nedjelja, 28. listopada 2007.

Pošiljka



Ne ide! Ne mogu trčati! Ma koliko se trudio, ne uspijevam. A trudim se, toliko se trudim, da ponekad ni sam ne mogu vjerovati u toliku moju upornost. Sada, konačno, odustajem. Bol je pobijedila: nisam je uspio potisnuti. Ovog puta.
Sa prigušenom psovkom koja mi se otkida sa u usana, odmičem od staze na kojoj se njih nekolicina zagrijava i sjedam na obližnju klupu. Bijes i žalost miješaju se meni. Prvo se podiže veliki val žalosti, koji sve plavi i umata u sivu boju tuge i najradije bih zaplakao, borim se grčevito protiv tog poriva, protiv tog očitog znaka slabosti.
Ne cmolji! Zapovijedam samom sebi. Stisni zube i pokušaj još jednom. Po milijuniti put. Jer ništa mi drugo ni ne preostaje. Daleka i sasvim slabašna nada, kako ću i opet moći trčati, kao što sam trčao u ona zlatna vremena, nikako me ne napušta. Već sam nekoliko puta, da tako kažem, zvanično odustajao od treninga, od trčanja, ali bih se uvijek nakon vrlo kratkog roka i vraćao na stazu: nisam bio sretan bez trčanja i nisam uspijevao ugasiti plamičak nade, koji je titrao u meni, gotovo sasvim neprimjetno, za malo, pa ugašen, ali vruć, vruć …
- Što je? -pita me Mirna, visoka i vitka i dugih nogu, dugoprugašica, sa kojom sam trenirao za maraton prije nekoliko godina. - Ne ide? Boli?
- Boli za popizditi! - priznajem: znam kako će Mirna shvatiti da je ovog puta vrag zbilja odnio šalu. - Svaki mi je korak prava muka.
- Ne očajavaj - tješi me ona trčkarajući u mjestu, dok joj se malene grudi tresu, poskakuju, pokazuju svoje obline ispod priljubljene i znojne tanke majice. - Svi ćemo se prije ili kasnije, morati pozdraviti se sa trčanjem. Znam da je teško, ali ...
Gledam joj nasmijane sive oči i čini mi se, kako vidim nedovršenu njenu rečenicu: plete joj se u kosi u odsjaju sunca i poručuje žalost zbog toga što ne mogu trčati, a pokazuje i skrivenu tihu radost, što ona to još uvijek može i što neskriveno uživa u tome.
- Hajde! - kažem joj.- Grabi dalje. Ohladiti će ti se kvadricepsi i nećeš biti za ništa.
- Vidimo se - dobacuje mi Mirna i okreće leđa i već nestaje, a meni u sjećanju ostaje obris njene lijepe stražnjice, koju ...
Ostajem sam sjedeći na klupi, znojan i drhtav zbog bola u stopalu. Izuvam tenisicu i sa grimasom olakšanja masiram stopalo, a bol me čitavog preplavljuje. U tom me trenutku pogađa u čelo prva kap kiše. Podižem pogled i gledam natmureno nebo, namrštilo se na nas bijedne crve, koji kukamo nad svojom sudbinom pod njegovim moćnim pokrovom, na kojem se kovitlaju olovno-sivi oblaci, prijeteći malim potopom.
- Jebi ga! - kažem glasno i navlačim ponovo tenisicu na bolno stopalo, svjestan kako čitav dan odlazi u vražju mater i možda bi bilo bolje da ni nisam jutros ni ustao iz kreveta, već čitav dan proveo u njemu, žaleći za onim lijepim danima punim snage, koji su sada iza mene. Ovaj je dan je za umiranje i čini se, ni za što drugo. Čak i nebo plače zbog toga.

U zgradu ulazim upravo u pravom trenutku: sekundu prije nego što se crno nebo otvorilo. I to je prvi lijepi trenutak ovog nemogućeg dana: samo što sam otključao vrata i ušao, uz glasan prasak groma spusti se sivi zastor kiše i počne prati prljave ulice. Trenutak gledam u sivilo vode i neba, pa zatvaram vrata i okrećem se prema poštanskim sandučićima. Vidim u svom sandučiću smeđu omotnicu i to mi je čudno. Jedino što poštom dobivam, to su računi, drugo ništa, čak ni novogodišnja čestitka od nekog znanca, ne remeti to višegodišnje ustaljeno pravilo.
Znatiželjno otključavam sandučić i uzimam poveću i smeđu omotnicu, pa je pažljivo izvlačim. Od Nje je, shvaćam istog trenutka, čim sam ugledao rukopis. Nešto me zagolica na dnu trbuha i mišići mi se ukočili na tren. Zatim, grabeći po dvije stepenice i ne osjećajući bol u stopalu, zaboravljajući sasvim na njega, jurim uz katove i ulazim u stan. Ostavljam omotnicu sa svojim tajanstvenim sadržajem na kauču i jurim pod tuš. Naravno da me znatiželja izjeda, ali joj ne dam pobijediti. Prvo tuš, zatim...

Polako otvaram omotnicu i istresem njen slatki sadržaj na krevet: čokolade! Nema nikakve poruke, pisamca, ništa. Samo tri čokolade. Birane pomnom pažnjom, jedna je slasnija od druge.
Smiješim se, opušten, miran, sretan. Poruka je to Njena o nezaboravnim slatkim trenutcima, koja se nisu samo meni usjekla u pamćenje. I Ona ih se sjeća. I na ovaj mi način poručuje ...
Nježnost me preplavljuje i više me nije briga što me stopalo boli, što nisam danas mogao trčati, što gromovi praskaju, a siva kišurina raširila krila nad gradom i mahnito udara po prozorskom staklu.
A nada se divlje propela u meni: možda ću i opet moći trčati, možda ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: