sam morao na mokrenje i kad sam se vratio za naš stol, uzalud sam tražio upaljač da pripalim cigaretu.
- Gdje je upaljač? - pitao sam Kokića.
- Nemam pojma - mirno je rekao ne trepnuvši i gledajući me pravo u oči.
- Siguran si?
- Naravno!
Nekoliko dana kasnije svoj sam upaljač ugledao kod jednog poznanika sa šanka. Nemarno ga je položio na kutiju cigareta ispred sebe na šanku, a ja sam sa čašom u ruci stajao pored njega.
- Odakle ti ovaj upaljač? - upitao sam ga.
- Kupio sam ga od Kokića - odgovorio je.
Bio sam silno bijesan i još više povrijeđen. Ja ga častim, a Kokić ...
- Hej, lopove! - uzviknuo sam kad sam ga sreo. - Od sad ću samo tako zvati. Lopov! Ipak si mi ti ukrao upaljač. I prodao ga ...Kako si to mogao učiniti?
- Bio sam žedan - mrtav hladan odgovorio je i nije mu bilo ni malo neugodno.
Zvao sam ga lopovom nekoliko dana, a onda na sve zaboravio. Kao i obično ...

Čudno, ali Kokić se uspio zaposliti kao čuvar u nekom skladištu. Okružen gomilama naslaganih dasaka, krišom bi potezao iz boce koju bi isto tako krišom donosio sobom. Bio bi budan noću na poslu, a jutrom odlazio kući. Svaki drugi dan. To mu je odgovaralo, mogao je ispavati pijanstvo.

Strašan se dim dizao prema nebu tog dana i Kokić ga je zajedno sa ostalim putnicima gledao iz autobusa, kad se autobus najednom zaustavio, vrata se otvorila uz škripu i oštar miris dima prodro svima u nosnice. U autobus je uskočio mladi vatrogasac i glasno rekao:
- Imamo veliki požar u blizini i svaka nam je pomoć dobrodošla.
Svi su muškarci-putnici klimnuli i krenuli prema mjestu na koje ih je uputio vatrogasac. Osim Kokića. On je mirno ostao sjediti dok se autobus nije gotovo ispraznio, a onda se sudario sa pogledom mladog vatrogasca i znatiželjnim pogledima nekolicine žena.
- A vi? - upitao je Kokića mladić.
- Ja sam alkoholičar - bez sustezanja mu je odgovorio Kokić. - I ukoliko uskoro nešto ne popijem, ne odgovaram za svoje postupke.
Priča je postala legendarna u našem kvartu i svio smo znali za nju i prepričavali je uz piće, svaki put smijući se sa nevjericom. I pitali smo Kokića kako ga nije bilo stid tako nešto reći, ali je Kokić odavno izgubio osjećaj stida.

A onda, jednog dana Kokića nije bilo na klupi. Nitko se nije uznemirio zbog toga. Znali smo biti bolesni od pića i preležati čitave dane bolno povraćajući, pa smo bili sigurni kako je i sa Kokićem isti slučaj.
Ali ovog puta nije bilo tako. Ugasio se tiho te noći, ne popivši svoju bocu vina, koja je gotovo nedirnuta ostala pored njegovog kreveta, kako smo doznali od Kokićeve majke.
Nisu mu bile još ni četrdeset i dvije godine.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.