Božićni objed

Oprezno se sagnuvši, ne zaboravljajući saviti koljena, što do prije nekoliko godina gotovo nikad nije činila, Ana Matko polako otvori pećnicu iz koje izleti dugo zadržava vrućina i zapahne joj već zarumenjelo lice. Osmjehe se ponosno i sretno, kad ugleda puricu koja je bila upravo savršeno pečena: znala je to prepoznati brzim pogledom. Još desetak minuta i ...
- Mama - začuje glas iza sebe, a da nije ni čula kći kad je ušla: bila je uvjerena kako je sama u kuhinji. - Mogu li ti pomoći?
- Ne! - gotovo vrisne Ana Matko, skrene pogled sa pečenke i zagleda se u ogromni i napeti trbuh Anite. - Samo ti sjedni sa ostalima, zlato. Ništa ne brini. Sve mogu sama.
- Ali mama - pokuša Anita još jednom. - Tvoja leđa ...
- Sa mojim je leđima sve u redu! - odreže Ana, uspravi se i snagom volje zaustavi drhtaj lica: bol joj u leđima umalo ne otme uzdah. - Vrati se u dnevnu sobu i ništa ne brini. Ti si ta koja se moraš paziti: osmi ti mjesec teče.
- Jesi li sigurna, mama?
- Volim biti sama u svojoj kuhinji - odgovori Ana, a pogled crnih očiju luta posvuda po prostoriji, nigdje se ne zadržavajući, provjeravajući.
- Pa dobro, onda ... - zbunjeno reče Anita. - Ostavljam te samu u tvojoj kuhinji.
"Oh, bože!", u sebi uzdahne Ana. "Sad sam je uvrijedila! A nisam to htjela, još manje željela."
U posljednje vrijeme kao da više dobro ne shvaća svoju obitelj. Ali je voli. O, voli ih sve istom snagom, ako ne i većom, ukoliko je takvog što uopće moguće. Ponosi se sa svima njima. I voli ih!

Anita, visoka tridesetogodišnjakinja, sasvim kratko podšišane smeđe kose, i blagih sivih očiju, polako i oprezno se krećući, napusti kuhinju i svoju majku u njenom malom carstvu. Osjećaj koji je pobudila njena majka u njoj, pomalo ju je iznenadio: poželjela je uvrijediti majku i u posljednji se čas suzdržala. Božić je i bolje je ne započinjati nikakve prepirke. Ako stara želi sasvim sama snositi težinu obiteljskog okupljanja, zašto da je ometa? Sutradan će hodati kućom sa paćeničkim izrazom na licu, koji će svima govoriti kako se samo zahvaljujući njenim naporima, obitelj dobro najela prave hrane. Jer njena je majka bila uvjerena, kako ostatak godine svi jedu nezdravu hranu i još nezdravije žive.
Anita uđe u veliku dnevnu sobu u kojoj je dominirao veliki bor, krasno okićen, a oko njega naslagani darovi: pravo blještavilo luksuza.

- Potjerala te? - upita je njen otac, Krunoslav Matko, krepki šezdesetogodišnjak, kad se približila stolu za kojim sjedi zajedno sa Mladenom, njenim suprugom i Erikom, njenim bratom i Barbarom, Erikovom trenutačnom životnom suputnicom, a na stolu ispred njih pune čaše aperitiva.
- Potjerala me - prizna Anita i osmjehne se veselo, pa sjedne pored Mladena, svog supruga.
- Rekao sam ti - reče joj otac. - U kuhinji ona vlada. I što je starija, to je opasnija: nikome ne dozvoljava približiti se. Moram se ozbiljno prepirati sa njom, kad poželim sam prirediti si sendvič.
Svi se nasmiju njegovoj dosjetki. Svi osim Erika. Erikovo se lice razvuklo u grimasu, koja bi trebala značiti smijeh, ali zelene oči ostale su hladne, ozbiljne. Svake godine jedno te isto i to ga svake godine sve više i više nervira. Zašto uopće dolazi? Zašto nije dovoljno jak, da ustane i sve pošalje u vražju mater. Bilo bi zanimljivo vidjeti njihova lica, kad bi to učinio. Jednom i hoće. Ako ni zbog čega drugog, a ono samo zbog toga, da vidi njihovu reakciju. Reakciju samozadovoljnih malograđana.
Osjećajući njegovo neraspoloženje, Barbara mu ispod stola blago stisne koljeno i Erik se opusti. Eto, zbog čega je sa njom već preko godinu dana: još ga ni jedna nije shvaćala, kao što ga shvaća Barbara. Čita mu raspoloženje iz položaja tijela. Nije samo seks u pitanju, kao što njegovi sigurno misle. Ali što oni znaju o međusobnom razumijevanju?
- Oprostite - reče Erik ustajući. - Moram ...

