utorak, 9. veljače 2010.

Na čeki



Vilko je još svojih dalekih morskih dana, kako ih je on u mislima nazivao, spavao vrlo laganim snom i probudi se istog časa kad mu Lovac meko položi dlan na rame.
- Idemo - reče Lovac. - Četiri su sata. Do tamo nam treba oko pola sata. Ispljuskaj se vodom i popij kavu.
Vilko se izvuče iz improviziranog kreveta, onog gornjeg, na kojem je obučen spavao, izuvši samo visoke tenisice i lagano stopalima u čarapama doskoči na pod. U kolibi sklepanoj od dasaka bilo je čak šest ležaja i sad se u uskom prostoru i u polumraku šest odraslih ljudi užurbano kretalo. Stigli su ovdje sinoć automobilima koje su parkirali pored kolibe, oko deset sati, malo pročavrljali dogovarajući se oko sutrašnjeg lova, pa se uvukli u krevete obučeni i pokrili se dekama.
Vilko klizne kroz poluotvorena vrata i izađe van, u noć. Bilo je hladno, sjajne su zvijezde još uvijek blistale ledenim sjajem. Mokreći i drhtureći, Vilko ih je promatrao i raspoznavao, u mislima zahvaljujući ljudima koji su ga tome još odavno naučili. Iz male torbice koja mu visjela preko ramena, izvuče četkicu za zube i pastu, pa se tek nakon tog obreda dobro ispljuska vodom i vrati u kolibu.
- Uzmi kavu - reče mu Lovac.
- Jesi li mogao spavati? - upita osmjehujući se visoki i krupni muškarac četrdesetih godina.
- Jesam - odgovori Vilko.
- Spavali smo pet sati - ubaci se drugi u razgovor. - To je dosta. Kome nije, taj nije ni za lov. A mislim da je dosta i naklapanja. Ne požurimo li, zakasniti ćemo na čeku.
Vilko je shvatio kako se to najviše odnosi na njega, jer njega su posljednjeg probudili i svi su već popili kavu i gledali u njega. U tri gutljaja popije vruću tekućinu i ispere svoju šalicu, praćen odobravajućim pogledima lovaca.
- Spreman sam – reče pogledavši ih svakog posebno: želio je upamtiti svaku beznačajnu sitnicu tog hladnog jutra.

Hodao je iza Lovca, kao i toliko puta do sada, ali je ovo sad bilo prvi put da hoda iza Lovca po noći. Bolje reći jutru. Ali noć je još carevala, bila crna i moćna i nije dozvoljavala mnogo toga vidjeti. Krošnje su se visokih stabala spajale sa nebeskim crnilom i gubile u njemu: sve se spajalo u jednu veliku tamu.
Vilko se pitao, hodajući tiho iz Lovca, je li pogriješio što je pristao na ovu avanturu? Ali nije mogao drugačije postupiti, kad mu je Lovac prije pet dana, dok su šetali s psima, nemarno dobacio, kao da govori o odlasku u kino. Što je za Lovca vjerojatno i bilo tako.

- Idem na čeku – rekao je. - Ovo su posljednji dani pred lovostaj, a ove sezone nisam ulovio ni jednu srnu. Htio bi to ispraviti.
- Kad počinje lovostaj?
- Prvog veljače - odgovorio je Lovac. - I traje sve do kraja rujna. Zašto pitaš?
Vilka je obuzeo snažan osjećaj uznemirenosti. Želio je poći na čeku, želio je to vidjeti, doživjeti, omirisati. Veljača je tu, za koji dan, i propusti li sad ovu priliku ...
- Želio bih to vidjeti – reče odjednom gledajući Lovca u oči.
- Nisi član lovačkog društva - odgovori Lovac zamišljeno. - Nisi čak ni vježbenik. Ne smijem te povesti sa sobom.
- Zar se ne može ... - Vilko nije završio rečenicu, pustio je da visi u zraku između njih i njihovih pasa koji su skakutali u travi oko njihovih nogu.
- Mogu pokušati - reče Lovac. - Već svi znaju da mi već dugo vremena pomažeš nositi hranu za divljač. Možda to pomogne. Pokušati ću.

I evo ga sad ovdje, upravo su stigli do čeke: odjednom se u mrkloj noći stvorila ispred njih. Vilko se sjeti, kako je mnogo puta čuo, da je noć najmračnija tik pred svanuće. Ovog jutra, u dubokoj šumi, bez ikakvog umjetnog osvjetljenja u blizini, osim nebeskog svoda koje je blistalo bezbrojnim zvijezdama, Vilko se po prvi put uvjerio u to.
- Penji se - šapne mu Lovac.
Vilko pogleda u vis: do vrha krova čeka je bila visoka oko pet metara, a željezne prečke umjesto stepenica služile su za penjanje. Vilko zgrabi prečku i iznenadi se hladnoći koju je osjetio, pa se brzo popne u čeku. Kad su mu se oči privikle na skučeni prostor, ugleda dvije niske stolice.
- Sjedni - zapovijedi mu Lovac - i miruj! Sad je sve u čekanju.

