utorak, 28. prosinca 2010.

Požuda



Zabijajući trozube vile u mokru i mirisnu zemlju, dok su mi mišići na nogama podrhtavali od napora, bacao sam poglede prema Nives. Stajala ni tri metra dalje od mene i blagi mi je povjetarac donosio njen miris. Miris žene. Požudno sam ga udisao, šireći nozdrve, a Nives je to, naravno, primijetila, pa je zauzela pozu od koje svakom muškarcu mora zastati dah i izazvati želju.
Obučena u kratke i sive flanelske hlačice i maju bez rukava iste boje, nagnula se jako prema naprijed, stražnjicu je podigla u vis i upućivala mi pohotne poglede ispod svog vlastitog izbrijanog pazuha. Zbog iznimno vrućeg dana, a i zbog napornog rada, oskudna joj se odjeća prilijepila uz čvrsto tijelo, više otkrivajući nego sakrivajući. Onaj njen najintimniji dio, zbog položaja tijela kojeg je namjerno zauzela, bio je izložen mom užarenom pogledu. Nives je to znala, naravno. Zelenkaste su joj oči plamtjele, lice bilo zažareno. Pogled mi je njen govorio što želi činiti. Sa mnom činiti. Nadlanicom je povremeno sklanjala neposlušni crveni pramen koji bi joj pao preko čela i brisala znoj, pa joj je bijela i nježna koža, kakvu već imaju crvenokose, bila umrljana smeđom bojom zemlje.
- Hoće li konačno otići? - upitao sam ispod glasa, iako u našoj blizini nikog nije bilo tko bi nas mogao čuti.
- Čini se da neće - odgovorila je tiho.