U hodniku, napustivši dnevnu sobu i društvo u njoj, Erik priđe uredno povješanim kaputima, pa iz svog kratkog i kožnog kaputa izvuče veliku srebrnu pljosku punu konjaka "martel", stavi je pod mišku, sakrivši je tako od mogućih radoznalih pogleda i brzim koracima uđe u kupaonicu. Zaključa vrata i osjeti se slobodnim u samoći prostorije, pa otvori pljosku iz koje dobro povuče, uživajući u toplini koju mu je pružalo žestoko piće. Povuče još jednom, pa pljosku sakrije na vrh zidnog ormarića, kao što je radio već nekoliko godina prilikom obiteljskih okupljanja, polegnuvši je pažljivo i na taj je način učinivši gotovo nevidljivom. Sad je spreman vratiti se i slušati njihova trabunjanja, a kad osjeti potrebu, kad mu dosade ...
Čitava mu ta strka oko Božića strašno kida živce. Ljudi pomamno troše, uludo bacaju novac, da bi već desetak dana nakon takvog ludila kukali, plakali i sa zabrinutošću gledali na predstojeće dane. Jer kartice su se nerazumno peglale, ali sad dolazi vrijeme naplate. Što je tim ljudima? Zar su toliko gladni glupog zapadnjačkog potrošačkog mentaliteta? Upravo je jučer gledao jednog gospodina kako kupuje, vjerojatno za svog sina, najnoviji Playstation i pruža karticu sa osmjehom na licu, jer Božić je zar ne? Pomisli li ikada ta budala, na onu djecu koja su proizvela tu istu igračku i koja nikad nemaju svoj Božić, nikad nemaju punu trpezu, a osjećaj im gladi postao stalni i vjerni pratilac? Kršćani? Ma nemoj! Onima koji to nisu, vrli kršćani otimaju naftu i silom im nameću svoju demokraciju, pokazuju koje se stvari u životu trebaju i moraju cijeniti, a među njima svakako spada i prekomjerno žderanje i lokanje za blagdanskim stolom. A tko od ovih koji uživaju u raznim jelima pomišlja na one koji nemaju što jesti? Svake mu je godine sve mučnije od toga licemjerstva. Smisao se Božića sve više očituje u besmislu.
Erik skine pljosku i još jednom dobro povuče, ne bi li isprao gorak okus u ustima, koji se odjednom pojavio.