Minute su se sporo odmotavale. Noć se nije povlačila, naprotiv, kao da je postalo još tamnije. Vilko je napeto gledao kroz prozorčić nastojeći bilo što ugledati. Uzalud.
A onda, nakon beskrajnog zurenja u ništa, učini mu se kako je nebo poprimilo drugačiju boju. Kao da je nijansu postalo svjetlije, tama više nije bila neprobojna. Sad je mogao i razaznati krošnje stabala, koja su mirovala u jutru bez vjetra. Počinjalo je jutro, u to više nije bilo sumnje.
Vilko sa osmjehom pozdravi zoru, jer bilo je trenutaka kad je pomislio kako je uzalud čeka. Čitavo to nepomično sjedenje u mraku, u apsolutnoj tišini, prilično mu naporno izgledalo. Iako ništa nije činio. Možda upravo zbog toga.
Iznenada osjeti poriv za mokrenjem i uhvati ga panika. Što sad? Znao je kako je nemoguće udovoljiti rastućoj potrebi, pa je počeo šarati pogledom uzduž i poprijeko šumskog proplanka koji se već sasvim jasno vidio u sve svjetlijoj zori. Zašto mu se toliko mokri? Pa popio je samo kavu i ništa više. U redu, kava je diuretik, znao je to, ali jedna kava ne bi smjela ovako djelovati na njegov mjehur. Pa nije kava nekoliko piva …
I upravo kad je počeo žaliti samog sebe zbog nevolje koja ga je zadesila, Lovac se ukoči do njega i po pokretu njegove ruke, Vilko shvati što se događa, iako ništa nije vidio. Zurio je napeto na čistinu ispred njih, ali ništa nije mogao vidjeti.
Nije vidio napeto gledajući van, prema šumskoj čistini, kako Lovac podiže pušku, ali je osjetio pokret i ukočio se. Zaboravio je na neugodan pritisak u mjehuru. Zaboravio je i disati! Za divno čudo, pritisak je nestao, shvati sretno. Valjda zbog uzbuđenja. Ma nije važno: važno je jedino to da može ponovo slobodno disati. I duboko i nečujno udahne, nastojeći se smiriti, kontrolirati uzbuđenje koje ga je zahvatilo.
Prateći pogledom smjer u kojem je Lovac uperio dugu i crnu i sjajnu cijev, Vilku zastane dah. Odjednom ju je ugledao i nije mogao shvatiti, kako to da je prije nekoliko trenutaka nije mogao vidjeti. Srna je drhtavo stajala na čistini i napeto osluškivala. Kao da je osjećala nešto, tako se Vilku činilo. I bilo mu je žao. Prekrasno je izgledala onako vitka, uspravna, dok je oprezno-sumnjičavo njuškala jutarnji hladni zrak, a vlažne joj se nozdrve širile. Vilim poželi zavikati, zastrugati nogom po grubom drvenom podu, učiniti bilo što, samo da upozori taj lijepi i drhtavi smeđi splet napetih mišića. Odjednom nije mogao podnijeti misao da će to lijepo i divlje stvorenje uskoro ležati na rosnoj travi i krvariti, a pogled mu se ugasiti.
Iz daljine iznenada odjekne pucanj, a odmah zatim okine i Lovac do Vilka. Silan prasak sasvim zagluši Vilka koji skoči uzbuđeno na noge i glavom udari o strop: čeka nije bila građena za visoke ljude poput njega. Promašio je! Lovac je promašio. Samo je na to mislio, ne osjećajući bol zbog udarca. Promašio je zbog onog prvog pucnja u daljini, koji je srnu natjerao u skok u stranu i čas zatim nestala je u gustoj šumi. Proplanak je, sad već sasvim vidljiv, ostao čist, prazan, kao da srne nikad nije ni bilo.
- Sto mu ... - muklo opsuje Lovac, a tada opazi Vilkovo lice i otrese se na njega: - A kojeg se klinca ti ceriš?
Vilko mu ne odgovori. Ali u duši se divlje radujući trčao je sa srnom kroz šumu i uživao u jutarnjem hladnom zraku, u prvim zrakama sunca, u zelenilu oko sebe, u životu.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: