Tunjevina

Već trećeg jutra Korneliu probudi glasan razgovor iz dnevne sobe: njeni se roditelji neumorno prepiru. Kornelia mrzovoljno napući usta, pa se prevrne na trbuh. Glavu je zakopala ispod velikog i mekog jastuka, nadajući se kako će tako prigušiti galamu koja je dopirala iz dnevne sobe. Naravno, uzalud se nadala. Glas njenog oca, krupnog muškarca, starog šezdeset i jednu godinu, dopirao je sasvim razgovijetno do nje, baš kao da ih ne razdvajaju zidovi i dugačak hodnik.
Potiho psujući, Kornelia, dvadeset i pet joj je godina, ustane iz kreveta i protegne se stojeći pored prozora, do kojeg je morala učiniti samo dva koraka. Nije je bilo briga za moguće znatiželjne poglede. Ponosila se svojom ljepotom, svojim savršenim tijelom i znala je uživati u njemu. Trudila se uživati u životu. Grabeći koliko god je mogla ugrabiti.
Kornelia ispruži njegovanu ruku i udari tipku tastature dugačkim i lakiranim noktom. Monitor kompjutera oživi i lagana poznata glazba, koja je najavljivala skorašnji početak vijesti, preplavi sobu. Njišući se u ritmu glazbe, Kornelia je nestrpljivo čekala početak vijesti, znajući da će na samom početku dnevnog pregleda, biti izvještaj o vremenu. Bolje reći o nevremenu. Jer u posljednje vrijeme, već čitava dva desetljeća, harali su snažni vjetrovi za koje su morali izmišljati nova imena. Ništa više nije bilo kao što je nekad bilo ... ako je vjerovati starijima. Kornelia je sumnjala u to. Nije mogla vjerovati u priče koje joj njen otac servirao gotovo svakog dana, kad bi malo više zavirio u čašicu. Što je u posljednje vrijeme bivalo sve češće.

- Sve je bilo bolje - govorio bi Stari. - Nisi se smio sunčati, ali je barem bilo sunčanih dana. Sunce nas je grijalo i dani su bili mnogo ljepši, a da o prirodi ne govorim. Uhhhh ...
Obično bi Stari na ovom mjestu nakratko zašutio, pa popio još jedan gutljaj u kojemu je tražio utjehu i zaborav, ali ni jedno ni drugo nije dolazilo. Stari je iz dana u dan postajao sve ogorčeniji.
- A hrana?! - upitno bi uzviknuo Stari nakon što bi se okrijepio žesticom. - Bože, kakve su to gozbe bile! Mogao si kupiti meso, pravo meso! I od njega učiniti što si htio. A ne kao danas dobiti gotov proizvod u prozirnoj foliji koju treba samo podgrijati. Bog će ga znati što li nam sve trpaju pod imenom meso. I hrana, općenito. Svi varaju i lažu sve u šesnaest. Ničeg više vrijednog življenja nema.
- Daj, Alojz, molim te smiri se - umiješala bi se Stara s vremena na vrijeme.
- Da se smirim? - pitao bi Stari podrugljivo. - Koliko još da se smirim? Da umrem! Jedino bi tako postao smireniji. Nigdje ne izlazim već godinama. Nitko me ne posjećuje. Niti ja posjećujem bilo koga. Da se smirim? Gdje su dani kad si mogao popiti pivo u parku? Otići na izlet! Sve je otišlo u nepovrat.
- Nemoj, Alojz, molim te.
- Ti šuti! - obrecnuo bi se Stari. - Sve su vas pretvorili u robove. Samo šutite. Ja ne želim šutjeti. Želim vikati. Ne trebaju mi njihovi posrani kuponi za poseban dodatak. Hoću svoje pravo da kupujem hranu koju želim. A ne koju moram kupiti. Koju su odredili na nekom kompjuteru, izračunavši da ću pomoću splačina koje oni zovu hranom, najviše moći doprinositi zajednici. Zajednica, da ne bi! Kakva je to zajednica, kad na svijetu svi ovise o milosti nekolicine? Kako ti prokleti moćnici odrede, tako nam mora biti.
- Alojz, Alojz! - Stara bi u strahu kršila ruke.
- Što Alojz? - derao se Stari, skakao sa stolice i grabio današnji omot-jelo koje je u prozirnoj foliji ležao na stolu čekajući da ga podgriju i posluže. – Pogledaj što su nam odredili danas za žderanje? Piše da je govedina. Liči li tebi ovo na govedinu? Meni nikako ne liči! Jesi li ti ikad vidjela govedo? Bilo koje govedo? Nema više odavno ni jednog jedinog goveda ...
- Alojz, molim te!
- ... osim nas - nastavljao bi Stari zanoseći se. - Mi smo postali goveda. Drže nas u stanovima koje su nam odredili propisima koje nikad nismo vidjeli, a za koje oni tvrdi da postoje. Prodaju nam hranu koju oni žele da mi jedemo. Nemaš izbora.
- Ali smo barem živi - cviljela bi Stara.
- Mrtva si, budalo jedna! - grmio bi Stari. - Samo si toliko glupa da to ni ne shvaćaš. Svi smo mrtvi. Svi!
Jedno bi vrijeme pio u tišini, a zatim lupao šakom po stolu. Kornelia bi se pitala koji su ti tajanstveni "oni "koje njen stari spominje i proklinje, ne nalazeći odgovor. Sumnjala je da ga ni otac ne može naći.
- Što smo učinili? - jadikovao bi Stari, a Kornelia nije mogla shvatiti zašto i sebe ubraja u te koje optužuje. - Sve smo uništili. Sve! More je nekad vrvjelo ribama, a danas ...više se ni ne sjećam kako riba izgleda. Ah, stara moja! Sjećaš li se one davne večere u ribljem restoranu? Jeli smo tunjevinu na žaru ...sjećaš li se?
- Kako bi mogla zaboraviti?