- Kako posao? - upita Krunoslav Matko Mladena, svog zeta.
- Oh, tata! - uzvikne Anita. - Pa nemoj danas o tome?
- Što ima lošeg u tome? - uzvrati joj on. - Živiš od njegovog posla, je li tako?
- Božić je, tata - reče Anita meko. - I imamo još toliko drugih tema.
- Moja je Anita u pravu - pruži joj podršku Mladen, pa se nagne prema njoj, nježno joj pogladi napeti trbuh i poljubi ovlaš kratku joj kosu. - Ali sa poslom je sve OK, ne žalim se. Posao sa nekretninama cvjeta i još će cvjetati barem jedno desetljeće. A tada ... ali nećemo o tome.
- Ostaviti ćeš poslovno carstvo sinu - smijuljeći se reče Krunoslav Matko.
- Ili kćerki - doda Anita.
- Zar još ne znate ...
- Oboje želimo tako, tata - reče Anita. - Neka bude iznenađenje.
- Kao što je iznenađenje i trudnoća - doda Mladen.
- Bogami i jest! - uzvikne Krunoslav Matko i pljesne dlanom po koljenu. - Već sam se počeo pitati što je sa vama: sedam godina u braku, a bez prinove. Dugo sam to čekao, suviše dugo.
Svi nelagodno zašute: znali su na koga se ta primjedba odnosi. Iako je upravo prešao četrdesetu i bio punih deset godina stariji od svoje sestre, Erik nije imao djece, čak nikad nije bio ni u braku. Prilikom obiteljskih okupljanja, gotovo bi uvijek doveo drugu djevojku i sad su svi bili prijatno iznenađeni, jer Barbara je "trajala", kako se Ana Matko izrazila jednom prilikom, dok su sve ostale prije nje samo prolazile.
I Barbara zna o čemu svi razmišljaju, pa nelagodno prebaci nogu preko noge, a na lijepom joj licu bljesne osmjeh, kad se vrata otvore i u dnevnu se sobu vrati Erik. Sad barem neće u nju svi zuriti, a Erik, njen Erik, znati će izaći na kraj sa njima. Uzeo je dovoljno hrabrosti, zna to i ne smeta joj. Njegovo pijenje nikad nije dovelo do nekog ispada i nije joj uopće smetalo. Svi oko nje uvijek piju, ni njoj samoj nije čaša pića odvratna. U takvom okruženju živi, čini joj se, oduvijek.
- I opet sam ja na tapeti? - upita Erik iscerivši se, točno naslutivši temu razgovora.
- Pa, sine, zar to nije prirodno? - upita Krunoslav Matko. - U tvojim sam godinama imao tebe već dvadeset godina. A ti još ništa ...
- Zaletjelo ti se, stari - odbrusi Erik. - Nisi me želio, već sam ti se dogodio! I nemojmo praviti dramu od toga što sam bez potomstva.
- Možda si se dogodio - promrmlja Krunoslav Matko - kako si se izrazio. Ali nisam podvio rep i pobjegao odbacivši odgovornost
- Ah, odgovornost! - reče Erik
- Da, odgovornost! - uzvikne Krunoslav. - Bez odgovornosti, što nam ostaje? Kad bi svi tako postupali gdje bi nas to dovelo?
- Ne znam gdje bi nas to dovelo i nije me briga - odgovori mu Erik. - Ali ne moraš brinuti o tome. Uvijek će biti onih koji iznad svega i usprkos svemu žele djecu, pa ih i imaju.
Anita, njegova sestra, podozrivo ga pogleda. Zna li Erik nešto? Ne, ne može znati! Naslućuje? Možda.
- Sad ja moram na toaletu - reče ona ustajući i tapšući se po trbuhu. - Ovaj kolačić u meni pritišće mi mjehur.

Pomokrila se, ali ne ustaje sa školjke. Anita sjedi sa zadignutom trudničkom haljinom i razmišlja o bratovim riječima. Uvijek je bio smutljivac, pronicljivi smutljivac, mora mu priznati. Je li doznao nešto? Načuo? Ali od koga? Kako? Pa to je sasvim nemoguće. A opet, svakog se dana događaju nemoguće stvari.
Istina je bila, da je njen Mladen postao mlakonja u krevetu, kome su "one stvari" bile na umu otprilike jednom mjesečno. A prije braka su se ševili poput zečeva posvuda i u svako doba. Oženivši se njome, kao da je izgubio zanimanje za tu aktivnost. Je li ona kriva? Ne vjeruje u to: ostala je ista, ali se Mladen promijenio. Zašto? Možda je preumoran, pa ne osjeća potrebu? Jednom mjesečno, pa i to ponekad "preskoči" ... Nije ni bilo čudno što nikako da zanese. Ono što se odigravalo u tami njihove spavaće sobe, nazvala bi svakojako, ali nikako ne bi upotrijebila riječ "strast". Mladen je ljubavnoj igri prilazio kao što je prilazio i svom poslu: usredotočeno i krajnje ozbiljno. Prvo bi joj pomilovao bedro i ona je iz tog njegovog pokreta znala što se od nje očekuje. Okrenula bi se prema njemu, on bi je zagrlio i sve bi bilo gotovo u pet minuta.
A onda je u njen život ušetao Bojan, njen vršnjak, tridesetogodišnjak, kojeg je upoznala na tečaju joge. Jecala je u njegovom naručju, vrištala, uvijek se iznova čudeći snazi doživljenog. Sad je znala što je strast. Konačno. Bilo je bolje čak i nego što je prije stupanja u brak bilo sa Mladenom.
Kako je bila uvjerena da ne može zatrudnjeti, silno se iznenadila kad se to ipak dogodilo. Sa kime? Tko je otac? Njen muž Mladen, ili njen ljubavnik Bojan?
- Ma čuj - rekao joj je Bojan, kad mu je ispričala što joj se dogodilo. - Pa ti si u braku. Zbog čega se uzrujavaš? Sigurno je njegovo. Pa mi smo samo nekoliko puta ...
- Ali ne znam čije je dijete - rekla je Anita.
- Pa zar to nije svejedno? - upitao je Bojan.
- Voljela bih da je tvoje - povjerila mu je, pa nježno dodala: - Naše.

Nedostaju joj, to je prava riječ. Nedostaju, razmišlja u kuhinju Ana Matko, dok sa ljubavlju priprema hranu koju će kroz koji minut iznijeti na stol i u kojoj će uživati jedini ljudi na ovom svijetu do kojih joj je stalo. Tako se rijetko viđaju, druže. Živi za njih, za svoju obitelj. Hvala bogu, svi su dobro. Još samo kad bi se Erik nekako sredio. A možda i hoće. Sa ovom je Barbarom već preko godinu dana, ako se ne vara. Mala je petnaest godina mlađa od njega, umjetnica, glumica je u kazalištu i to je sve što zna o njoj. Bolje reći, što joj se Erik udostojao reći. Za njen je ukus previše našminkana, a i čaša joj je stalno u ruci, a da o cigareti ne govori … Ali, ako je Erik zadovoljan … Ma samo neka je on sretan, sve ostalo ... Eto, Anita će je konačno učiniti bakom, raduje se tom danu: obitelj će se povećati, a tako i treba biti. Što veća obitelj, to veća sreća. Još kad bi i Erik postao ocem, uozbiljio se konačno … oh, hoće li biti dovoljno francuske salate?

- Mi to na smjenu? - upita Krunoslav Matko Anitu, dok Anita ulazi u dnevnu sobu i pogledom nastoji dokučiti o čemu su razgovarali dok nje nije bilo.
Kao da je kupaonica postala centar događanja, razmišlja Krunoslav Matko, dok sa olakšanjem mokri. Svi traže utočište u ovoj prostoriji. Smješkajući se svojim mislima, Krunoslav izvadi mobitel iz džepa sakoa, pa ga uključi, jer bio ga je isključio, kad je obiteljsko okupljanje započelo.
Utipka broj koji već zna napamet i koji nije memoriran. Bolje je tako, nikad se ne zna.
- Mačkice - reče tiho u aparat - kako si?
- Dosađujem se - odgovori mu ona, Renata, njegova potajna strast.
- Ujutro dolazim, sigurno! - reče Krunoslav tiho. - Otići ću na trčanje i dotrčati ću do tebe.
- Kad ujutro?
- Je li devet suviše rano? - upita obazrivo on.
- Nije. Samo dođi! Molim te!
- Doći ću. Sigurno.
Ugleda svoj odraz u ogledalu i iznenadi se: oči mu sjaje, blješte. Renata kao da mu je oduzela dvadesetak godina: osjeća se neumornim, nepobjedivim. Trči bolje nego ikada, sa većom radošću nego što je trčao prije dvadeset godina. Na trčanju je i upoznao Renatu, plavokosu dugonogu ljepoticu bademastih očiju. Ima trideset i pet godina, samo je pet godina starija od njegove vlastite kćerke. U početku ga je to pomalo ... pa nije ga smetalo, a bilo mu je malo neugodno zbog toga. Ali zašto ne? Sa Anom već poprilično dugo nije imao nikakvih izmjenjivanja strasti.
- Ne misliš li da smo malo stari za to? - upitala ga je prije nekoliko godina i u njemu se odjednom sve zaledilo.
Stari? Zašto stari? I što znači starost? Poznaje dvadesetogodišnjake koji ne mogu istrčati deset kilometara, a on ih trči sa lakoćom. Doduše, nije više brz kao nekada, ali može istrčati i mnogo više od velike desetke. Izdržljiv je. I za razliku od Ane, ne misli kako je njegov život i uživanje u njemu stvar prošlosti. Još ima mnogo lijepih dana ispred njega, a sa Renatom … mora raditi na svojoj kondiciji, koja mu je i sada već na zavidnoj visini.
Na ovu se misao osmjehne. Jer izdržljivost mu je dobro došla kod Renate, sa Renatom. Bila je neumorna. I akrobatkinja. Što li su sve radili! I tvrdila je da ga voli. Vjerovao joj je. Nije joj vjerovao. Vruća i ledena struja uzburkanih osjećaja strasno se divlje izmjenjivala u njemu i ponovo je, nakon dužeg vremena, uživao život punom snagom. Nije mogao vjerovati svojoj sreći. A zatim je prihvatio činjenicu da ga jedna mlada i lijepa žena želi i odlučio je uživati u tom daru života, ne mareći za posljedice. Kojih će sigurno biti. Uvijek ih bude. Nije glup i ne želi se zavaravati. Ali nije ga briga. Uživa sad, a poslije ...
Vrijeme je da se vrati obitelji ...

- Je li ti dobro? - brižno upita Mladen Anitu. - Dugo si se zadržala.
- Piški mi se, a ništa ne izlazi - odgovori ona i osmjehne se.
Mladen klimne sa razumijevanjem. Ništa ne zna o sitnim neugodnostima koje proživljavaju trudnice, a nije ni pretjerano radoznao. Što manje zna ...
Morati će promijeniti način života. Mladen zna, kako njegova Anita misli da gubi interes za nju, ali to nije istina. Osjeća interes i želju i te kako. Ali ne samo prema Aniti! Osjeća to prema svakoj ženi i ne može se kontrolirati. Pokušao je, zbilja je pokušao, ali posao ... njegov ga je posao dovodio u napast, jer krećući se mnogo, upoznavao je i mnoge ljude, potencijalne kupce stanova, a mnoge njihove žene kao da su bile gladne seksa sa strane. Rado im je udovoljavao, kako je Mladen mislio, ni jednom se ne upitavši, ne udovoljava li on to sebi, svom ludom nagonu?
Ali sad, kad će postati otac, mora se promijeniti, uozbiljiti. Krajnje je vrijeme da to učini, misli Mladen, dok gleda u veliki trbuh svoje Anite, koju nije prestao voljeti, ali koja je bila tu, uvijek na dohvat ruke, uvijek spremna i nekako zbog toga ...

- A sad puštajte čaše i svi za stol! - povikne pjevajućim glasom Ana Matko ulazeći u dnevnu sobu sa velikom porculanskom zdjelom u rukama, iz koje se pušilo i iz koje se širili mirisi. - Božićni objed može početi. A ti, Krunoslave ...
Dok glava obitelji, Krunoslav Matko, stojeći na čelu stola počinje molitvu zahvalnicu, svi ostali sjedeći oko stola pognuli su skrušeno glave, a ponosno-sretan pogled Ane Matko, prelazi preko njihovih glava, dok u sebi radosno zahvaljuje sudbini na tako lijepoj i uspješnoj obitelji.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.