Govorili smo o njenom mužu, naravno. Oboje smo željno i nestrpljivo i sa pritiskom u preponama čekali trenutak kad će on izaći iz kuće sa torbom punom spisa prebačenom preko ramena, a od koje se nije odvajao i doviknuti nam da odlazi. U potragu za novim kupcima. Kojima je prodavao stanove koji nisu bili njegovi. I bogatio se, zanemarujući sve ostalo, naročito svoju pohotnu ženu.
Kad bi konačno dočekali taj trenutak, nas bi dvoje, Nives i ja, još neko vrijeme radili na zemlji pripitomljavajući je, a zatim bi ona odlazila u kuću ostavljajući me samog da se znojim na suncu, na goloj i divljoj livadi, koju će Nives uz moju pomoć pretvoriti u cvjetnu poljanu.
Nakon otprilike desetak minuta, za koje bih vrijeme sam marljivo radio, zamišljajući Nives u kući kako se nestrpljivo muva, priželjkujući da vrijeme brže prolazi, ona bi se pojavila pred kućom i veselo domahnula rukom.
- Odmori se malo! - povikala bi glasno. - Skuhala sam kavu. Dođi!
- Ima još toliko toga ... - odgovarao bi ne završavajući rečenicu.
- Ne mari! - naređivala bi Nives uz nestrpljivi pokret ruke. - Ne moraš prekopati sve odjednom. Dođi na kavu. Zaslužio si.
Ja bih klimnuo, zabio vile u zemlju, obrisao znoj s lica i polako se uputio prema kući. Predstava za radoznale susjede. U kojoj smo oboje s uživanjem igrali, priznajem.
U kući, konačno sakriveni od radoznalih pogleda susjeda koje smo i te kako osjećali na sebi, grabili bi divlje jedno drugo. Ljubili bi se divlje, dok bi nam ruke pomamno istraživale znojna tijela. Obično bi otišli u malu sobicu u kojoj nitko nije spavao, ali iz koje se sa prozora pružao pogled na vrt i ulaz u njega, pa smo tako mogli povremeno, uz neprekidno strastveno milovanje, bacati poglede prema mjestu odakle je mogla doći opasnost. U vidu Nivesinog muža ili nekog radoznalog susjeda.
Jedna poslovica kaže, kako čitav svijet voli ljubavnike. U našem slučaju, činilo se da nas je voljelo i samo nebo. Nikad nas nitko nije ometao u našem bezgraničnom i strastvenom uživanju. Jednom smo se opasno zanjihali na rubu, ali sve je dobro prošlo.
Kao i obično, dok sam trgao odjeću s Nives, usmjeravao sam je prema onoj sobici, koju smo, naravno, zvali našom. Ali se Nives odlijepila od mene i zatresla crvenokosom glavom, dok su joj zelene oči blistale.
- Ne - rekla je ne dopuštajući mi da joj skinem majicu. - Ne tamo.
- Zašto ne? - upitao sam iznenađeno.
- Ne znam - odgovorila je, a pogled joj je bio uplašen i to me silno iznenadilo, jer prvi sam put je vidio uplašenu.
- Misliš da će se vratiti? - upitao sam, misleći naravno na njenog muža, koji je kao i uvijek otišao ostavivši nas same.
- Ne znam.
- Predosjećaš nešto?
- Ne znam.
- Pa gdje ćemo onda? - nestrpljivo sam je upitao: želio sam se konačno zabiti u njenu vlažnu nutrinu, jer suviše smo dugo čekali na trenutak slobode, da budemo sami: nisam više želio ni mogao odgađati trenutak naslade.
- Tamo - rekla je i pokazala na kupaonicu.
Ništa više nisam pitao. Nisam želio razgovarati. Želio sam se zabiti u nju i osjećati njen vreli dah i ništa mi drugo nije bilo važno. Pogotovo ne mjesto na kojemu ću utažiti svoju žeđ, želju koja je rasla i rasla …
Zaključala je vrata kupaonice i okrenula se prema meni. Lice joj je bilo zažareno, oči plamteće, jezikom je prelazila preko usnica. Podrhtavala je, baš kao i ja. U dva mi je koraka prišla, strgnula s mojih bokova kratke hlače u kojima sam radio i pustila ih da padnu preko gležnjeva. Blago me je gurnula i prisila sjesti na spuštenu zahodsku dasku. Zatim je spustila svoje kratke hlačice zajedno s minijaturnim gaćicama i opkoračila me.
Iz dubine grudi oteo mi se uzdah sladostrašća. Gledali smo jedno drugo u oči i dok su nam se tijela trzala i primijetio sam kako joj pogled tamni i postaje sve tamniji. U dubini zelenih joj očiju plamtio je užitak. Zabacila je glavu i zajaukala tihim i jedva čujnim slatkim jaukom. Blago sam je ugrizao za napeti vrat, osjećajući kako je u tom trenutku dosegla vrhunac na koji je odmah povukla i mene.
Bilo je gotovo. Za čas. Nikad brže nismo to učinili. I to me je iznenadilo. A iznenadilo me i kad se Nives odmah, čim je sladostrasni grč prestao tresti naša spojena tijela, odlijepila od mene, obrisala vlažno međunožje i ponovo jednim potezom navukla minijaturne gaćice i kratke hlače.
- Zašto toliko žuriš? - upitao sam je polako ustajući s zahodske školjke: koljena su mi lagano podrhtavala.
- Ti ostani - rekla je Nives umjesto odgovora i izašla iz kupaonice.
Pljuskajući lice hladnom vodom, preispitivao sam svoje osjećaje, nastojeći ih dokučiti, ali mi je značenje svega ovog što se odigralo izmicalo. Mogao sam samo misliti na njeno vlažno međunožje kojim me naprosto usisala i kao da sam pubertetlija, nametnula mi ritam i vrhunac uživanja. Skrativši sve na najmanju moguću mjeru, pa se sad, pod hladnim mlazovima vode, događaj činio nestvaran, više ličeći na erotski san.
A onda sam začuo glasove i shvatio da se njen muž iznenada vratio, a što se nikad prije nije dogodilo. Kad bi krenuo u svoj pohod, uvijek bi bio odsutan najmanje tri sata. Je li Nives predosjetila njegov povratak?

Tog vrućeg dana nije odlazio i osjećao sam neizmjeran bijes zbog toga. Nives me smirivala, koliko god je to mogla.
- Hajde, - rekla je Nives kad smo završili s radom, pospremili alat i pili kavu u kuhinji - odvesti ću te kući. Zaslužio si.
Njen je muž podigao pogled s papira koje je proučavao: uvijek je prelistavao neke papire kad bi bio u kući, duhom odsutan, kao da ne pripada ovom mjestu koje je bilo njegovo.
- Je li to u redu? - upitao sam ga.
- Naravno - odgovorio je, jer drugo nije ni mogao odgovoriti, ali osjetio sam njegovo kolebanje, njegovu želju da odbije molbu i sam se ponudi da me odveze kući.

Spuštajući se niz brdo vozila je nervozno i skrenula na sporedni šumski put, vozeći otprilike pedesetak metara po njemu. Nije htjela dalje, nije mogla dalje, oboje nismo željeli dalje.
- Na stražnje sjedište - promuklo je rekla.
Znao sam na što misli: biti će ovo repriza onog događaja iz kupaonice. Nisam imao ništa protiv. Naprotiv.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: