Mrtvilo

Sve joj nekako čudno izgleda, kao da ona, Snješka, ne proživljava ovo lijeno poslijepodne. Četiri su sata, a u kafiću nema nikog. Baš nikog!
Nije da joj to ne prija, godi joj ova tišina, mir, koji se spustio na inače živahno mjesto, prepuno dima i buke. Čudno. Ni jednog jedinog gosta nema, a petak je. Ne može se sjetiti kad je posljednji put nešto sličnog doživjela. Možda ...
I upravo u tom času vrata se otvaraju i Snješka, dvadesetogodišnja kći vlasnice kafića "Jugo", podigne plavokosu glavu i pogleda u pravcu otvorenih vrata, dok sivoća dana nahrupi u prostoriju, zajedno sa visokim mladićem, koji krupnim koracima priđe šanku.
- Što je ovo? - upita glasno i trgnuvši glavom, obuhvativši tim trzajem praznu prostoriju. - Radiš li, ili ne radiš?
- Radim - odgovorim Snješka i nasmije se razdragano: dopada joj se Duje, kojeg su svi njegovi prijatelji, naravno, nazivali "Sveti", da bi se to nakon nekog vremena transformiralo u "Svetac".
- Je li ti teško? - upita je Svetac
- Zar ne vidiš da se ubijam od posla?
Oboje razdragano prasnu u smijeh i Snješka osjeti iskru, koju je taj zajednički smijeh pokrenuo, rasplamsao, pa se naglo uozbilji i smeteno pogleda mladića, obučenog u izlizane traperice i smeđu kožnu jaknu. I Svetac osjeti promjenu: ne zna reći što se dogodilo, ali zna da se nešto važno za njega upravo odigralo, osjeća to u sebi i zna da se ne vara, pa mu pogled crnih očiju bljesne radosno.
- Hoćeš li popiti nešto? - upita Snješka: nije to bilo profesionalno pitanje, već pitanje protkano pažnjom, nekom novom bliskošću.
- Naravno - odgovori Svetac. - Daj mi pivicu. Još uvijek je dovoljno toplo, da bi se moglo uživati u njoj.
- Čudno, je li? - odgovori Snješka. - Za koji će dan Božić, pa Nova, a mi još nismo ni kapute izvukli.
- Što se mene tiče - reče Svetac mjereći neskriveno njenu lijepu figuru u kratkoj suknji - to mi sasvim odgovara.
- Ne budi bezobrazan! - reče ona, ali joj bilo drago čuti kompliment i rumenilo zadovoljstva joj se razlije ljepuškastim licem.
- Ne ljuti se odmah - zamoli Svetac, uplašen da nije možda pretjerao, a tako su lijepo započeli, točno to osjeća i nada se ...
- Sve je OK - umiri ga Snješka brzo, osjetivši njegovu nesigurnost i žaleći zbog brzine svog jezika.
- Već se poduže poznajemo - reče Svetac nagnuvši se nad šank, bliže njoj. - I već se poduže spremam nešto te pitati.
- Pitaj - reče ona, a drhtaj joj iščekivanja nježno zatreperi u grudima: hoće li Duje konačno postaviti ono pitanje za kojim ona toliko žudi?
- Htio sam te pitati - reče Svetac tiho, ali odlučno - bi li pristala naći se sa mnom negdje drugdje, a ne u svom kafiću?
Iza njih se vrata otvore i Svetac opsuje u sebi: to je mogao i očekivati! Sad, kad je konačno smogao hrabrosti i zamoliti Snješku za izlazak, netko će mu od lokalnih pijanaca pokvariti doživljaj.
Ali u kafić nije ušao nitko od lokalnih ljudi, već mlada, tridesetogodišnja žena, umotana u smeđi mantil i uplakanih plavih očiju, natečenim i crvenim. Lagano klimne glavom prema Snješki i Svecu, pa oklijevajući pođe prema stolu u samom uglu i sjedne, brišući oči bijelom maramicom.
- Uh, jadnica - promrmlja jedva čujno Snješka. – Nešto ju je ružnog snašlo ... idem vidjeti što želi.