Ako je istina ono što Stari tvrdi, onda nije ni čudno, mislila je Kornelia dok se oblačila, nije ni malo čudno što je toliko ogorčen. Istina je da je hrana odvratna. I da je ima malo. I da se u prodajnim lancima može kupiti samo jedan te isti proizvod svakog dana. Jedan dan jedne vrste, idući dan druge, pa treće, dok ponovo ne bi došao red na prvi proizvod. Koji su svi imali zajednički okus, bez obzira što bi na besprijekornom pakovanju pisala različita imena. Upravo iz tog razloga prijedlog je gospodina Čakija objeručke prihvatila ni malo se ne kolebajući.
Sa kompjutera prestane dopirati glazba i Kornelia se okrene prema monitoru: svakog će trenutka početi vijesti.
"Svima želimo uspješan dan bez stresa!" - reče besprijekorno dotjerana plavokosa ljepotica, koja bi uvijek započinjala vijesti ovom čarobnom formulom. "Odmah prelazimo na vremensku prognozu. Znamo da nas sve to zanima. Dakle, danas, dvadeset i drugog srpnja, dvije hiljade četrdeset i osme, oborine će biti blaže nego inače. Imamo sreće. Oko pet poslijepodne na sjeveru zemlje će se na nekoliko trenutaka razvedriti i moći će se vidjeti sunce. Iza toga novi udar hladne fronte zacrnjeti će nebo. Ukoliko nije nužno, ne izlazite iz kuće. Hladna će ..."
Kornelia prestane slušati. Više nije važno. U pet sati dolazi po nju Čaki, kako je inzistirao da ga zove. Vodi je na večeru. Obećao joj je nezaboravnu večer i nezaboravnu hranu. Nije bilo važno što gospodin Čaki ima pedeset i pet godina i što je više nego dvostruko stariji od nje. Ima u njemu nešto što je strašno privlači. Vrlo brzo mu se predala i danas je točno šest mjeseci da mu je postala ljubavnicom. Poznavajući Čakijevu darežljivost, Kornelia nije mogla, a da se ne zapita: koje li joj skupocjeno iznenađenje večeras priprema?

- Kako ti se dopada? - upita je Čaki, osmjehom na koščatom licu prateći radoznali pogled Kornelie.
- Božanstveno je! - odgovori Kornelia i stisne mu obje šake na stolu.
- Danas je šest mjeseci ...
- Mislila sam da se nećeš ni sjetiti.
- Sjeto sam se - reče Čaki mirno. - Ništa ti nisam kupio. Pokloniti ću ti večeru.
- Večeru? - trudeći se djelovati zadovoljno, pomalo razočarana upita Kornelia: zar će večera biti sve od njenog iščekivanja?
- Posebna večera - reče Čaki. - Biti ćeš zadovoljna, vjeruj.
Rečenica još nije ni prestala odjekivati, kad se približi šef sale s posebnim smiješkom na licu.
- Vaš je stol spreman, gospodine - reče uz lagani naklon. - Ako bi me htjeli slijediti ...
Hodali su iza šefa sale koji se povremeno okretao i osmjehivao. Napustili su salu u kojoj su popili koktel i dugim i uskim hodnikom hodali do sobe broj šest gazeći po debelom tepihu koji je sasvim prigušio korake. Šef sale otključa vrata, uđe, Kornelia i Čaki za njim, sve do prostrane sobe u čijoj se sredini nalazio raskošno postavljen stol.
- Nadam se da će vam prijati - ljubazno reče šef.
- U to sam siguran - odgovori Čaki.
Kornelia je sjela na stolicu koju joj je pridržao šef sale i ništa nije rekla, a nozdrve su joj se i protiv njene volje jako širile: nastojala je što dublje udahnuti zamamni miris koji se širio posvuda sa stola i draškao joj maštu.
- Bon appétit! - reče šef sale i poput sjenke nestane.
- Što je to? - upita Kornelia: nije više mogla ni trenutak šutjeti.
- Probaj - ponuka je Čaki. - Molim, ne ustručavaj se. Ima mnogo više nego što možemo pojesti.
Kornelia podigne srebrni poklopac s srebrne zdjele i ugleda nešto što je ličilo na prženo meso, izgledalo je upravo onako kako je to vidjela na starim filmovima koje bi ponekad gledala. Izbjegavala ih je gledati, jer bi nakon gledanja prizora u kojemu bi razdragani ljudi pili i razgovarali oko roštilja pod vedrim i sunčanim nebom, osjećala depresiju. Sa neba je uvijek padala kiša i sasvim nisko valjali se tamni oblaci. Pažljivo sa vilicom odlomi mali dio sasvim sočnog mesa i stavi ga u usta. Nepcem joj se razlije božanstven okus kojeg nikad prije nije osjetila. I za kojeg je bila prilično sigurna, kako ga nikad više ni neće osjetiti. Duboko i zadovoljno uzdahne progutavši ukusan zalogaj.
- Bože moj! - tiho reče.
- Dobro? - upita Čaki.
- Božanstveno! - odgovori ona. - Molim te reci, što je to?
- Riba - reče s osmjehom Čaki.
- Riba? Nikad do sad nisam jela ribu. Znači, takav joj je okus.
- Nema svaka riba isti okus - poduči je Čaki. - Ovo, u čemu ćemo večeras uživati, je riba-tuna. Tunjevina.
- Tunjevina - promrmlja Kornelia, a oči joj se zamagle: slika njenog oca kako plače nad prošlim vremenima iskoči ispred nje i više nije htjela nestati, prijeteći joj pokvariti avanturu večeri.

Vraćajući se kući, a bilo je već pet ujutro, iako po olujnom vjetru i crnom i teškom nebu mogla je biti i noć, Kornelia se ne iznenadi kad ugleda oca u dnevnoj sobi. Bio je potpuno obučen i vjerojatno nije ni spavao. Bacivši krišom pogled na bocu, po niskoj razini njenog sadržaja, Kornelia shvati kako je pogodila: Stari je čitavu noć lamentirao i pio.
- Tata, ovo je za tebe i mamu - reče Kornelia i položi ispred Starog, pored boce i čaše, pažljivo umotanu srebrnu zdjelu iz koje se još uvijek širio zamamni miris.
- Uh! - zaječi Stari, a Kornelia se umalo ne nasmije, primijetivši kako su mu zadrhtale nozdrve: usprkos pijanstvu njuh mu je nepogrešivo naslutio sadržaj koji omot sakriva.
- Tunjevina! - dahne Stari. - Prava pravcata tunjevina! Odakle ti samo?
Kornelia smeteno pogleda u stranu tražeći neki prihvatljiv odgovor, ali Stari podiže ruku.
- Ne! - reče joj. - Ne odgovaraj. Sve mi je jasno. Ovo ti nije mogao nabaviti neki običan udvarač. Postala si kurva.
- Ako ne želiš primiti poklon - bijesno reče Kornelia - mogu ga uzeti. A ti zaboravi što si propustio.
- Nikako - reče on. - Hvala ti, mala moja. Krasno ću se pogostiti. Hvala ti, mala moja.
Raznježena očevim riječima "mala moja" kojima joj je tepao u djetinjstvu, Kornelia otiđe u svoju sobu, u krevet, spavati.

Probudila ju je uplakana majka koja joj reče kako je otac odjednom ustao od stola, izašao na balkon i sunovratio se u dubinu sedamnaestog kata. Iza njega, na stolu, ostala je sasvim prazna posuda i sasvim prazna boca.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.