Grad

Zvuk obaranja sidra prodre mu u san i Darko se probudi. Jedan je trenutak s nerazumijevanjem zurio u mrak, osjećajući lagano podrhtavanje broda, dok nije shvatio: stigli su na sidrište. Putovanju je kraj.
Svjetleće kazaljke četvrtastog preklopnog sata položenog na polici za knjige malo iznad Darkove glave pokazivale su pet sati i sedam minuta. Zimsko jutro, mračno poput noći. Darko je znao kako više neće moći zaspati: suviše je uzbuđen, a da bi se mirno okrenuo na drugi bok i zaspao. Kao što bi učinio da se brod nalazi na otvorenom moru. Ali sad su brodski strojevi jedva čujno podrhtavali, brod je mirovao prikovan sidrom za morsko dno, a ispred broda nalazio se grad. Ne bilo koji grad, nego Darkov grad: Rijeka.
Gotovo je čitav svoj život proveo u Rijeci i volio je lučki grad, baš kao što je volio i onih nekoliko žena u svom životu. Nježno je mislio na riječke ulice koje je dobro poznavao, kao što je na moru mislio na nježne dodire trenutačnih mu životnih suputnica. Radovao se povratku. I posljednjem putovanju. Više neće ploviti, iskrcati će se, ovog puta zauvijek.
Kad mu je ta misao izbila na površinu, Darko duboko uzdahne, odbaci pokrivač i ustane. U kabini je bilo hladno i on se brzo oblačio, radna mu je odjeća bila uredno složena preko stolice i on u je žurno navukao: u osam sati biti će u strojarnici i bolje da je već sad spreman.
Osvježen, ispljuskao je neobrijano lice vodom iznad malog umivaonika u kabini i oprao zube, izađe iz nje i uskim hodnikom došeta do salona: nadao se da će u salonu biti barem malo tople kave.
Imao je sreće, pa sa velikom šalicom mirisne kave u ruci ponovo prođe hodnikom, otvori vrata i stupi na palubu. Pozdravi ga hladan vjetar, dobro mu poznata riječka bura. Kao da pozdravlja prijatelja, Darko klimne i pogne glavu, puštajući da mu ledeni prsti bure miluju smeđu i prilično dugu kosu.
Nakon kraćeg traženja pronađe zaklonjeno mjesto do kojeg bura nije dopirala. Na štivi, brodskom skladišnom prostoru, bili su naslagani ogromni drveni sanduci povezani čeličnom užadi i oni su sprečavali put buri, stvarajući malu oazu toplote. Smjestio se na tom zaštićenom mjestu, osluškujući zvukove: oni na provi (pramcu) dovikivali su nešto jedni drugima, ali nije mogao razabrati riječi. Bura je kidala rečenice na nerazumljive dijelove koji se nisu mogli sastaviti.
Srčući kavu koja mu je pružala toplotu i budila ga, rukom napipa u džepu dvije kutije cigareta i izvuče ih iz skrovišta: "Marlboro" i "Ronhill". Američka i hrvatska vrsta. Osmjehujući se samom sebi zbog tog rituala, kojeg je upražnjavao čitav niz godina, Darko vrati "Marlboro" u duboki džep mornarskog kratkog kaputa i zapali domaću cigaretu. U čast povratka kući. Cigareta mu je ostavljala čudan i pomalo gorak okus na nepcu i jeziku, ali nije mario. Pušio je i promatrao svjetla grada koja su žmirkala u tamnom jutru, dok noć još nije sasvim nestala.
Sasvim je lako prepoznao obris lukobrana i pomoću njega se orijentirao i točno je u svakom trenutku znao u koji dio svog grada gleda. Pogled mu se najduže zadržao na lukobranu, prisjećajući se kako je to nekad davno izgledalo, kad je još bio maleni dječak ...

... koji je bezbrižno igrao nogomet na samoj cesti, ispred zgrade u kojoj je stanovao. Automobili su u to vrijeme bili rijetkost, još nisu zavladali ulicama grada, pa su ulice za Darka i njegove vršnjake uvijek predstavljale površinu za igru: svaka je ulica u tren oka bila pretvarana u igralište!
Trčeći za loptom i dovikujući se, odjednom su svi dječaci zastali, napeto osluškujući zvuk brodske sirene koja je iznenada zaparala vruće ljetno poslijepodne. Zatim joj se pridružila druga brodska sirena, pa treća i uskoro su svi brodovi u luci i oni na sidrištu učestvovali u koncertu.
- Novi brod! - dosjetio se jedan dječak prvi. - Stigao je novi brod na obalu. Idemo!
Nogomet je istog časa bio zaboravljen i svi su, kao jedan, potrčali prema obali. Dječaci su znali, kako svaki put, kad u brodogradilištu porinu novi brod i kad taj brod doplovi prije svog prvog putovanja u matičnu luku, svi ga građani mogu slobodno razgledati. Prava avantura! Nikad Darku nije moglo dosaditi hodanje bokovima broda, milovanje debelih konopaca koji su uredno bili savijeni na krmi. I upravo, dok je sa prijateljima stajao na krmi jednog takvog broda i milovao debeli sasvim novi konopac kojim je brod bio privezan uz obalu, Darko je duboko uzdahnuo i rekao tiho, tako da samo on čuje:
- Kad narastem, biti ću pomorac.

Sad, i dalje uživajući u kavi i cigareti, Darko se osmjehne tom dalekom događaju iz njegovog života. Gotovo je bio zaboravio na njega. Što ga je probudilo i izvuklo iz tame zaborava? Možda potmuli zvuk sirene remorkera koji je prolazio uz bok broda?

Obala je oduvijek za Darka bilo sveto mjesto njegovog života. Mogao je satima promatrati neprestanu živost na njoj u onim dalekim vremenima, dok je nisu osvojili automobili i dok je gradski očevi (ili očusi?) nisu pretvorili u parkiralište. Kad je bio desetogodišnjak, obalom su prolazili u dugom nizu krupni i snažni konji koji su vukli traktorske prikolice umjesto traktora kojih nije bilo, a na kojima je bila naslagana drvna građa. Konji bi napinjali svoje snažne mišiće, dok bi im se koža sjajila na suncu, a daske su mirisale na šumu: mora da su te iste daske još donedavno bile ponosna stabla u nekoj šumi.
Darko se sjećao kako je more bilo sasvim čisto i mogao si pogledom doprijeti do samog dna kao od šale, dok bi dokono sjedio gol do pojasa i pecao. A sad? Neprestani promet zagadio je zrak i more se u nosnicama gotovo više ni ne osjeća. Samo miris benzina sve prekriva. Ali ga obala i dalje zove i privlači i Darko voli sjesti u kafić i uživati u kavi, dok pogledom miluje luku koja se toliko promijenila.

Noć je pčela ustupati mjesto danu i sad mu je već pogled dopirao mnogo dalje. Orijentirajući se gledajući preko kupole sata na Korzu, Darko je uperio pogled prema parku svog djetinjstva i dobrog dijela mladosti.
U tom je parku, na dugačkoj i zelenoj klupi prvi put u svom životu poljubio djevojačke meke usne.
- Ah! - zadahtala je ona i zagnjurila glavu u Darkovu debelu maju: jesen je nastupala i večer je bila hladna. - Još se nisam ljubila ...
- Nisam ni ja - priznao je Darko, oklijevajući, nakon što je nekoliko trenutaka uzalud čekao da ona nastavi naglo prekinutu rečenicu.
U polutami je više naslutio nego vidio, da je ona ponovo podigla glavu i nudila mu usne na poljubac i on ju je ljubio nevješto, ali trudeći se i uživajući u prvim poljupcima, dok se u njemu plima sreće podizala i rasla i stiskala mu grlo.
- Uvijek ću te voljeti - rekla mu je ona u uho.
- I ja tebe!

Osmjehujući se u prvim znacima zore, početku novog dana, Darko zapali još jednu cigaretu i ispije posljednji gutljaj kave.

Jedna druga djevojka hodala je uz njega dok je žurio u luku, na svoj prvi brod, na prvi ukrcaj.
- Pisati ćeš mi? - pitala ga je, čvrsto mu stežući ruku.
- Naravno da hoću - odgovorio je, ali su mu misli grozničavo skakale u susret novom životu prema kojemu je koračao i uzbuđenje ga je treslo.
- Jedva čekaš otići - predbacila mu je ona nekako naslutivši što se događa u Darkovoj nutrini.
- Daj, nemoj, molim te.
- Istina je! Priznaj!
Darko je spustio kofer pun knjiga kojeg je vukao na brod, odjeću je već prije odnio, pa se zagledao u njeno lice uokvireno crnom kosom. Crne su joj oči bile blistave i velike i vlažne i tračak tuge zahvatio je Darka. Zagrlio ju je, a pogled mu je lutao po autobusnom kolodvoru koji se nalazio točno nasuprot glavnog ulaza u luku kroz koji morao uskoro proći, ako ne želi zakasniti na isplovljavanje broda. Pogledom se opraštao od grada kojeg je volio i još uvijek se sjeća, da je u tom trenutku pomislio, kako je život čudan: voli ovu djevojku koju drži u naručju, voli i svoj grad, a jedva čeka otisnuti se na pučinu prema drugim, nepoznatim gradovima.

Između tog dana i ovog sadašnjeg, dok prve zrake sunca počinju obasjavati njegov grad, prošlo je nekoliko decenija, ali onaj osjećaj uzbuđenja zbog povratka voljenom gradu nakon višemjesečnog izbivanja, u Darku kao da je postajao sve jači i jači. Umjesto da se smanjuje. Kao što je Darko mislio da bi trebalo biti.
Bura kao da je postala hladnija sa prvim zrakama sunca i Darko duboko zavuče ruke u džepove debelog mornarskog kratkog kaputa. Vratio se. Još jednom. A misli mu odlete...

... u ono daleko zimsko poslijepodne, kad su proslavljali rođendan školske prijateljice. Soba je bila prostrana, strop visok, zgrada na samoj obali i nekad je bila palača samo jedne obitelji, znao je to Darko. Plesali su uz glazbu ploča, kad je majka slavljenice ušla u sobu i podigla iglu s ploče koja se okretala: nastupio je muk.
- Oprostite, djeco - rekla je odlučno pogledavajući radoznala dječja lica - ali upravo će proći povorka s posmrtnim ostacima pomoraca s broda "Petar Zoranić" i nije red ...
Djeca, koja će uskoro postati mladi ljudi, zažagorili su sa razumijevanjem i njihova su se mlada i do tada nasmijana lica, naglo uozbiljila. Svi su pohrlili prema velikim prozorima, a nekoliko hrabrijih i na balkon, prkoseći hladnoći. Ispod njih, na obali, tužno je prolazila kolona ljesova koju su pratili mnogi građani. Obala je bila tužna tog dana i Darko je osjećao krivnju što se oni, njegovi prijatelji i on, vesele u takvom danu. Jednog će dana i on biti pomorac i tko zna što sve njega ne čeka?

Darko je mnogo puta raznim brodovima prolazio kroz tjesnac Bospor i svaki put bi se prisjetio nesretne sudbine pomoraca broda "Petar Zoranić". Ali i onog dalekog proslavljanja rođendana. I sad, dok je palio još jednu cigaretu, osjećajući glad na dnu želudca mislima je pomilovao tužnu sudbinu pomoraca. I sam Darko je doživio nekoliko, kako je on to zvao "nezgoda" u svom skitalačkom životu pomorca. I sve ih je volio, i one lijepe i one ružne. Jer sastavni su dio pomorskog života. I sve ih treba voljeti.
Kao što voli svoj grad, voli Rijeku u svakom godišnjem dobu i u svakom svom raspoloženju. Jer Rijeka je uvijek njegova Rijeka. Grad mladosti, grad prve ljubavi, grad otkrića, grad sazrijevanja, grad... jednostavno, Rijeka je Rijeka i ne može biti druge Rijeke!

- Ovdje si! - reče glas i sad već na danjem svjetlu, sunce je počelo izranjati, ispred Darka se stvori Ante. - Obišao sam čitav brod tražeći te. Pomislio sam, da nisi možda pao u more. Kojeg vraga radiš ovdje?
- Ništa - odgovori Darko. - Došao sam popušiti cigaretu.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.