Svetac ostane sam za šankom, gledajući u duge i lijepe Snješkine noge i proklinjući trenutak kad je uplakana žena zakoračila u kafić. Zar nije mogla pričekati još samo jedan minut? Minut u kojem bi on doznao ono što ga zanima: hoće li Snješka prihvatiti njegov poziv ili neće.
- Plače i plače - promrmlja pored njega Snješka, koja se vratila i koja petlja oko aparata za kavu. - Strašno ju je vidjeti.
- Zašto?
- Kako zašto? - začudi se Snješka. - Pa očito je da pati.
- I ja patim - reče Svetac.
- Ti? - Snješka se nasmije potiho. - A zašto?
- Pa nisi mi odgovorila na pitanje.
- Na koje pitanje? - pita Snješka, ali Duje vidi dobro kako ga samo blago zafrkava i već zna njen odgovor.
- Ah! - nemarno reče otpivši malo. - Ako ga nisi zapamtila ...
Pogledi im se sretnu i oboje se odjednom nasmiju, a Svetac, u kome se vražićak probudio i postao drzak, pruži ruku i blago pomiluje djevojčinu plavu i meku kosu, a ona mazno pogne glavu vršeći tako pritisak na mladićev dlan i odgovor odjednom više nije trebao biti izrečen.
Iz njihovog privatnog raja, trgne ih glasni uzdah žene koja je malo prije ušla i oboje pogledaju prema njoj.
- Idem joj odnijeti kavu - reče Snješka.
Duje klimne i ne reče ništa. Pogledom luta po praznoj prostoriji i odjednom shvati, kako je prvi put ovdje, a da ne vlada buka, smijeh, žamor. Tihi mir, na koji nije navikao, pomalo mu ide na živce.
- Pa gdje su svi danas? - upita, kad se Snješka vrati.
- I ja se to pitam - reče ona.
- Petak je, a nigdje nikog - promrmlja Svetac. - Trebalo bi sve vrvjeti od živosti, a ovdje mir i tišina. Pravo mrtvilo.
- Svaki će čas navaliti - reče Snješka. - Neće ovako dugo ostati.
Vrata se ponovo naglo sa treskom otvore i Duje, koji stoji za šankom okrenut ulazu leđima, naglo se okrene na taj zvuk, očekujući ugledati nekog poznanika i radujući se što je onaj, za njega važan razgovor sa Snješkom uspio obaviti za vrijeme neuobičajenog mira, pravog mrtvila. Ali umjesto nekog od svojih poznanika, Duje ugleda visokog i nepoznatog muškarca četrdesetih godina, kojem na licu lebdi olujni oblak, a iz crnih očiju sijevaju munje. Muškarac u trenu pogledom preleti preko prostorije i zatim odlučnim korakom krene prema uglu, prema usamljenoj i uplakanoj ženi, koja je prije samo desetak minuta ušla u tihi kafić.
Zapanjen, ne vjerujući da se događa ono što dobro vidi, Duje ugleda muškarčevu ruku koja poput zmije izlazi iz džepa, a u njoj se zlokobno svjetluca smrt.
Žena ustane uplakana i molećivo gleda muškarca, a kao posljednju obranu, podiže ruke sakrivajući lice, jecajući:
- Nemoj! Nisam kriva. Nemoj!
Ali joj pucanj prekida glas, siječe riječi i velika joj crvena mrlja širi se na njenim grudima, zatim drugi, treći, četvrti ... pucnji odjekuju u maloj prostoriji nezaustavljivo jedan za drugim. Žena pada a muškarac stoji iznad njenog tijela i baca pištolj na pod.
- Možete pozvati policiju - reče mirno.
Poput automata, Duje prilazi zamrloj Snješki, nježno joj grli ramena i posjeda na stolicu. Nisu trebali zvati policiju: mora da su pucnji nadaleko se čuli, jer za čas je u lokal uletio policajac. Zatim još netko, pa još netko ... i brujanje zahvati lokal, mnoštvo se kreće, razgovara, objašnjava, brujanje glasova odjekuje ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.