Predmet žudnje

U jednom je trenutku bilo sve kako treba biti, a već se u slijedećem trenutku sve promijenilo i ništa više nije bilo onako kako je prije bilo i kako je trebalo biti.
Sjedio sam na svom uobičajenom mjestu za stolom u sobi koju smo Lidija i ja uredili kao biblioteku i bio nagnut nad svojim zabilješkama: još jedno jedino poglavlje i knjiga će konačno biti gotova. Čini mi se da je pišem već čitavu vječnost, zapeo sam i ne mogu se pomaknuti. Zbog toga sam se zatvorio u svoju dragu biblioteku, sasvim povukao iz života i svaki trenutak posvećivao radu na knjizi. Ni na što drugo nisam mislio. Do onog trenutka kad se Liza, skraćeno od Elizabet, pomakla u kožnoj fotelji.
Liza je moja pokćerka, dijete moje supruge Lidije iz njenog prvog braka. Liza ima dvanaest godina i veoma je tiha za svoju dob. Kad se pomakla u fotelji, crna je koža zaškripala ispod njenog tijela i to me primoralo podignuti pogled.
Liza je sjedila podvivši duge i preplanule noge ispod male stražnjice. Kratka joj se suknjica raširila tvoreći oko nje bijeli i djevičanski krug na crnoj koži. Glavu je držala oborenu i zlatna joj se kosa prelijevala na svjetlosti zalazećeg sunca. Pogled mi se zadržao na njenim dugim i preplanulim nogama i nisam ga mogao otrgnuti. Nemarno i opušteno sjedeći sa nekom knjigom u ruci, pomakla je noge i odjednom se otvorio put mom znatiželjnom pogledu u skrivene dubine.
Zapiljio sam se u unutrašnjost njenih butina koje su se nehajno rastvarale, pa sam mogao sasvim jasno razaznati rub minijaturnih snježno-bijelih gaćica. Upravo se vratila s tenisa, sjetio sam se, ušuljala se kod mene u sobu, kao što je imala običaj činiti. Zaboravio sam na njenu prisutnost, sve do onog šuma kojeg je proizvela meškoljeći se. Gledajući u ljepotu koja se tako iznenada otvorila ispred mene i koju do sad nisam nikad primjećivao osluškivao sam nečujnu buru koja se podizala u meni.
Zašto? Što se promijenilo? Pa sad Lizu, svoju pokćerku, gledam sasvim drugačije nego što sam je gledao jučer. Ili posljednje dvije godine, koliko sam u braku sa njenom majkom, mojom ženom, Lidijom.
- Što je? - upita Liza i shvatim kako već dugo zurim u nju, pa brzo otrgnem pogled.
- Ništa - odgovorim joj. - Samo neke misli ...
- Čudno si izgledao - reče Liza i pomakne noge, a meni je trebala silna snaga volje da se ne zapiljim u točku koja me neodoljivo privlačila - dok si tako skamenjenog i čudnog izraza lica zurio u mene.
- Nisam zurio u tebe - slagao sam i nasmiješio se, ne bi li prikrio laž koja se sigurno čitala na mom licu. - Pogled mi je možda bio uperen u tvom pravcu, ali nisam vidio tebe.
- Što si vidio?

... Vidio sam kako Liza ustaje i polako se kreće prema meni, jednu je ruku gurnula u unutrašnjost kratke bijele suknje u kojoj je igrala tenis. Miris njenog znoja mi je draškao nozdrve i uzbuđenje je počelo rasti u meni. Približavala mi se gledajući me ispod trepavica, vrlo dugih i gustih, oborivši glavu, zabacivši kosu boje žita na leđa. Miris djevojačkog znoja bio je silno privlačan i mnogo prijatniji za udisanje od parfema. Požudno sam njuškao zrak dok se Liza približavala, a kad se naslonila na mene, meko sam joj položio dlanove na malu i čvrstu stražnjicu i polako, ali čvrsto i neumoljivo, ne nametljivo, privukao je k sebi. Liza se naginjala prema meni, male, sasvim sitne, tek propupale grudi joj bile šiljate i bockale su mi lice, kad sam uronio glavu između ta dva predivna brežuljka. Nudila mi ih je na poljubac, male i upravo preko noći nabubrele smokvice. Polako sam rukom posegnuo ispod kratke Lizine suknje ...

- Što si vidio? - ponovi Liza i nasmije se. - Opet ti je pogled bio isti kao i malo prije.
- Umišljaš si - rekao sam i ustao: odjednom nisam više mogao mirno sjediti. - Zašto se ne istuširaš? Zar nisi igrala tenis?
- Jesam - reče Liza, pa i ona ustane. - Kasnije ću vježbati u svojoj sobi: zbog toga se nisam istuširala.
Vježbati? Potrajalo je minut, dok se nisam sjetio kako Liza vježba balet: nisam mogao sasvim razumno razmišljati.
- Možeš se i dva puta istuširati - rekao sam joj: osjetio sam silnu potrebu potjerati je iz sobe, jer morao sam biti sam, ostati sam, srediti pomahnitale misli, umiriti ludu žudnju koja je bujala u meni. - Ili se bojiš da ćeš tako oderati kožu?
Liza napući usta u prezrivu grimasu i dugim korakom išeta iz sobe-biblioteke, dok joj je kratka suknjica plesala oko čvrstih butina.
- Shvaćam kad sam nepoželjna! – dobaci mi preko ramena.
Odahnuo sam. Ponovo sjeo i polako počeo disati, nastojeći se smiriti. Uskoro će me Lidija pozvati i objaviti kako je večera zgotovljena. Morati ću se pridružiti za stolom, sjediti sa njih dvije pored sebe, pretvarajući se kako uživam u hrani, unaprijed znajući da mi neće prijati. I čitavo to vrijeme moje će misli šetati-lutati po skrivenim dijelovima tijela Lize, koja je odjednom postala moj neodoljivi predmet žudnje. Neću smjeti pokazati ništa od silnih emocija koje će se razbijati u mojoj nutrini. Obična večera, obične obitelji. Tako mora izgledati. Iako će prije biti sve drugo nego li to.
Priznao sam sebi, u samoći svoje biblioteke, okružen dragim mi knjigama, kako želim Lizu željom kojom nikad ni jednu ženu nisam želio do sada. I odlučio kako moram pažljivo igrati igru za koju sam slutio da prethodi. Mora prethoditi. U suprotnom, moj život neće više imati smisla. Lidija ne smije ništa primijetiti! Ni pod koju cijenu. Neka misli kako je sve onako kako je do sad bilo.
Iznenada, dok sam točio votku u široku i tešku čašu, osjećajući silnu potrebu za pićem, prisjetim se sličnog trenutka. Moj prijatelj i ja smo pili, kad sam ga obavijestio o skorašnjem vjenčanju sa Lidijom.
- Pazi njega! - uzviknuo je raspoloženo.- Tebi je preko pedeset, a koliko Lidija ima?
- Trideset i tri - odgovorio sam ponosno i zbunjeno se nasmijao.
- Uskoro ćeš - rekao je moj prijatelj smijući se - ako tako nastaviš, loviti školarke ispred škola.
Smijali smo pripito toj nemogućoj mogućnosti na koju nikad ni u najluđem snu nisam ni pomislio. A nije ni moj prijatelj. Rekao je to tek onako, a sad ...
Otpio sam dobar gutljaj votke iz teške čaše kakvu sam volio držati u ruci. Moram smiriti napete živce, obuzdati poludjelu maštu. Lidija ne smije primijetiti ništa. Ni pod koju cijenu! Čekati ću. Koliko god treba. Idući mjesec putuje na trodnevni seminar i tada ću ...

Glasno kucanje na vratima prekine moje sanjarenje-razmišljanje-nadanje-planiranje i vrata se čas kasnije otvore. Lidijina kosa nestvarne platinaste boje proviri u sobu.
- Večera, dragi - reče prijazno. - Nemoj dozvoliti da te čekamo.
- Odmah dolazim!
Otišla je, a ja u brzom i pohlepnom gutljaju dovršio votku. Sa nekom uzbuđujućom toplinom na dnu želudca, za koju sam bio siguran da ne potječe od votke, ustao sam, napustio stol, knjigu na kojoj sam već toliko dugo radio, bez žaljena, uzbuđen pomišlju kako će ona koju silno želim sjediti mi nasuprot i ...

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.